Par mojih razmišljanja o samoubistvu:
Negde sam pročitao da je samoubistvo poremećaj u procesu normalnog predviđanja i odvijanja inkarnacije. Duh je nemoguće uništiti, moguće je samo oduzeti mu svest na neko vreme, što može da potraje jako dugo. I bog je bio bez svesti kada su crne rupe progutale sve bivše galaksije, dakle prvobitnu celinu, a zatim jedna drugu, sve dok se sve nije zbilo u jednu tačku koja je eksplodirala i ponovo ga probudila, kada je ponovo izgradio novu celinu, novi univerzum. Posle njega probudile su se sve ostale, pa i naše svesti. Drugoprobuđena svest se pobunila protiv njegove diktature i odvela dve trećine svih svesti u materijalni svet.
Bojim se da kad prođe prva kriza samoubica oseća da je još uvek živ i jasno percepira svoje mrtvo telo. Usamljen i nemoćan, on će posmatrati truljenje, nepodnošljivo raspadanje svog tela. Izgledaće mu kao da se živ raspada, da mu udovi nestaju, da ga jedu gliste...
Bojim se da strah od fizičke smrti, grozan i dok traje samo jedan tren, postaje nepodnošljiv pošto se stalno ponavlja. Šta ako samoubica svakom žilom svog bića pati, bez snage da ugleda konačan kraj kome se nada?... Mislim da čovek koji svesno vrši samoubistvo nije upoznao prirodnu smrt ni u jednom od prethodnih života.
Bojim se da su to užasne, Tantalove muke: on je žedan, gladan, a nema organe kojima bi realizovao svoje želje; on oseća strahovitu potrebu da se odmara bez fizičkih organa, kako bi njegov duh našao mira; on se vraća trenucima užasnog besa, svom ohlađenom telu, i često, vraćajući se u grob, ulazi u leš i izlazi iz njega.
Verujem da duhovi samoubica posećuju spiritističke seanse i molitvene hramove, i da od okultista traže pomoć za svoje izgubljene duše, a da ih oni, naime pripadnici nekih tajnih društava, zloupotrebljavaju i koriste njihovu negativnu energiju za svoje prizemne finansijske ili političke ciljeve...
Napišite i vi ponešto.