Srbi u Hercegovini u srednjem vijeku i kasnije

čvrsnica
djecak dokad ti mislis nastavit sa takvim pisanjem

Koji dečak i sa kakvim pisanjem?

čvrsnica
ja koliko sam upoznat,srpska drzava nije propala pod turcima nego je nakon kosovskog boja i srpsko turskih veza poprimila malo drukciji oblik drzavnosti,pa je i srpska vojska shodno tome jurisala na hercegovinu,koja se opirala 20 godina,samo svojim trudom.ovo su valjda neke osnovne stvari koje bi trebale da se znaju,ali ocigledno svakom novom clanu foruma potrebno je objasnjavat.

Pa hajde da probam ovako.....Prvo ne zaboravi Bana Tvrdka

Poslije sloma bribirskih knezova Šubića banovina Bosna ponovno
jača. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje 1326. veći dio
humske zemlje osvajajući je od Srbije te je tako prvi put stvorio od
Bosne i Hercegovine političku cjelinu. Do tada je Hum bio
poprilično samostalan pod vlašću lokalnih vladarskih obitelji
.
Banovini je pripojio i hrvatski teritorij od Neretve do Cetine. Ban
Stjepan II. Kotromanić također širi banovinu na velik dio
Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita (oko dvjesto milja
dalmatinske obale), a pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli.
Uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s
Ugarskom te pomaže sa svojim vojnim trupama
hrvatsko-ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva.
Imao je sreću sto je Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom
usponu pod vladavinom Dušana Silnog, bila zaokupljena
planovima širenja vlasti prema jugu sve do Grčke. Zatim sklapa
trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. Povelja Dubrovčanima iz 1332.

čvrsnica
dalje,opca je zabluda kod srpske populacije da je hercegovina od vajkada pravoslavno orijentirana sto je obicna neistina.do turskog osvajanja i masovnije pojave pravoslavnih vlaha i srba,ovaj prostor je bio izrazito katolicko orijentiran.naravno da su postojala pravoslavna zdanja,ali mozes iscitat omjer srusene katolicke kulture koje sam vec citirao cesto po tom pitanju (naveo sam ugrubo broj velikih samostana,crkava...) i dotadasnjih pravoslavnih zdanja.

Hajdemo termin Hecegovina

Godine 1443. plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša,
izvanbračnog sina kralja Ostoje. Prešao je na katoličanstvo 1445. i
čvrsto se vezao uz Ugarsku zbog sve većih turskih napada. Stjepan
Vukčić Kosača, najmoćniji plemić na jugoistočnom području
kraljevstva odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja
što je rezultiralo unutarnjim sukobom koji je okončan 1446. bračnom
vezom bosanskog vladara sa Katarinom Kosačom, kćeri moćnoga
vojvode. Nastojao je dobiti potporu Ivana Hunjadija koji mu plaća
godišnju pomoć od 3000 zlatnika. Radivoj se tako kao turski
pretendent na prijestolje nije uspio nametnuti. Neki od feudalaca
postaju katolici, no “crkva bosanska” imala je još pristaša. Stjepan
Vukčić Kosača ipak nastavlja vrlo jak utjecaj na svome posjedu što
potvrđuje činjenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj će ovaj dio
Bosne kasnije biti i prozvan Hercegovina.
Zbog osmanskih napada, kralj Tomaš 1450. traži vanjsku pomoć i
obraća se papi. U Bosni se nastojala uspostaviti katolička dominacija
preko franjevaca s tim da papa želi iskoristiti i kraljev prijelaz na
katoličanstvo. Ponovno crkvu bosansku optužuje za herezu (pogubne
doktrinarne zablude, među kojima je i manihejstvo) pa kralj Tomaš
1459. pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni.
Kralj 1459. saziva starješine Crkve bosanske i nudi im dva izbora. Ili
će prihvatiti katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim
kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje prijeći na katoličanstvo, a
ostalih 40 000 se sklanja na prostor južne Bosne u Humu i nalaze
zaštitu u okrilju vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio
krstjanin, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio papa Pio II. u
svojim Komentarima (Commentarii). Tako su Bosnu oslabili s jedne
strane Turci svojim napadima, a s druge starne heretici i vjerski sukobi.

čvrsnica
druga stvar,turci skupa sa pravoslavnim svecenstvom zatiru sve moguce oblike katolicke kulture sve do dalmatinskog priobalja,a sa druge strane radi se na jacanju pravoslavlja u tom kraju,grade se pravoslavne crkve i sve uz tursko odobrenje (pitamo se zasto).srpski manastir u zitomislicu kod mostara se pravi u tom razdoblju

Stjepan Vukčić Kosača i postanak Hercegovine
Sandalj Hranić Kosača je imao posjede od Mileševa do
Cetine, a nakon smrti Pavla Radinovića 1415. i Hrvoja
Vukčića 1416. postaje najmoćniji čovjek u Bosni. Naslijedio
ga je nećak Stjepan Vukčić Kosača (1435. - 1466.).
Radoslav Pavlović je tada ušao u sukob sa Stjepanom na čijoj
su strani bili Turci pa su Pavlovići 1438. izgubili Trebinje, a
prihode od Drijeva tada uzima samo Vukčić. Dolazi do
izdvajanja južnog dijela bosanske države koji postaje posebna
politička jedinica zavisna o Turcima. Stjepan u Zeti nakratko
zauzima Medun i Sokol 1439., a napušta ih nakon obnove
srpske despotovine. 1440. osvaja Omiš i Poljicu, a nedugo
zatim mu Mlečani i zetski vojvoda Stjepan Crnojević otimaju
Bar, Gornju Zetu i Omiš.
Vukčić odbija priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomaša
(1443.- 1461.) te se nekoliko godina vodi građanski rat
potpomažući s Turcima drugog pretendenta, Tomaševa brata
Radivoja. Primirje je sklopljeno 1446. kad je udao svoju kćer
Katarinu za Tomaša. Ali Vukčić je i dalje potpomagao polunezavisnom turskog vazalu i srpskom vladaru Đurađu
Brankoviću koji je ratovao sa Tomašem u istočnoj Bosni oko Srebrenice.
Stjepan se 1448. okitio godine novom titulom: "Herceg od Huma i Primorja" istaknuvši svoju nezavisnost. Poslije je
titulu izmijenio u "Herceg od Svetog Save", prema svecu pokopanom u Mileševu na njegovu teritoriju. Teritorij pod
njegovom vlašću protezao se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskoga zaljeva, a kasnije će dobiti naziv
Hercegovina.

Zabranjuje podanicima da u Dubrovniku kupuju sol, otvara novu solanu u Sutorini i 1449. otvara u Novom radionicu
sukna. Grad Novi želi razviti u trgovačko i pomorsko središte pa zbog toga ratuje s Dubrovnikom (1451. - 1454.). Na
stranu Dubrovčana su stali bosanski kralj Stjepan Tomaš i srpski despot Đurađ Branković te su htjeli su kupiti
hercegovu zemlju od sultana za 150,000 dukata, a herceg je s Mlečanima planirao napad na Dubrovnik. Ali sukob s
ekonomski jakim Dubrovnikom za hercega je postajao sve nepovoljniji pa se uz osmansku vojnu pomoć pomirio sa
sinom Vladislavom 1453. i 1454. sa Dubrovnikom. Nedugo zatim i Osmanlije počinju upadati u njegovu zemlju te
se 1461. miri sa novim bosanskim kraljem, Stjepanom Tomaševićem. Herceg Stjepan Vukčic Kosača preminuo je
1466.

čvrsnica
malo je offtopic ali je vrijedno spomenuti da su crnogorski piperi tek 1610 "popravoslavljeni",kao i veci dio crne gore i cinjenicu da je se u splitu i niksicu isto pricalo (ikavska stokavica),samo sto je niksic u konacnici potpao pod sjeverniji utjecaj,kao i u svemu drugo,pa ni hercegovina nije bila postedjena.turci i pravoslavlje=pravoslavna renesansa
Malo je čudno da samo vek ranije tek plemstvo bosansko postaje katoličko?
A Hercegovina izgleda i kasnije........

