Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 87.669
Istočni romejski imperator Konstantin VII. Porfirogenet (Kōnstantinos VII Porphyrogennētos) je oko 948. godine sastavio svoj čuveni "De Administrando Imperio" ("O upravljanju Carstvom", kod nas poznatiji kao "Spis o narodima"). U 33. glavi (O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU) piše: Oni koji sada tamo žive u Zahumlju, Srbi su iz vremena onog kneza koji je tražio zaštitu u imperatora Heraklija. (Oi de nun ekeise oikoutes Zahloumoi Serbloi tugkanousin). 34. glava (O TRAVUNJANIMA I KONAVLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU): Stanovnici su potomci nekrštenih Srba, iz vremena onog kneza koji je odselio iz nekrštene Srbije i zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Knezovi Terbounije uvijek su bili pod upravom kneza Srbije. . (He ton Terbouniaton kai Kanaliton hora mia uparhei apo de ton abaptiston Serblon oi ekeise katagontai.) 36. glava (O PAGANIMA KOJI SE TAKOĐER NAZIVAJU NERETVLJANI I O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU) kaže: Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. (Oi de autoi Paganoi apo ton abaptiston Serblon katagontai. Paganoi de kalountai dia to me katadedzantai autous to tate kairo baptistenai ote kai pantes oi Serbloi ebapti-stesan).
Pop Dukljanin, nadbiskup barski Grgur ?????? rodom iz Zadra, između 1170. i 1189. napisao je svoj "Ljetopis", "Hroniku". Ovaj teško nepouzdani izvor se poziva na izgubljeni "Liber Methodus" iz 753. godine. Najstarija verzija poznata, "Hrvatska kronika" iz 1510. godine dalmatinskoga hrvatskog književnika Marka Marulića, aludira da je Donja Dalmacija dio Srbije, prilikom mitološke podjele na Saboru u Duvnu.
Humski vlastelin i močni čelnik bosanskoga vojvode Sandalja Hranića od Kosača Pribislav Pohvalić 4. maja 1406. godine piše u pismu na srpski: "…s drugim listom srpscim koi ie za ovim listom...a drugi list, koi za ovim ide srpski iest pisan". Isti plemić piše 9. januara 1407. godine: "…ovi list srpski...u drugom listu srpskom…u prvom listu srpskom ". Pribisavovi posljednji zapisi, 15. marta 1409. godine: "ovi list srpski blizu ovogai moga pisan".
12. septembra 1434. godine vojvoda Juraj Vojsalić od hrvatsko-bosanskih Hrvatinića. Govoreći o zapadnoj Hercegovini sa mahom rimokatoličkom pored srpskopravoslavnog rišćanskog življa, on veli: "i u vsem’u zemih zastamo, u dr’zan’ju ili Sr’blinu ili Vlahu".
Herceg Stefan Vukčić od Kosača 1449. godine nad grobom svetoga Save u Mileševi proglašava se za "milostiju boziom herceg od svetog Save, gospodar humski i primorski, veliki voevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu."
Nasljednik hercegovačkoga prijestola Vladislav Hercegović iz iste dinastije 15. avgusta 1451. godine piše pismo Dubrovačkoj republici: "I joste zapisuju hocu i trvdju, da – dopustiv meni Gospod Bog gospoctva – da nisam voljan, ni da mogu, nikada zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljude, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati ; pace, ni ine gospod eljudi da nisam voljan preko nasega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trzi i s nimi opravami u Dubrovnik."
Herceg Stevan Vukčić sklapa ugovor sa Dubrovčanima 15. aprila 1454. godine: "takodje tko se god ugovori dubrovcanin ali trgovac dubrovacki za ponesenje karvana ali koga god ponosa, da ga nie volian svrci drugi ni Vlah ni Srbin do mesta, dokla se oni bude na miô."
1448. godine spominje se da u Hercegovini živi "narod Srba". 1480.-ih godina turski osmanlijski osvajači biraju poturice za vezire iz lokalnih redova; oni svoj narod i narod Hercegovine nazivaju 'Srbima'. Ono što je vrlo interesantno za istaći je što se 'Bošnjani' koji se javljaju u Bosni - ne javljaju u Hercegovini, gdje su očito u pitanju Srbi.
Sredinom 16. stoljeća dubrovački plemić Frano Gundulić izvještava republici da postoje tri 'srpske zemje' - Raška, Zeta i Hercegovina, trenutno pod osmanlijskom okupacijom.
Istočno-pravoslavni živalj većinski Hercegovine, za vrijeme otomanske vladavine je bio službeno poznat kao 'srpski narod' ('srb milet').
Od 1595. do 1597. godine srpska crkva i Hercegovački Srbi dižu svoj prvi ustanak, pod uticajem širenja ustanaka protivu Turaka (Mitropolit Visarion i nikšićki Vojvoda Grdan).
1. avgusta 1629. godine hercegovački katolici u Popovu i Zažeblju vele da sebe potpisuju srpskim ili ilirskim pismenima (in carattere illirico overo serviano).
U 18. stoljeću Srbin hercegovački vojvoda Slavuj ide ruskom caru Petru Velikome.
Fra Grga Martić 1842. godine u "Opisu Hercegovine": "Jezik je Hercegovaca narjecje naseg srpskog jezika".
