Darksis
Primećen član
- Poruka
- 698
Mislim da Amerika ima ubjedljivo najgluplje politicare ali ih je do sada to izvlacilo sto je bila ubjedljivo najjaca svjetska sila pa greske politicara nisu nanosile preveliku stetu, ali su se vremena promjenila i sad treba mozak da se Amerika izvuce iz ekonomske, vojne i politicke krize u svijetu u kojem Amerika postaje samo jedna od svjetskih sila i nista vise.
http://www.politika.co.yu/rubrike/Svet/Smanjena-moc-Vasingtona.lt.html
Smanjena moć Vašingtona
Izraelsko-palestinsko zaoštravanje i poseta iranskog lidera Iraku kao znaci slabljenja uticaja supersile na najvažnijim žarištima
Od našeg stalnog dopisnika
Vašington, 2. marta – Strategija Amerike posrće na najvažnijim testovima, na „proširenom Bliskom istoku”. Kad kaže da želi da miri – oružani sukobi se rasplamsavaju, kad ratuje – jačaju pozicije onih koje smatra glavnim neprijateljima.
Izraelsko-palestinsko zaoštravanje i današnja poseta iranskog predsednika Mahmuda Ahmadinežada doživljavaju se, naime, kao najsvežija potvrda slabljenja uticaja supersile na žarištima koje doživljava kao ključne za njene „vitalne interese”. Iz oba događaja proističe, tumače ujedno poznavaoci, da na strateškoj „berzi”, rastu akcije Teherana uprkos izrazitim naporima Vašingtona da obuzda tog „otpadnika” koga je obeležio kao „najveću pretnju i američkoj i svetskoj bezbednosti”.
Sve ide u pravcu obrnutom od onog koji je projektovala Bela kuća, dodaju ovdašnji eksperti. Dok ona i dalje optužuje Iran da se meša u unutrašnje stvari Iraka (gde je ona i dalje glavna invaziona snaga) Bagdad je najvišim počastima ugostio Ahmadinežada koji je odnose sa susedom okarakterisao kao „bratske”, imajući u vidu da sada u obe zemlje vladaju šiiti. I dok administracija Džordža Buša i dalje tretira palestinski Hamas i libanski Hezbolah kao „terorističke organizacije”, iako su zabeležili uspehe na pluralističkim izborima, obe te grupacije šire svoje delovanje, zahvaljujući dobrim delom, kako se ovde ceni, podršci Teherana.
Ukratko: Amerika je rat u Iraku, zasnovan na neosnovanim pretpostavkama o zabranjenom arsenalu, docnije projektovala kao „operaciju za demokratizaciju i modernizaciji Bliskog istoka”, a nezvanično i za uvećanje svoje kontrole nad „naftnim eldoradom”, da bi se sada ispostavilo da je doprinela – košmarizaciji. Lanac žestokog tumbanja potresao je i saveznički Pakistan kao i Avganistan, koji je smatrala „dobijenim ratom”, a gde su „oživeli” talibani i Al Kaida zbog kojih je ušla u „globalni rat protiv terorizma”. Uz skokove cena energenata, pri čemu raste uticaj i Rusije, koja je ovde godinama označavana etiketom – „gubitnik hladnog rata” a u kojoj se sada prepoznaju „dejstva za obnovu statusa velike sile”.
Današnji „Vašington post” u udarnom napisu upozorava da „upadljivo opada uloga Bele kuće” u izraelsko-palestinskoj višedecenijskoj krizi. Ocena je potkrepljena izjavama specijalista iz SAD, Izraela i arapskih zemalja.
Samo tri meseca posle bombastičnih najava sa „mirovne konferencije”, ovde u Anapolisu, Bliskim istokom opet žestoko prašte bombe, konstatuje list, dok Asošijeted pres ističe da će bliskoistočna misija šefice američke diplomatije Kondolize Rajs, u utorak i sredu, manje biti posvećena napretku a više „spasavanju od kraha” mirovnog procesa. Utisak je da je Bušova administracija izgubila dah, kaže Martin Inđuk sa ovdašnjeg instituta Brukings. Ankete u Izraelu, kao i izjave palestinskih lidera, svedoče da se na mirovni proces gleda s visokom dozom pesimizma. Zašto je Vašington podsticao nade kad ne ulaže dovoljno u njihovo ostvarivanje, pita Gait al Omari, bivši savetnik palestinskog predsednika Mahmuda Abasa a sada konsultant Amerikanaca.