čvrsnica
i da ne zaboravim,hercegovina je malo siri pojam od onog pod kojim ga ljudi mozda podrazumjevaju,tu je zahumlje,travunija,pagania... ovo ono... desno i lijevo

Ajoooj ti levo i desno su bivši nekršteni Srbi?
E to je bila tema.

Ugarska,katoličanstvo nije isto što i Hrvatsvo ali nemoguće je istorijski posmatrati izdvojeno od toga.
Ali Beč i Budimpešta i Rim nisu Hercegovina a ni Zagreb.

Koliko ja znam Mađari,Nemci i Italijani nisu Hrvati pa se ne može Hrvatima pripisati kultura koju su poprimili i čiji su podanici i vazali bili.

Isto kao što Srbi nisu Turci pa niko od nas ne govori da je Srbija kao deo Turske vladala sa pola Evrope i Azije.
 
Poslednja izmena:
Ne bih se složio. Pa nije li upravo 1357. veliki dio Hercegovine pripao Hrvatskoj, nije li potvrđen nakon povratka onih teritorija što je Tvrtko od Kotromanića osvojio krajem XIV stoljeća?



Ovo je takođe netačno. Kada se javljaju Piperi po prvi put u istoriji, prelaskom XV stoljeća u svoju drugu polovini, oni se javljaju kao pravoslavna hrišćanska skupina. Nije mi baš najjasnije, pogotovo jer i nemamo baš o Piperima i neke podatke sve do upravo početka XVII stoljeća, kako su oni u 150 godina mogli biti pokatoličeni i potom popravoslavljeni svi odreda?

Što se tiče govora na srpsko-hrvatskim etničkim prostorima, zaista ne znam šta pobogu pišeš, jer to nema nikakvog smisla. U Splitu i Nikšiću se pričalo isto?!?

Još bih te i pitao kakve to sve ima veze sa temom, pošto je tema značajno drukčija. Nekoliko puta si u prošlosti spominjao način gledanja na Boga na ovoj temi, svaki put odvlačeći je u offtopic; nije mi jasno zašto to opet činiš. Ako želiš razgovarati o hercegovačkim hrišćanima, otvori novu i odgovarajuću temu, da više ne dolazi do ovih zabuna, kada te toliko mnogo interesuje to pitanje.



Kojih to 20 godina je prema tvom mišljenju srpska vojska jurišala na Hercegovinu u srednjem vijeku?



To nije tačno. Nije bilo doseljavanja nikakvog Srba i Vlaha u Hercegovinu, već samo iseljavanja. Hercegovina je sebe raselila i cijeli svijet naselila. Masovnija pojava može značiti samo da je u pitanju demografski boom, koga jednostavno tada nije bilo, mada bi trebalo napomenuti da su pravoslavci bježali iz Bosne u Hercegovinu zbog progona krajem postojanja Bosansko-srpskog kraljevstva, i tako povećali brojčane snage.

Takođe, Hercegovina nije bila sve do Turaka izrazito katolički orijentisana, već upravo pravoslavno. Sankovići i Kosače (kod ovih drugih sa nekolicinom izuzetaka bogumilstva) bili su pravoslavni. Hercegovina je bila Vojvodstvo Svetog Save, a njen kulturno-vjerski centar u Mileševi. Kosače su bili zadužbinari SPC. Na istoku je prestonica hercegovačka, Herceg-Novi, a ne na zapadu, kao i pravoslavni srpski manastir Mileševo. Dok su Sankovići bili isključivo pravoslavna porodica, ima nekih naznaka da su Kosače možda katkad naginjale ka Rimu, ali kao i srpske vladarske sve dinastije, tako da to nije ništa neobično. Koliko mi je poznato, Pavlovići su bili podijeljeni isto na bogumile i pravoslavce, ali što se tiče njih, možda se varam.

Meni je iskreno vrlo interesantna ta slika, čovjek očekuje da Hercegovina postane srpska, a ono završi više Srba upravo u Bosni, dok dole čak i muslimani nadbrojaše pravoslavne, pored katolika.

vezano za pipere:

PIPERI I BJELOPAVLICI SU I 1610. JOS BILI KATOLICI

Za XVII stoljece u Crnoj Gori su karakteristicne pojacane akcije pravoslavne crkve na sirenju pravoslavlja medju crnogorskim plemenima i one su imale izuzetne rezultate. Sima Milutinovic pise da je cetinjski vladika Ruvim preveo u pravoslavlje Kuce, Drekalovice i Bratonozice, “tako da je iz tih plemena malo ko ostao katolik, da ih (katolika) u Zeti i Moraci 1635. godine nije vise bilo od hiljadu lica i da je oko 200 (dvjesta) Bjelopavlica ostalo u katolickoj vjeri. Piperi, koji su 1610. godine bili katolici, vec sredinom XVII stoljeca presli su u pravoslavlje. Govoreci o tom vremenu i pojavi, Andrija Bogdani je zapisao: “Da su pravoslavni isto toliko protivnici katolika koliko i Turci...”

i jos nesto:

Savremeni izveštaji donose dosta pojedinosti o tom, kako je u XVII veku katoličko stanovništvo osetno nazadovalo u unutrašnjosti Turske, i to manje u korist islama koliko u korist pravoslavlja. Sima Milutinović izneo je u svojoj Istoriji Crne Gore, da je cetinjski vladika Ruvim preveo u pravoslavlje Kuče, Drekaloviće i Bratonožiće. Ruvim je bio savremenik Pajsijev i sedeo je dugo na vladičanskoj stolici. Njegovu aktivnost potvrđuju i rimski izveštaji. Među Bjelopavlićima bilo je 1633. god. svega još 200 katoličkih kuća, a 1635. god. među Zetom i Moračom broj katoličkih duša nije prelazio mnogo preko hiljade. Piperi, koji su još 1610. god. smatrani skoro svi kao katolici, postali su isto većim delom pravoslavni. U Popovu do 1627. god. od 12 crkava katoličkih 7 je prešlo u pravoslavne ruke; sličnih pojava je bilo i u okolini Trebinja. Ima isto tako vesti o prelasku katolika u pravoslavlje u Sremu, oko Rume i Mitrovice.



vezano za tvrtka:
zapadna hercegovina je uvjek balansirala sa cro,relativno radi svoje blizine sa obalom i posjedima cro banova cije su se granice konstantno mjenjale,ali je njihov utjecaj u tom kraju bio velik.katolicki utjecaj je bio takodjer velik

vezano za niksic i split:
podrazumjevao sam srednjevjekovne veze,odnosno prostiranje hrvatskog etnikuma.niksicani nemoraju biti hrvati,ali sa njima imaju veze isto kao i srbi

vezano za 20 godina:
nakon pada bosne,hercegovina se odupirala jos 20 godina

vezano za naseljavanje:
nazovi to expanzijom xy tipa,ali je cinjenica da je se jedan dio srba doselio,potisnuvsi katolike,a jedan dio je nastavio put jos zapadnije i naravno kulturna renesansa

vezano za orijentaciju:
stara hercegovina,odnosno istocna jeste imala centar moci pod pravoslavnom palicom,zapadna jednim djelom isto,ali je situacija na terenu bila nesto drugacija.mozda je tesko shvatiti da je na tim krajevima zivila isto jedna folklorna skupina koja se razlikovala od ovih drugih svojim govorom,obicajima,kulturom i pogotovo nacinom zivota,nije tema,o tome mozemo drugi put.

vezano za interesantno:
meni je interesantno da stari hrvatski gradovi kao sto su kljuc,bihac...danas budu jaka islamska sredista,mislim nema ni to toliko veze koliko cinjenica da tamo skoro uopce vise nema hrvata.

da je toliko lose srpsko stanje u hercegovini i nije
 
Koji dečak i sa kakvim pisanjem?