1869. godine katolički Franciskanac, fratar Grga Škarić iz Društva omladine rimokatoličke u Hercegovini stvara planove o oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda: "da se sloboda i nezavisnost mogu postici jedino unistenjem pomenute mrznje i ujedinjenjem svih rasparcanih srpskih ogranaka". O Hercegovcima veli: "Narod ercegovacki vas, to je narod srpski, brez da ikakva drugoga u istom umjesana ima, I to sami oni isti priznaju is svojih obicaja, iz svoga naricija I iz pridanja od nepamtivjeka svoji pradjedova ; na to ih uvjeravaju razvaline stari gradova I zavoda starog srpskog naroda, njiovi pradjedah sto je vavarstvo azijatsko porazilo I unistilo ; stavise, nadgrobni kamen I crtanja po istom svjedoce da tu pociva prah Srba pradjedova njiovi, koji su zrtvom pali za slobodu roda I domovine svoj".
Osman Đikić, hercegovački musliman srpske nacionalne orijentacije (1879.-1912.).
Pop Dukljanin, nadbiskup barski Grgur ?????? rodom iz Zadra, između 1170. i 1189. napisao je svoj "Ljetopis", "Hroniku". Ovaj teško nepouzdani izvor se poziva na izgubljeni "Liber Methodus" iz 753. godine. Najstarija verzija poznata, "Hrvatska kronika" iz 1510. godine dalmatinskoga hrvatskog književnika Marka Marulića, aludira da je Donja Dalmacija dio Srbije, prilikom mitološke podjele na Saboru u Duvnu.
Humski vlastelin i močni čelnik bosanskoga vojvode Sandalja Hranića od Kosača Pribislav Pohvalić 4. maja 1406. godine piše u pismu na srpski: "…s drugim listom srpscim koi ie za ovim listom...a drugi list, koi za ovim ide srpski iest pisan". Isti plemić piše 9. januara 1407. godine: "…ovi list srpski...u drugom listu srpskom…u prvom listu srpskom ". Pribisavovi posljednji zapisi, 15. marta 1409. godine: "ovi list srpski blizu ovogai moga pisan".
12. septembra 1434. godine vojvoda Juraj Vojsalić od hrvatsko-bosanskih Hrvatinića. Govoreći o zapadnoj Hercegovini sa mahom rimokatoličkom pored srpskopravoslavnog rišćanskog življa, on veli: "i u vsem’u zemih zastamo, u dr’zan’ju ili Sr’blinu ili Vlahu".
Herceg Stefan Vukčić od Kosača 1449. godine nad grobom svetoga Save u Mileševi proglašava se za "milostiju boziom herceg od svetog Save, gospodar humski i primorski, veliki voevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu."
Nasljednik hercegovačkoga prijestola Vladislav Hercegović iz iste dinastije 15. avgusta 1451. godine piše pismo Dubrovačkoj republici: "I joste zapisuju hocu i trvdju, da – dopustiv meni Gospod Bog gospoctva – da nisam voljan, ni da mogu, nikada zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljude, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati ; pace, ni ine gospod eljudi da nisam voljan preko nasega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trzi i s nimi opravami u Dubrovnik."
Herceg Stevan Vukčić sklapa ugovor sa Dubrovčanima 15. aprila 1454. godine: "takodje tko se god ugovori dubrovcanin ali trgovac dubrovacki za ponesenje karvana ali koga god ponosa, da ga nie volian svrci drugi ni Vlah ni Srbin do mesta, dokla se oni bude na miô."
1448. godine spominje se da u Hercegovini živi "narod Srba". 1480.-ih godina turski osmanlijski osvajači biraju poturice za vezire iz lokalnih redova; oni svoj narod i narod Hercegovine nazivaju 'Srbima'. Ono što je vrlo interesantno za istaći je što se 'Bošnjani' koji se javljaju u Bosni - ne javljaju u Hercegovini, gdje su očito u pitanju Srbi.
Sredinom 16. stoljeća dubrovački plemić Frano Gundulić izvještava republici da postoje tri 'srpske zemje' - Raška, Zeta i Hercegovina, trenutno pod osmanlijskom okupacijom.
Istočno-pravoslavni živalj većinski Hercegovine, za vrijeme otomanske vladavine je bio službeno poznat kao 'srpski narod' ('srb milet').
Od 1595. do 1597. godine srpska crkva i Hercegovački Srbi dižu svoj prvi ustanak, pod uticajem širenja ustanaka protivu Turaka (Mitropolit Visarion i nikšićki Vojvoda Grdan).
1. avgusta 1629. godine hercegovački katolici u Popovu i Zažeblju vele da sebe potpisuju srpskim ili ilirskim pismenima (in carattere illirico overo serviano).
U 18. stoljeću Srbin hercegovački vojvoda Slavuj ide ruskom caru Petru Velikome.
Fra Grga Martić 1842. godine u "Opisu Hercegovine": "Jezik je Hercegovaca narjecje naseg srpskog jezika".
1869. godine katolički Franciskanac, fratar Grga Škarić iz Društva omladine rimokatoličke u Hercegovini stvara planove o oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda: "da se sloboda i nezavisnost mogu postici jedino unistenjem pomenute mrznje i ujedinjenjem svih rasparcanih srpskih ogranaka". O Hercegovcima veli: "Narod ercegovacki vas, to je narod srpski, brez da ikakva drugoga u istom umjesana ima, I to sami oni isti priznaju is svojih obicaja, iz svoga naricija I iz pridanja od nepamtivjeka svoji pradjedova ; na to ih uvjeravaju razvaline stari gradova I zavoda starog srpskog naroda, njiovi pradjedah sto je vavarstvo azijatsko porazilo I unistilo ; stavise, nadgrobni kamen I crtanja po istom svjedoce da tu pociva prah Srba pradjedova njiovi, koji su zrtvom pali za slobodu roda I domovine svoj".
Osman Đikić, hercegovački musliman srpske nacionalne orijentacije (1879.-1912.).