Nije uspeo ni američki pokušaj da Bliski istok podeli na „umerene” i „ekstremiste”, konstatuje „Post”, i kao primer navodi nedavni razgovor egipatskog predsednika Hosnija Mubaraka i Ahmadinežada oko krize u palestinskoj Gazi, posle koga je nagoveštena normalizacija odnosa tih glavnih sila sunita i šiita (islamskih krila koja ratuju u Iraku). Ovdašnji znalci preporučili su administraciji da promeni taktiku i da uspostavi dijalog s Hamasom, ali je Stejt department to odbacio jer dotični „promovišu terorizam”.
Sličnu poruku je, juče sa svog ranča u Teksasu, uputio i Buš. Savetovao je iračkim liderima da Ahmadinežadu kažu da „više ne isporučuje oružje koje ubija naše građane”. Mislio je na „veze” Teherana sa „ekstremistima” – među šiitima čiji su politički vođi, posle američkog svrgavanja sunita, došli na vlast u Bagdadu, gde je gostu sada prostrt svečani crveni tepih, kao da te dve zemlje nisu dugo međusobno ratovale (1980–1988).
Savet bezbednosti UN je saopštenjem za štampu, u međuvremenu, osudio rasplamsavanje sukoba između Izraela i Hamasa, uz apel da nasilje ne sme da ugrozi nastojanja za stvaranje palestinske države koja bi sa Izraelom živela „u mirnim i bezbednim” odnosima.
Pre neki dan je jedan od Abasovih savetnika, Jaser Abed Rabo, ocenio kako mirovni proces sa Izraelom „ne vodi nikuda” i da bi Palestinci mogli da primene „kosovski model” jednostranog proglašavanja nezavisnosti. Ta izjava uzeta je kao novi dokaz za greške u proračunima Amerike, koja forsira hipotezu da je „kosovski slučaj jedinstven i da neće uticati na druge”…
M. Pantelić
http://www.politika.co.yu/rubrike/Svet/Smanjena-moc-Vasingtona.lt.html
Smanjena moć Vašingtona
Izraelsko-palestinsko zaoštravanje i poseta iranskog lidera Iraku kao znaci slabljenja uticaja supersile na najvažnijim žarištima
Od našeg stalnog dopisnika
Vašington, 2. marta – Strategija Amerike posrće na najvažnijim testovima, na „proširenom Bliskom istoku”. Kad kaže da želi da miri – oružani sukobi se rasplamsavaju, kad ratuje – jačaju pozicije onih koje smatra glavnim neprijateljima.
Izraelsko-palestinsko zaoštravanje i današnja poseta iranskog predsednika Mahmuda Ahmadinežada doživljavaju se, naime, kao najsvežija potvrda slabljenja uticaja supersile na žarištima koje doživljava kao ključne za njene „vitalne interese”. Iz oba događaja proističe, tumače ujedno poznavaoci, da na strateškoj „berzi”, rastu akcije Teherana uprkos izrazitim naporima Vašingtona da obuzda tog „otpadnika” koga je obeležio kao „najveću pretnju i američkoj i svetskoj bezbednosti”.
Sve ide u pravcu obrnutom od onog koji je projektovala Bela kuća, dodaju ovdašnji eksperti. Dok ona i dalje optužuje Iran da se meša u unutrašnje stvari Iraka (gde je ona i dalje glavna invaziona snaga) Bagdad je najvišim počastima ugostio Ahmadinežada koji je odnose sa susedom okarakterisao kao „bratske”, imajući u vidu da sada u obe zemlje vladaju šiiti. I dok administracija Džordža Buša i dalje tretira palestinski Hamas i libanski Hezbolah kao „terorističke organizacije”, iako su zabeležili uspehe na pluralističkim izborima, obe te grupacije šire svoje delovanje, zahvaljujući dobrim delom, kako se ovde ceni, podršci Teherana.