Pa hajde da probam ovako.....Prvo ne zaboravi Bana Tvrdka

Poslije sloma bribirskih knezova Šubića banovina Bosna ponovno
jača. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje 1326. veći dio
humske zemlje osvajajući je od Srbije te je tako prvi put stvorio od
Bosne i Hercegovine političku cjelinu. Do tada je Hum bio
poprilično samostalan pod vlašću lokalnih vladarskih obitelji
.
Banovini je pripojio i hrvatski teritorij od Neretve do Cetine. Ban
Stjepan II. Kotromanić također širi banovinu na velik dio
Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita (oko dvjesto milja
dalmatinske obale), a pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli.
Uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s
Ugarskom te pomaže sa svojim vojnim trupama
hrvatsko-ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva.
Imao je sreću sto je Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom
usponu pod vladavinom Dušana Silnog, bila zaokupljena
planovima širenja vlasti prema jugu sve do Grčke. Zatim sklapa
trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. Povelja Dubrovčanima iz 1332.



Hajdemo termin Hecegovina

Godine 1443. plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša,
izvanbračnog sina kralja Ostoje. Prešao je na katoličanstvo 1445. i
čvrsto se vezao uz Ugarsku zbog sve većih turskih napada. Stjepan
Vukčić Kosača, najmoćniji plemić na jugoistočnom području
kraljevstva odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja
što je rezultiralo unutarnjim sukobom koji je okončan 1446. bračnom
vezom bosanskog vladara sa Katarinom Kosačom, kćeri moćnoga
vojvode. Nastojao je dobiti potporu Ivana Hunjadija koji mu plaća
godišnju pomoć od 3000 zlatnika. Radivoj se tako kao turski
pretendent na prijestolje nije uspio nametnuti. Neki od feudalaca
postaju katolici, no “crkva bosanska” imala je još pristaša. Stjepan
Vukčić Kosača ipak nastavlja vrlo jak utjecaj na svome posjedu što
potvrđuje činjenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj će ovaj dio
Bosne kasnije biti i prozvan Hercegovina.
Zbog osmanskih napada, kralj Tomaš 1450. traži vanjsku pomoć i
obraća se papi. U Bosni se nastojala uspostaviti katolička dominacija
preko franjevaca s tim da papa želi iskoristiti i kraljev prijelaz na
katoličanstvo. Ponovno crkvu bosansku optužuje za herezu (pogubne
doktrinarne zablude, među kojima je i manihejstvo) pa kralj Tomaš
1459. pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni.
Kralj 1459. saziva starješine Crkve bosanske i nudi im dva izbora. Ili
će prihvatiti katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim
kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje prijeći na katoličanstvo, a
ostalih 40 000 se sklanja na prostor južne Bosne u Humu i nalaze
zaštitu u okrilju vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio
krstjanin, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio papa Pio II. u
svojim Komentarima (Commentarii). Tako su Bosnu oslabili s jedne
strane Turci svojim napadima, a s druge starne heretici i vjerski sukobi.



Stjepan Vukčić Kosača i postanak Hercegovine
Sandalj Hranić Kosača je imao posjede od Mileševa do
Cetine, a nakon smrti Pavla Radinovića 1415. i Hrvoja
Vukčića 1416. postaje najmoćniji čovjek u Bosni. Naslijedio
ga je nećak Stjepan Vukčić Kosača (1435. - 1466.).
Radoslav Pavlović je tada ušao u sukob sa Stjepanom na čijoj
su strani bili Turci pa su Pavlovići 1438. izgubili Trebinje, a
prihode od Drijeva tada uzima samo Vukčić. Dolazi do
izdvajanja južnog dijela bosanske države koji postaje posebna
politička jedinica zavisna o Turcima. Stjepan u Zeti nakratko
zauzima Medun i Sokol 1439., a napušta ih nakon obnove
srpske despotovine. 1440. osvaja Omiš i Poljicu, a nedugo
zatim mu Mlečani i zetski vojvoda Stjepan Crnojević otimaju
Bar, Gornju Zetu i Omiš.
Vukčić odbija priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomaša
(1443.- 1461.) te se nekoliko godina vodi građanski rat
potpomažući s Turcima drugog pretendenta, Tomaševa brata
Radivoja. Primirje je sklopljeno 1446. kad je udao svoju kćer
Katarinu za Tomaša. Ali Vukčić je i dalje potpomagao polunezavisnom turskog vazalu i srpskom vladaru Đurađu
Brankoviću koji je ratovao sa Tomašem u istočnoj Bosni oko Srebrenice.
Stjepan se 1448. okitio godine novom titulom: "Herceg od Huma i Primorja" istaknuvši svoju nezavisnost. Poslije je
titulu izmijenio u "Herceg od Svetog Save", prema svecu pokopanom u Mileševu na njegovu teritoriju. Teritorij pod
njegovom vlašću protezao se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskoga zaljeva, a kasnije će dobiti naziv
Hercegovina.

Zabranjuje podanicima da u Dubrovniku kupuju sol, otvara novu solanu u Sutorini i 1449. otvara u Novom radionicu
sukna. Grad Novi želi razviti u trgovačko i pomorsko središte pa zbog toga ratuje s Dubrovnikom (1451. - 1454.). Na
stranu Dubrovčana su stali bosanski kralj Stjepan Tomaš i srpski despot Đurađ Branković te su htjeli su kupiti
hercegovu zemlju od sultana za 150,000 dukata, a herceg je s Mlečanima planirao napad na Dubrovnik. Ali sukob s
ekonomski jakim Dubrovnikom za hercega je postajao sve nepovoljniji pa se uz osmansku vojnu pomoć pomirio sa
sinom Vladislavom 1453. i 1454. sa Dubrovnikom. Nedugo zatim i Osmanlije počinju upadati u njegovu zemlju te
se 1461. miri sa novim bosanskim kraljem, Stjepanom Tomaševićem. Herceg Stjepan Vukčic Kosača preminuo je
1466.


Malo je čudno da samo vek ranije tek plemstvo bosansko postaje katoličko?
A Hercegovina izgleda i kasnije........



Ajoooj ti levo i desno su bivši nekršteni Srbi?
E to je bila tema.

Ugarska,katoličanstvo nije isto što i Hrvatsvo ali nemoguće je istorijski posmatrati izdvojeno od toga.
Ali Beč i Budimpešta i Rim nisu Hercegovina a ni Zagreb.

Koliko ja znam Mađari,Nemci i Italijani nisu Hrvati pa se ne može Hrvatima pripisati kultura koju su poprimili i čiji su podanici i vazali bili.

Isto kao što Srbi nisu Turci pa niko od nas ne govori da je Srbija kao deo Turske vladala sa pola Evrope i Azije.

citiras me nekim textovima iako ne znam kakve veze imaju sa mojim tvrdnjama.procitaj opet
 
Poslednja izmena od moderatora:
Pa svi smo mi po malo Bosanci nisam citirao tebe već ti pročitaj malo bolje šta tu piše o katoličanstvu,kada,a šta si ti tvrdio,polako počinješ da me podsećaš na DUKLJANINA.


