Isčitah sve ove 4 pune stranice. Dva puta.
Ok, postavila si temu, želeći malo saosećanja, malo utehe, koju lepu reč, savet nekih žena koje su to već prošle... a dobila si - šta? Savete kako da se otimaš za imovinu, koja ni tvoja ni njegova nije, kritike i slično. A zašto?
Ne, ne zato što su ljudi koji ti to pričaju loši, već zato što su, ako su i bili u toj fazi, to već davno zaboravili. A zaboravili su taj osećaj zato što nisu sebi dozvolili grešku koju ti praviš. Faza "jadna ja, šta me snadje, u šta mi se život pretvorio, joj, kako ću i šta ću sada..." je sasvim normalna. Ipak, dovoljno si joj dozvolila da traje,
stavi tačku, odmah! Gotovo je, nema više kukanja i samosažaljenja!
Hoćeš da dete bude sa tobom. Naravno, to je želja većine majki. Pa, uradi nešto da dete poželi da živi sa tobom, da ti se divi, da te poštuje, da jednog dana kaže - jaka je žena moja mama, hoću da budem kao ona!
Ja bih, da sam na tvom mestu, lepo sela i razmislila - imam nekih 30 i kusur ( po mojoj računici, ako su podaci koje si navela tačni, ne možeš imati više od srednjih 30-tih, zar ne? ), mlada sam, organizovaću svoj život ponovo. Za početak, pokušaću da obnovim neka stara drugarstva i prijateljstva. Neću biti sama, to je greška i sjajan put ka depresiji. Neću dozvoliti da me ti ljudi vide kao cmizdravu i ženu koja se žali, videće me kao jaku, sposobnu i svesnu. Dalje, garderoba. Nemam para - nemam. Ipak, ova suknja može malo da se prepravi, sama ću to, ova mi je mnogo tamna - neću tamne boje, ova mi je mnogo depresivna, neću da je nosim.... ( ne, ne kažem da nosiš miniće sa mrežastim čarapam i dekolte do pupka, već da izgradiš stil, i tako kreneš putem gradjenja ličnosti ). I tako neke stvari, koje ne koštaju puno, a puuuuno znače.
Jedna važna stvar - sve što radiš, radi za sebe! Nadji ventil, nadji ono što te ispunjava. jel to gajenje sobnog cveća, odlično, samo napred. Time pomažeš sebi, do te faze da ćeš zaboraviti šta to beše depresija i tuga, a istovremeno gradiš poštovanje u očima svog deteta.
Što se muža tiče, sačekaj malo. Kažeš da okleva sa tužbom. Dobro. Poradi malo na sebi, psihički se pripremi i prihvati sve što se mora desiti. Ja bih onda pokušala da pobedim sebe i, nakon nekog vremena koje mi je potrebno, predložim mu sporazumni razvod, praktičnije je nego da hranimo advokate i jedemo svoje živce. Ali, pojavila bih mu se tamo onakva kakvu ne poznaje - ponosna, svesna, svoja i poslovna ali ljubazna. Ako hoće, dobro jeste, ako neće... onda bih ja prva podnela tužbu za razvod.
Ne iz osvete, nikako i nikada! Osvetu, mržnju, prebacivanje, ogovaranje muža sa ciljem da stigne do njegovih ušiju... to zaboravi, to te neće izgraditi kao ličnost, to će te ubiti. Ne, ja bih to uradila radi sebe, da preuzmem kontrolu dan svojim životom. Hoćeš razvod? U redu, ja sam jaka i zrela i prihvatam da je to tako i zato ću sama podneti tužbu, nećeš mi i u tom, zadnjem u zajedništvu, ti komandovati i postavljati se kao tutor. Ja ću to, radi sebe, ja to mogu, ja to hoću, to mi je zadnji kamen o koji se spotičem na putu ka SVOM životu. Pa, nešto će mi od toga razmišljanja pomoći, daće mi samopouzdanje, daće mi snagu.
A tek kasnije, kada budeš vladala svojim životom, kada budeš odredila ciljeve u svom životu, onda odlučuj da li ti treba ormar koji ste kupili zajedno ili taj escajg ili ti to ne treba. Ne ono - ne treba mi ali hoću, ja sam ulagala moje je, neeeeee! Već treba mi, jer mi treba, on se slaže i to je to.
Ako će ti tako biti lakše, sedi i napiši neke ciljeve u životu. Nešto čemu stremiš, nešto što želiš da živiš za koju godinu ili za koji mesec. Ali realno, ostvarljivo. Sve u cilju gradjenja sebe. Onda će te i drugi gledati sasvim drugačije, onda ni tvoje dete neće biti rastrzano izmedju tate i mame, čas da voli , čas da mrzi, osudjuje... onda će i ona lakše shvatiti, kada joj daš sopstveni primer, da su joj i mama i tata vredni, da je vole oboje, da joj oboje mogu pružiti podršku...
Tako bih ja, a ti kako hoćeš. Samo što pre izadji iz te - jadna ja, nemam snage, nemam volje - faze, to će te uništiti!