Ukratko: Amerika je rat u Iraku, zasnovan na neosnovanim pretpostavkama o zabranjenom arsenalu, docnije projektovala kao „operaciju za demokratizaciju i modernizaciji Bliskog istoka”, a nezvanično i za uvećanje svoje kontrole nad „naftnim eldoradom”, da bi se sada ispostavilo da je doprinela – košmarizaciji. Lanac žestokog tumbanja potresao je i saveznički Pakistan kao i Avganistan, koji je smatrala „dobijenim ratom”, a gde su „oživeli” talibani i Al Kaida zbog kojih je ušla u „globalni rat protiv terorizma”. Uz skokove cena energenata, pri čemu raste uticaj i Rusije, koja je ovde godinama označavana etiketom – „gubitnik hladnog rata” a u kojoj se sada prepoznaju „dejstva za obnovu statusa velike sile”.
Današnji „Vašington post” u udarnom napisu upozorava da „upadljivo opada uloga Bele kuće” u izraelsko-palestinskoj višedecenijskoj krizi. Ocena je potkrepljena izjavama specijalista iz SAD, Izraela i arapskih zemalja.
Samo tri meseca posle bombastičnih najava sa „mirovne konferencije”, ovde u Anapolisu, Bliskim istokom opet žestoko prašte bombe, konstatuje list, dok Asošijeted pres ističe da će bliskoistočna misija šefice američke diplomatije Kondolize Rajs, u utorak i sredu, manje biti posvećena napretku a više „spasavanju od kraha” mirovnog procesa. Utisak je da je Bušova administracija izgubila dah, kaže Martin Inđuk sa ovdašnjeg instituta Brukings. Ankete u Izraelu, kao i izjave palestinskih lidera, svedoče da se na mirovni proces gleda s visokom dozom pesimizma. Zašto je Vašington podsticao nade kad ne ulaže dovoljno u njihovo ostvarivanje, pita Gait al Omari, bivši savetnik palestinskog predsednika Mahmuda Abasa a sada konsultant Amerikanaca.
Nije uspeo ni američki pokušaj da Bliski istok podeli na „umerene” i „ekstremiste”, konstatuje „Post”, i kao primer navodi nedavni razgovor egipatskog predsednika Hosnija Mubaraka i Ahmadinežada oko krize u palestinskoj Gazi, posle koga je nagoveštena normalizacija odnosa tih glavnih sila sunita i šiita (islamskih krila koja ratuju u Iraku). Ovdašnji znalci preporučili su administraciji da promeni taktiku i da uspostavi dijalog s Hamasom, ali je Stejt department to odbacio jer dotični „promovišu terorizam”.
Sličnu poruku je, juče sa svog ranča u Teksasu, uputio i Buš. Savetovao je iračkim liderima da Ahmadinežadu kažu da „više ne isporučuje oružje koje ubija naše građane”. Mislio je na „veze” Teherana sa „ekstremistima” – među šiitima čiji su politički vođi, posle američkog svrgavanja sunita, došli na vlast u Bagdadu, gde je gostu sada prostrt svečani crveni tepih, kao da te dve zemlje nisu dugo međusobno ratovale (1980–1988).
Savet bezbednosti UN je saopštenjem za štampu, u međuvremenu, osudio rasplamsavanje sukoba između Izraela i Hamasa, uz apel da nasilje ne sme da ugrozi nastojanja za stvaranje palestinske države koja bi sa Izraelom živela „u mirnim i bezbednim” odnosima.
Pre neki dan je jedan od Abasovih savetnika, Jaser Abed Rabo, ocenio kako mirovni proces sa Izraelom „ne vodi nikuda” i da bi Palestinci mogli da primene „kosovski model” jednostranog proglašavanja nezavisnosti. Ta izjava uzeta je kao novi dokaz za greške u proračunima Amerike, koja forsira hipotezu da je „kosovski slučaj jedinstven i da neće uticati na druge”…
M. Pantelić