Uskoro poslije pokrštavanja Srba, kad je za Rašku osnovana episkopija kod Crkve svetog Petra u Rasu, osnovana je i za Travuniju episkopija, takođe kod crkve Sv. Petra, u Polju kod Trebinja, a za Bosnu kod istoimene crkve u Ban-brdu.
Dok je Bosna bila u državnoj zajednici s Raškom i Zetom, do početka 12. vijeka, dijelila je i njena crkva uglavnom sudbinu cijele srpske crkve. U 12. vijeku, kad je Bosna došla pod politički utjecaj i zavisnost od Ugarske, počela se u njoj razvijati, pod utjecajem staroga mnogoboštva i tzv. bogumilstva posebna nacionalna crkva bosanska ili krstjanska crkva. Ona je tada samo formalno priznavala rimskoga papu za vrhovnog starješinu i barskog arhiepiskopa, kasnijeg dubrovačkog (oko 1200), kao oblasnog mitropolita. Njeni episkopi već od početka 12. vijeka imali su čista narodna imena (Vladislav 1141, Radogost 1197, Dragohna 1209 i dr), i imali su crkvenu organizaciju koja se znatno razlikovala i od rimokatoličke i od pravoslavne crkvene organizacije.
Na čelu te organizacije bio je djed, a njegovi pomoćnici bili su gosti (prote) i starci (sveštenici), koji su postavljani iz reda krstjana ili posnih ljudi, jedne vrste monaha. Svi ostali njihovi vjerski nazivani su mrsnim ljudima, koji se nisu zavjetovali, kao krstjani, na vječiti post i ostala uzdržavanja. Kada je početkom 13. vijeka, između te Bosanske crkve i pape došlo do sukoba, papa je 1247. konačno podložio Bosnu duhovnoj brizi kaločkoga nadbiskupa u Ugarskoj i podizao krstaške ratove protiv Bosne. Tada se Bosanska crkva odvojila od Rima i tokom vijekova sve se više približavala pravoslavlju, pa se najzad u 16. vijeku i sasvim izgubila u njemu.
Na ovaj proces postepenoga pretapanja Bosanske krstjanske crkve u Srpsku pravoslavnu crkvu imali su znatnog utjecaja srpski episkopi iz Raške, već od vremena vladavine kralja Dragutina u sjeveroistočnoj Bosni, krajem 13. i početkom 14. vijeka, kad je tu osnovana pravoslavna episkopija, kojoj je nasljednica stara zvornička i današnja donjo-tuzlanska episkopija. Taj proces je ubrzan za vrijeme vlade bana, potonjega prvog bosanskoga kralja, Tvrtka I (1353—1391), koji je dobio pod svoju vlast i jedan dio stare Raške s Dabarskom episkopijom, čije je sjedište bilo u manastiru Banji kod Višegrada, a naročito od onda, kad se, poslije krunisan ja Tvrtka I 1377. za raškog i bosanskog kralja, kult Sv. Save razvio i u Bosni. Migracije pravoslavnih Srba iz jugoistočnih krajeva u Bosnu, poslije Maričke i Kosovske bitke 1371. i 1389. učinile su takođe mnogo za pretapanje bosanske u srpsku pravoslavnu crkvu.
Već početkom 15. vijeka dabarski episkop sa sjedištem u Mileševu, postao je mitropolit, za svu pravoslavnu crkvu u Bosni. S padom Srbije (1459) i Bosne (1463) pod tursku vlast, došla je i sva srpska crkva po tim oblastima pod Ohridskog arhiepiskopa. U tom periodu potpune potlačenosti nestaje stare krstjanske crkve kao zasebne organizovane jedinice.
Kad je 1557. obnovljena Pećka patrijaršija i njoj potčinjeni svi Srbi iznad Debra, Kičeva i Velesa, povjerena je dabarskom episkopu misija, da organizuje pravoslavnu srpsku crkvu u Bosni. On je to izveo, i pošto je bio ujedno i egzarh Dalmacije, prenio je za neko vrijeme i svoju episkopsku stolicu u manastir Rmanj, na granici Bosne i Dalmacije. Kasnije je dabarski episkop, vršeći svoju misiju, stanovao i po drugim mjestima Bosne, dok se 1713. nije definitivno nastanio u Sarajevu, kao glavnom gradu svoje oblasti, i konačno primio naslov dabro-bosanskog episkopa i titularnog mitropolita.
Osim ove episkopije obnovljena je u Bosni, tokom 16. vijeka i stara zvornička episkopija, koja je, poslije ukidanja Pećke patrijaršije 1766. za fanariota, takođe nazvana mitropolijom i premještena u Tuzlu.
U Hercegovini je imala isprva vlast samo Petrovska episkopija, kao nasljednica Svetosavske Humske episkopije sa Stona. Poslije obnavljanja Pećke patrijaršije 1557. osnovana je u manastiru Tvrdošu, kod Trebinja, nova episkopija. Petrovska je, poslije razorenja Petrova manastira na Limu u 17. vijeku, prenesena u Nikšić, u Crnoj Gori, i nazvana je poluhercegovačkom. Više puta spajala se ona s Trebinjskom, dok u 18. vijeku nije konačno iščezla. Tada je za Hercegovinu ostala samo Trebinjska episkopija, koja je takođe nazvana mitropolijom i dobila ime hercegovačko-zahumska. Ona je od druge polovine 18. vijeka imala stalno sjedište u Mostaru.
Kad je, po Berlinskom ugovoru od 1878, Austrija zauzela Bosnu i Hercegovinu, nastupile su nove prilike i za Bosansku pravoslavnu crkvu. Austrija je 1880. sklopila konvenciju sa Carigradskom patrijaršijom, kojom je pravoslavnoj crkvi u Bosni i Hercegovini priznata unutrašnja samostalnost, pod vrhovnom duhovnom vlašću carigradskog patrijarha. Uskoro poslije toga penzionisan je sarajevski mitropolit Grk Antim, a na njegovo mjesto 1881. postavljen je za mitropolita Sava Kosanović. Zvorničko-tuzlanski mitropolit bio je već u doba okupacije Srbin Dionisije Ilić, pa je ostao i dalje, a Grk Ignatije, mitropolit hercegovačko-zahumski, ostao je u Mostaru na prijestolju sve do 1888, pa je onda i u Mostar došao Srbin Leontije Radulović (1889). Srbi episkopi poduzeli su odmah akciju, da što bolje reorganizuju svoje eparhije i da, po uzoru srpske crkve u Dalmaciji, urede crkvenu upravu i sudstvo. U Reljevu, kod Sarajeva, osnovana je već 1882. Bogoslovija sa seminarom za sve bosansko-hercegovačke eparhije.
Austrijska vlada nije dozvolila, iz političkih razloga, da se bosansko-hercegovačke episkopije organizuju u jednu mitropoliju. Tako je Bosanska pravoslavna crkva gotovo pune tri decenije pod austrijskom vlašću ostala bez prave organizacije, te je stoga bilo i vrlo nemilih sukoba između predstavnika crkve i naroda. Tek 1905, na osnovu sporazuma crkvenih i narodnih predstavnika, a s blagoslovom Carigradskog patrijarha, uz potvrdu austrijskog cara, stupila je u život uredba crkveno-prosvjetne uprave pravoslavnih eparhija u Bosni i Hercegovini.
Po toj uredbi bile su četiri eparhije: sarajevska, mostarska, tuzlanska i banjalučko-bihaćska (osnovana 1900); svi su episkopi ravnopravni i svi, po običaju u Carigradskoj patrijaršiji, nosili su naslov mitropolita i arhiepiskopa; austrijski car imao je pravo da ih postavlja po svojoj volji, u sporazumu sa carigradskim patrijarhom; plaćala ih je država, koja je i Carigradskoj patrijaršiji davala određenu sumu godišnje. Eparhije su se dijelile na protoprezviterate, kojih je bilo 33, a ovi na parohije, kojih je bilo 335, sa 327 parohijskih sveštenika. parohije su birale crkvene opštine, koje su imale svoju skupštinu. Nju su sačinjavali svi samostalni muški članovi opštine. Ona je birala i crkveno-školski odbor od 8 do 12 članova, koji su vodili brigu o svim crkveno-školskim potrebama. Briga o školi otpala je pošto su sve stare srpske vjeroispovjedne škole postale državne škole.
Manastira ima u Bosni i Hercegovini 11, a kaluđera oko 30. (1927 g). U Bosni je najznatniji manastir Ozren, a u Hercegovini Žitomislić i Duži.
 
čvrsnica: ja koliko sam upoznat,srpska drzava nije propala pod turcima nego je nakon kosovskog boja i srpsko turskih veza poprimila malo drukciji oblik drzavnosti,pa je i srpska vojska shodno tome jurisala na hercegovinu,koja se opirala 20 godina,samo svojim trudom.ovo su valjda neke osnovne stvari koje bi trebale da se znaju,ali ocigledno svakom novom clanu foruma potrebno je objasnjavat
.

To što ne znaš istoriju Srbije to ti ne zameram jer kao što vidiš pala je:
. S padom Srbije (1459) i Bosne (1463) pod tursku vlast, došla je i sva srpska crkva po tim oblastima pod Ohridskog arhiepiskopa.

Znaš vrlo površno i istoriju Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Postoje neki forumaši ovde od kojih imam šta da naučim ali ti definitivno nisi taj jer nisi u stanju da zapamtiš šta si sam pisao pitanje kojiko si uopšte u stanju da pročitaš šta je neko drugi.

Pošto si imao pravo na jedan offtopic i ja koristim pravo na svoj.

Hrvatska XIX vek.

Francuska revolucija pronela je kroz Evropu na svojim zastavama nekoliko načela koja će delovati i na istoriju hrvatskog naroda u XIX veku; načelo narodnosti, narodne suverenosti i slobode čoveka. Veliki događaji, koje će nove ideje i novi nacionalni pokreti izazvati u Evropi XIX veka, neće moći mimoići ni Austriju. Sastavljena od raznih zemalja srednjeg Podunavlja, izgrađena na polufeudalnim, poluautokratskim osnovima, sa svojim zastarelim shvatanjima o staleškim razlikama, o vladalačkoj vlasti po milosti Božjoj, ona je ušla u velike političke i društvene sukobe XIX veka zaostala i nesređena. Zaplašeni novim snagama, što su se pojavile za francuske revolucije iz dubine narodnih masa, i dinastija i staleži na koje se ona oslanjala, bojali su se ikakvih reforama, suzbijali su, dokle su mogli, svaku novu ideju. Tako je Austrija od francuske revolucije na ovamo postala kula konzervatizma i reakcije. Buđenje njenih naroda dovodiće do sve većih trvenja i sukoba između njih i Beča. Što je dinastija ulagala veće napore da uspori njihovo osvešćivanje i kulturno-političku emancipaciju, utoliko će jaz između njih i nje biti dublji. Devetnaesti vek, među drugim, postavio je i jedno veliko međunarodno pitanje, austrisko.

Hrvatski narod ušao je u velike događaje XIX veka kulturno-politički razjedinjen. Sve one istoriske i geopolitičke sile, što su još od stvaranja prve hrvatske države uticale na sudbinu ovoga naroda i sad deluju. Austrija je držala Hrvatsku i Slavoniju. Ove zemlje još od 1102 vezane su za krunu sv. Stevana n vekovni život sa Maćarima delovao je na jačanje ugarsko-hrvatske državne zajednice. Svest o toj zajednici bila je vrlo jaka i u najširim narodnim slojevima, posebice kod nižeg plemstva. Tu u Banskoj Hrvatskoj izgradio se tip političkog hrvatskog čoveka kakvog često puta susrećemo i danas. Vekovima je vezan za jednu veću državnu zajednicu ne pravom osvojenja nego sporazumom uz čuvanje stečenih prava i običaja. Zato se navikao da u toj zajednici igra ulogu slabijeg, stalno u opasnosti da bude zaskočen od svog jačeg druga. Stoga se ušančuje iza ugovora, sporazuma, protokola, saborskih odluka i naučen je da brani svoj politički individualitet ne mačem i krvlju nego upornim pregovaranjima, pasivnom rezistencijom i državopravnim formulama. Kod njega uvek prevlađuje lokalno nad opštim, nema velikih državnih koncepcija. Pošto se kod banskog Hrvata državni život vekovima razvijao u uskom krugu povlašćenih redova on je u početku XIX veka u osnovi nedemokratski, i ni malo socijalan.

Hrvatsko plemstvo preživljuje u to doba veliku krizu: raskošan život, rđavo upravljanje imanjem uz prodiranje novčane privrede, učinili su da se veći deo od njih davio u dugovima. Rđav odgoj, slabe škole i besciljno traćenje vremena, ubijali su ikakav jači duhovni rad. U državnim službama zamenjuju ih od Marije Terezije na ovamo školovaniji i sposobniji činovnici neplemići, a u vojsci pozivni oficiri.

Potiskivani na svima linijama oni će se uporno zašančiti iza svojih srednjovekovnih staleških povlastica, ometajući svakom rad na društvenim i političkim reformama u svojoj zemlji. Dobar deo posle Marije Terezije se odnarodio. Oni će biti verne sluge i sigurno oruđe svakoj dinastičkoj politici u Hrvatskoj sve do 1918. Drugi će pod uticajem zajedničkog vekovnog života s Ugarskom poprimiti mađarska shvatanja o jedinstvu ugarskih zemalja i biti vođi i pretstavnici mađaronske politike u svom zavičaju. Treći, poslednji deo, neće se odvajati od svoga naroda. On će braniti istoriska prava Hrvatske prema Budimu i Beču; štiteći kulturnu nezavisnost hrvatskog naroda protiv nemačkih i mađarskih napada udariće osnovu nacionalnom preporodu kod Hrvata i s tim će postati spona izmeću stare, staleške Hrvatske, sa njenim istorisko-političkim i državno-pravnim težnjama i novog, nacionalnog pokreta meću Hrvatima XIX veka, zasnovanog na načelu narodnosti.

Od srednjeg veka građanstvo u Hrvatskoj bilo je mešano, raznog porekla. Pošto je ta mešanost ostala i u novije doba doseljavanjem stranaca. u XIX vek ulaze Hrvatska i Slavonija bez nacionalne građanske klase. Zanati se nalaze većinom u rukama Nemaca, a trgovina u rukama Jevreja. U toku XIX veka ubrzaće se tamo proces nacionalizacije gradova.

Selo u Hrvatskoj posle Josifova oslobođenja od kmetstva moglo je lakše da razmahne snagom. I dalje povučeno u sebe, na najnižoj socijalnoj lestvici, ono u početku XIX veka ne igra u Hrvatskoj nikakvu političku ulogu. Bez škola, kulturno zaostalo, vekovima ne sudelujući u političkom životu svoje zemlje, uvek iskorišćavano, ono nije imalo razvijenog smisla i osećanja za političke borbe svoga plemstva da bi u okviru Habzburške Monarhije prema Budimu i Beču očuvalo zaseban položaj Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Pošto je plemstvo braneći taj položaj branilo i stalešku državu i svoje povlastice, seljak je dušom u toj borbi uvek bio na strani dinastije. On nikad nije voleo stalešku državu. Kod njega nema nacionalne svesti, ali ima nešto jednako tome, želja da očuva svoje običaje, svoje navike i da u život svoga naroda, što mu ga je donosilo novo vreme, unese više rasnog i opštečovečanskog i svoga seljačkog nego što su to unosili hrvatski plemići. Proći će ceo XIX vek, a on neće doći do izraza. Njegovo vreme nastupiće tek u XX veku.

Teško je bilo stanje hrvatskog naroda u mletačkoj Dalmaciji. Pod uticajem mletačke vlasti od nekoliko vekova primorski gradovi počeli su ponovo da poprimaju italijansku boju. Ta italijanizacija primorskih gradova stvorila je ponovo od njih jedno moćno oružje za kulturno i nacionalno-političko razbijanje Hrvata u Primorskoj Hrvatskoj. Iako je taj italijanaški sloj u primorskim gradovima bio prilično tanak, kulturni prestiž velikog italijanskog naroda s druge strane Jadrana stajao im je iza leća, a zaostalost hrvatskog zaleđa u Dalmatinskoj Zagori bila je tako velika, da se nije moglo ni pomišljati na ozbiljniju kulturnu utakmicu. Zato će primorski gradovi davati uporan otpor narodnom preporodu u XIX veku i dugo vremena ostavljati utisak da nisu naši nego italijanski.

Videli smo da je tursko osvojenje iz temelja izmenilo etnički sastav stanovništva nekadanje Dalmatinske Hrvatske. Staro čakavsko stanovništvo potisnuto je na ostrva i uzak pojas primorja, a dinarski štokavac preplavio je celu unutrašnjost. Izmešan sa naseljenicima, došlim iz starih srpskih zemalja, hrvatski će Dinarac imati s njim isti jezik, odelo, običaje, pesmu. Razdvaja ih samo vera. Kod njega je slaba tradicija stare hrvatske države, nacionalna svest je tek u povoju i on ulazi u XIX vek kao deo one velike jugoslovenske mase patrijarhalne kulture, ali još nacionalno politički neosvešćen. Na toj fizički snažnoj i etnički ekspanzivnoj rasi počivaće snaga hrvatska u Dalmatinskoj Hrvatskoj i naći se povoljni uslovi za izgrađivanje modernog hrvatskog nacionalizma.

Najteži je bio položaj Hrvata početkom XIX veka pod Turcima u Bosni i Hercegovini. Vekovima uništavani i progonjeni, oni su napustili čitave predele, gde se doseljavaju Srbi ili su se povukli u nepristupačne krajeve srednje Bosne. Zahvaljujući uskočkoj akciji iz Primorja uspeli su da očuvaju svoju većinu u zapadnoj Hercegovini i njoj susednoj Bosni. U srednjoj Bosni jezgro su im bili stari franjevački manastiri, Fojnica, Sutjeska, Kreševo i Olovo. Inače, žive rastureni po svoj Bosni i Hercegovini. Bez unutrašnje povezanosti i dinamike koju Srbima daje i u Bosni svetosavska crkva i nemanićka državna tradicija, pod velikim uticajem svoga sveštenstva, ispaćeni i zaplašeni vekovnim progonima, brojno su najslabiji od sve tri veroispovesti u Bosni i Hercegovini.

Raseljavanjem starog čakavskog stanovništva iz predela izmeću Vrbasa i Une nestalo je tamo i tradicija na nekadašnju hrvatsku državu, ako je šta bilo i ostalo posle osvajanja bosanskih vladara u XIII i XIV veku. Katolici u srednjoj Bosni, potomci starih bosanskih rudara, posle muslimana imaju najbolje očuvanu bosansku tradiciju. Ni stanovništvo zapadne Bosne i Hercegovine, slično onom iz Dalmatinske Zagore, nema tradicije, ali i ono ima sve uslove za brzo osvešćivanje. I tu jezik, nošnja, običaji i pesma kod katolika slabo se šta razlikuje od onog kod pravoslavnih; i njihovo narečje, štokavsko i ijekavsko, poslužiće kao razlog da i Hrvati prime Vukov pravopis i da se tako dobija jedan srpsko-hrvatski književni jezik.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Slabe kulturne veze za vreme turskog gospodstva sa zapadnim zemljama, pa i sa Rimom, učinile su da je katolička crkva u hrvatskim zemljama nekadanjeg Otomanskog Carstva dobila više nacionalno obeležje. Već smo naglasili da su bosanski franjevci bili, i danas ostali, naš najnacionalniji katolički red. Oni su očuvali katolicizam pa s tim i hrvatstvo u našim zemljama pod Turcima. Franjevci su i pored toga što su dali hrvatskom nacionalizmu jaku versku crtu, uneli u njega i velike nacionalno-kulturne vrednosti.

Takav je bio hrvatski narod u početku XIX veka: kulturno razjedinjen, politički neujednačen, etnički razbijen n podeljen među tri države. Međutim, one sile koje su vekovima težile da preko hrvatskih zemalja prokrče sebi put istoku ili zapadu ili od mora na kontinent ili iz Panonije na Jadransko More n dalje su delovale. Odozgo sa severa spuštala se Balkanu kao pretstraža germanizma Habzburška Monarhija. Od Josifa II na ovamo ona otvoreno radi na širenju kulturno-političkog uticaja nemačkog u hrvatskim zemljama. S druge strane, Mađari, narod sa kojim su Hrvati vekovima živeli u državnoj zajednici, teže da mađarizacijom od etnički mešane Ugarske stvore nacionalno i politički jedinstvenu državu. Venecija je u primorju umrla (koncem XVIII veka), ali će se kao njena naslednica pojaviti ujedinjena Italija. Tursko Carstvo ljuljalo se i uzmicalo sa Balkana.

Prvi srpski ustanak 1804 do 1813 označavao je i novo doba za balkanske narode. Stvaranjem kneževina Srbije i Crne Gore, srpski narod je ušao u XIX vek sa jasnim ciljem pred sobom, borba za oslobođenje i ujedinjenje. Neobično velika duhovna povezanost svih Srba dolazi do izraza već u ovo doba. Njihova težnja da ostvare svoje ujedinjenje putem stvaranja nacionalne države zasecala je duboko u život hrvatskog naroda. Kao jake manjine u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji a kao relativna većina u Bosni i Hercegovini, Srbi su za hrvatsku istoriju još od XVI veka na ovamo bili jedan moćan kulturno-politički činilac. Sad raspadanjem Turske i njihovom borbom da izgrade svoju državu u koju su želeli da uvuku i jedan deo hrvatskih zemalja, oni su u vekovnoj borbi oko tih zemalja između Nemaca, Mađara i Italijana pretstavljali jednog novog za Hrvate vrlo važnog činioca.
 
vezano za pipere:

PIPERI I BJELOPAVLICI SU I 1610. JOS BILI KATOLICI

Za XVII stoljece u Crnoj Gori su karakteristicne pojacane akcije pravoslavne crkve na sirenju pravoslavlja medju crnogorskim plemenima i one su imale izuzetne rezultate. Sima Milutinovic pise da je cetinjski vladika Ruvim preveo u pravoslavlje Kuce, Drekalovice i Bratonozice, “tako da je iz tih plemena malo ko ostao katolik, da ih (katolika) u Zeti i Moraci 1635. godine nije vise bilo od hiljadu lica i da je oko 200 (dvjesta) Bjelopavlica ostalo u katolickoj vjeri. Piperi, koji su 1610. godine bili katolici, vec sredinom XVII stoljeca presli su u pravoslavlje. Govoreci o tom vremenu i pojavi, Andrija Bogdani je zapisao: “Da su pravoslavni isto toliko protivnici katolika koliko i Turci...”

i jos nesto:

Savremeni izveštaji donose dosta pojedinosti o tom, kako je u XVII veku katoličko stanovništvo osetno nazadovalo u unutrašnjosti Turske, i to manje u korist islama koliko u korist pravoslavlja. Sima Milutinović izneo je u svojoj Istoriji Crne Gore, da je cetinjski vladika Ruvim preveo u pravoslavlje Kuče, Drekaloviće i Bratonožiće. Ruvim je bio savremenik Pajsijev i sedeo je dugo na vladičanskoj stolici. Njegovu aktivnost potvrđuju i rimski izveštaji. Među Bjelopavlićima bilo je 1633. god. svega još 200 katoličkih kuća, a 1635. god. među Zetom i Moračom broj katoličkih duša nije prelazio mnogo preko hiljade. Piperi, koji su još 1610. god. smatrani skoro svi kao katolici, postali su isto većim delom pravoslavni. U Popovu do 1627. god. od 12 crkava katoličkih 7 je prešlo u pravoslavne ruke; sličnih pojava je bilo i u okolini Trebinja. Ima isto tako vesti o prelasku katolika u pravoslavlje u Sremu, oko Rume i Mitrovice.

Ponoviću ono što sam napisao ranije - vrlo je nevjerovatno da su čitave narodne mase u roku od 150 godina pokatoličene i potom popravoslavljene. Takođe, to vraćanje u pravoslavlje što se odvilo od 1610. do 1615. godine mora da je bilo sprovođeno kao velika masovna akcija, čim u roku od samo nekoliko godina popravoslaviš čitavo pleme, koje je, tobože, bilo katoličko. z:D

Ponoviću i još jednom što sam napisao ono: Zašto opet na ovoj temi pišeš o načinu gledanja na Boga od strane Hercegovaca kroz istoriju? Šta misliš zašto se oblasti zovu Stara Bosna (Vrhbosna), Stara Srbija (Raška, Metohija, Kosovo i sjeverna Makedonija) ili Stara Crna Gora (Cetinje)? Zbog istih razloga je i dio Hercegovine koji se danas nalazi u Crnoj Gori Stari.

vezano za tvrtka:
zapadna hercegovina je uvjek balansirala sa cro,relativno radi svoje blizine sa obalom i posjedima cro banova cije su se granice konstantno mjenjale,ali je njihov utjecaj u tom kraju bio velik.katolicki utjecaj je bio takodjer velik

Ko ovdje govori o zapadnoj? Računamo li iNeretvansku krajinu zasebno, sasvim je nerazumljivo računati zapadnu - kao čitavu - pogotovo ako imamo na umu da su svi hercegovački centri bili na istoku - Sankovići su iz Nevesinja, Pavloviću su negdje iz istočne Bosne (Podrinja), Nikolići (produžetak Nemanjića - i samih vrlo moguće Zahumljana; važno je napomenuti i da je ogranak srpske najvee srednjovjekovne dinastije, od Miroslava, vladao i čitavim zapadom, pa čak i zapadnije od samog Huma) su iz Popova, Milatovići su sa Dubrave, a i Radivojevići su iz istočne Hercegovine. Branivojevići su pravoslavna srpska porodica sa primorja. No, ono što je vjerovatno i najvažnije, Kosače su iz kraja Foče.

Kulturni i vjerski centar Hercegovine je bio u Mileševi (a to je čak onaj mali hercegovački dio koji se danas nalazi u Srbiji!), a prestonica u Boki kotorskoj (današnja Crna Gora - Stara Hercegovina). Poslije bosanskog pohoda 1320.-ih godina, zapada više nema, već Hum opstaje samo istočni, pod vođstvom još jedne dinastije iz tog kraja (Gacko), Vojnovićima - i tu ostaje sve dok Tvrtko čitavi kraj ne osvaja krajem XIV stoljeća. I naravno, država je Vojvodstvo od Svetoga Save. Jedina vlasteoska porodica (i to jedna od manjih) za koju znam da se može reći da dolazi iz centralne Hercegovine, tj. više zapadne, su bili Vlatkovići. Sve je bilo 'istočno', i SPC eparhija sjedište je premješteno na istok iz pelješačkog Stona negdje na Lim čak; istočna Hercegovina je za hercegovačku čitavu oblast bila ono što su 'stare provincije' (Egipat, Mala Azija,...) bile za Antički Rim. Trebinjski kraj je bio neopisivo bogata i plodna zemlja, najrodniji u svim hercegovačkim oblastima. Hum je najvjerovatnije dao i srpsku dinastiju Mrnjavčeviće, a tu su bili i Brankovići. Samo Lazarevići nemaju veze sa Humom od svih glavnih srpskih vladajućih dinastija.

Koji grad su Osmanlije odabrale za administrativni centar Hercegovačkog pašaluka? Foču, u istočnoj Hercegovini.

vezano za niksic i split:
podrazumjevao sam srednjevjekovne veze,odnosno prostiranje hrvatskog etnikuma.niksicani nemoraju biti hrvati,ali sa njima imaju veze isto kao i srbi

Vrlo interesantno, pogotovo s obzirom da Nikšića ni nema praktično u srednjem vijeku uopšte... z;) Vrlo bi bilo interesantno porediti spljetski latinski i nikšićki turski, mora da su slični jezici u pitanju. z:D

vezano za 20 godina:
nakon pada bosne,hercegovina se odupirala jos 20 godina

Pa koja srpska vojska je tada jurišala na zemlju Svetog Save? Crnojevićka? z:p

vezano za naseljavanje:
nazovi to expanzijom xy tipa,ali je cinjenica da je se jedan dio srba doselio,potisnuvsi katolike,a jedan dio je nastavio put jos zapadnije i naravno kulturna renesansa

Može li to malo preciznije? Godine, mjesta, prezimena i sl? Vrlo bi bilo interesantno, pošto ne postoji niti jedna jedina seoba Srba zabilježena u Hercegovinu - a bezbroj seoba izvan. Slično bih mogao reći i za katolike, mada je bilo doseljavanja katolika u XIX st.

O kakvoj kulturnoj renesansi je rijeć?

vezano za orijentaciju:
stara hercegovina,odnosno istocna jeste imala centar moci pod pravoslavnom palicom,zapadna jednim djelom isto,ali je situacija na terenu bila nesto drugacija.mozda je tesko shvatiti da je na tim krajevima zivila isto jedna folklorna skupina koja se razlikovala od ovih drugih svojim govorom,obicajima,kulturom i pogotovo nacinom zivota,nije tema,o tome mozemo drugi put.

Hm, šta je folklorna skupina? I od kojih to drugih se razlikovala?

Takođe, naveo bih i da niko ne osporava dominantnu pravoslavnu vjeru Hercegovaca u srednjem vijeku. To priznaju i svi strani, objektivni stručnjaci, pa čak i oni sa očiglednom agendom protiv Srba i Hrvata, politički pamfletisti, kao npr. Noel Malcolm, koji Humljane zovu 'pravoslavnim Slovenima', ili čak 'pravoslavnim Zahumcima'.

vezano za interesantno:
meni je interesantno da stari hrvatski gradovi kao sto su kljuc,bihac...danas budu jaka islamska sredista,mislim nema ni to toliko veze koliko cinjenica da tamo skoro uopce vise nema hrvata.

da je toliko lose srpsko stanje u hercegovini i nije

Nije? Prema posljednjem službenom popisu, bilo ih je (u BiH dijelu) samo 92.239, ili 21,37%. Od sva tri naroda posljednji su po brojnosti, čak i Muslimana ima više. Samo manji istočni dio, danas privredno nebitan i zapušten, spada u Republiku Srpsku - a ni ona nije nacionalni srpski entitet, već multietnički srpsko-bošnjačko-hrvatski. U Mostaru, gdje je nekada bila značajna srpska zajednica, Srba više nema. A najveći dio - Stara Hercegovina - je dio građanske Crne Gore, gdje se značajan broj populacije smatra Crnogorcima, a ne Srbima. Na prostoru čitave Stare Hercegovine, samo se oko 40% stanovništva smatra pripadnicima srpskog naroda.
 
Poslednja izmena:
(...)
U Mostaru, gdje je nekada bila značajna srpska zajednica, Srba više nema. (...)
Ali je bilo obostranog poštovanja nemerljivih vrednosti...

Aleksa Šantić – Himzo Polovina

Prilikom Doktorovog poslednjeg koncerta, u Plavu (Crna Gora) 5. avgusta 1986. godine, umro je od posledica srčanog udara. Poslednja pesma koju je otpevao bila je Emina.

Kada rečene vrednosti ponovo uzrokuju kao posledicu bar mogućnost života jednih pored drugih, onda ni previše žuči neće biti u pričama ko je ko, ko je odakle došao, ko je od koga stariji...
 
... Jer, nemerljive vrednosti nisu samo poštovane, nego su o njima ostavljali i nemerljive tragove nemerljivi ljudi:

"…Jednog aprilskog jutra, zapravo zore, 1946. godine probudio me neki nepoznati ritmicki zvuk i pjesma. Bilo je to cudno pjevanje DUBOKO LJUDSKO, NEKAKO DREVNO I ISKONSKO, A BLISKO I DRAGO u isto vrijeme. Pogledao sam kroz prozor i ugledao nekoliko seoskih kola: i na njima svatovi, u bijelim i sarenim zivopisnim nosnjama. Neki brkajlija sa crvenim omotacem oko glave lupao je sa puno smisla za ritam u tupan od govedje koze, a pjesma se orila, budeci gradjane iz njihovog posljednjeg jutarnjeg sna: Sta u dvoru zubor stoji, sta ono vele? Hej, ono majka sina zeni, pa se vesele! Svak se tome radovase, majka najvise… Taj mali, ali vrlo impresivan dogadjaj vratio me u carstvo djetinjstva, u svijet njegovih carolija, u dane kad se sve gleda rasirenim ocima. Prisjetio sam se mnogih pjesama koje su pjevale moja majka, sestra, strina, moje komsinice: Duda, Dzevahira, Bosiljka… Znao sam da su to pjesme primitivnog izraza, ali istinite i jos zive, nenatrunjene jednom kvazicivilizacijom, interesantne i lijepe. …ZAVOLIO SAM SEVDALINKU. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima, koje sam nepromisljeno, ali i opravdano bio zagubio. Lirska narodna pjesma je jos interesantnija. Njen glas nam dolazi iz dubine prastarog, drevnog i neshvatljivog. I bas zahvaljujuci toj pjesmi mozemo da osjetimo duh i dah drevnosti, mozemo da predocimo sebi odnose iz patrijahalne sredine kao i nacin zivota i misljenja kakav je bio davno i jucer. Danas je ta pjesma, manje-vise, sa sebe zbacila svoje utilitaristicke primjese i BLISTA CISTA KAO BISER koji smo izvadili iz skoljke sa dna tajanstvenog mora. Njen izraz je precizan, koncizan, blizak. On i danas moze da bude uzoran. On je u stanju da poluci takve ekspresije da poetske igre modernih pisaca, nasih savremenika, mogu da nam izgledaju manje uspjele, isforsirane, nevjeste, ako ih uporedimo s nekim nasim pjesmama, zagonetkama i poslovicama." (Mehmedalija-Mak Dizdar: Izabrana djela. Knjiga III. Sarajevo, 1981)

"Vidio sam i takvu situaciju, gdje jedan nas pjevac sevdalinki, inace i intelektualac, zamoljen od grupe stranaca da otpjeva jednu od tih pjesama, zapada u grdnu nepriliku i trazi sve moguce nacine da tome izbjegne. Upitan kasnije zasto se nije odazvao molbi tih radoznalih ljudi, priznao je da uistinu "NIJE MOGAO". Ne samo zato sto ta nasa pjesma nije evropski salonski frizirana i sto bi svojom egzotikom mogla da djeluje na te ljude cudno, neugodno, mozda i smijesno, nego i zbog "samoga sebe". Kako? Zasto? Zato sto bi pred tim ljudima svoje pjevanje osjecao kao neko razgolicavanje, dusevnu denudaciju, psihicku "nepristojnost". Elementarna stvarnost izrazena je i suvise neposrednom fiziologijom tonova i uzdaha, forma koja je van evropske muzicke konvencionalnosti, uopce ta elementarna zapadnjacki i estetski netusirana osjecajnost mogla bi da povrijedi estetsku mjeru i ukus zapadnjaka…Dok se zapadnjacka muzika osjecala kao "pragmaticna" ili "apsolutna muzika", kao koncertna ili operska literatura, samo muzikalno, estetski, pa i filozofski, bosanska pjesma jecala je i jaukala, odnekud iz dubine, strujala je zilama i nervima i kupila krv u srce…Poslije prijelaza u mladicke godine moj odnos prema toj, i uopce narodnoj pjesmi, iz osnova se promijenio: poslije duze inkubacije izbila je i "infekcija": BACILLUS BOSNENSIS, iako mi djedovi nisu Bosanci, usao je u krv, a sa dna duse, negdje iz atavistickih dubina, javila se zica da zazuji i na najprostiju hamalsku pjesmu. Osjetio sam i to da to nisu "primitivne" pjesme, nego, u stvari, vrlo "teske" pjesme…U toj psiholoski duboko i snazno izrazenoj strukturiranosti ova pjesma nalazi korijen svoje monodicnosti "koja se u svom bicu moze da iscrpi samo sa dna licne, individualne psihe." (Vladimir Dvornikovic: Karakterologija Jugoslovena. Beograd, 1990)
Sevdalinke
 
Slaven777:Nije? Prema posljednjem službenom popisu, bilo ih je (u BiH dijelu) samo 92.239, ili 21,37%. Od sva tri naroda posljednji su po brojnosti, čak i Muslimana ima više. Samo manji istočni dio, danas privredno nebitan i zapušten, spada u Republiku Srpsku - a ni ona nije nacionalni srpski entitet, već multietnički srpsko-bošnjačko-hrvatski. U Mostaru, gdje je nekada bila značajna srpska zajednica, Srba više nema. A najveći dio - Stara Hercegovina - je dio građanske Crne Gore, gdje se značajan broj populacije smatra Crnogorcima, a ne Srbima. Na prostoru čitave Stare Hercegovine, samo se oko 40% stanovništva smatra pripadnicima srpskog naroda.

Interesantno da je stanovništvo Herceg Novog ostalo tradicionalno vezano za Srbiju.
Ali izgleda ma da se to danas ne može dokazati da je Hercegovina bila odnosno zemlja
Humska(Travunija) bila prava Matica Srpska i Crnogorska.

Neke su Ere govorile da je slovensko stanovništvo Crne Gore poreklom iz Hercegovine i mešano sa Srbijancima.
Nekako čudno da je sve slično samo u Hercegovini nema Albanskog elementa i uticaja.

Porfirogenit u prvom nabrajanju Srba ne spominje Duklju.
Ali kasnije dodaje i Duklju.
Kao da se nešto u međuvremenu desilo?........

Ovo je samo nagađanje moje nemam nikakvog dokaza za to.
Interesantno da je deda Jovana Deretića izgovorio njemu ono što si i ti rekao
"U Hercegovinu niko nije došao i naselio se odavde su se samo iseljavali"

Ja bih rekao da je to ostatak prvobitnog dalmatinskog Srblja pre pomeranja ka istoku.
 
Poslednja izmena:
Ponoviću ono što sam napisao ranije - vrlo je nevjerovatno da su čitave narodne mase u roku od 150 godina pokatoličene i potom popravoslavljene. Takođe, to vraćanje u pravoslavlje što se odvilo od 1610. do 1615. godine mora da je bilo sprovođeno kao velika masovna akcija, čim u roku od samo nekoliko godina popravoslaviš čitavo pleme, koje je, tobože, bilo katoličko. z:D

Ponoviću i još jednom što sam napisao ono: Zašto opet na ovoj temi pišeš o načinu gledanja na Boga od strane Hercegovaca kroz istoriju? Šta misliš zašto se oblasti zovu Stara Bosna (Vrhbosna), Stara Srbija (Raška, Metohija, Kosovo i sjeverna Makedonija) ili Stara Crna Gora (Cetinje)? Zbog istih razloga je i dio Hercegovine koji se danas nalazi u Crnoj Gori Stari.



Ko ovdje govori o zapadnoj? Računamo li iNeretvansku krajinu zasebno, sasvim je nerazumljivo računati zapadnu - kao čitavu - pogotovo ako imamo na umu da su svi hercegovački centri bili na istoku - Sankovići su iz Nevesinja, Pavloviću su negdje iz istočne Bosne (Podrinja), Nikolići (produžetak Nemanjića - i samih vrlo moguće Zahumljana; važno je napomenuti i da je ogranak srpske najvee srednjovjekovne dinastije, od Miroslava, vladao i čitavim zapadom, pa čak i zapadnije od samog Huma) su iz Popova, Milatovići su sa Dubrave, a i Radivojevići su iz istočne Hercegovine. Branivojevići su pravoslavna srpska porodica sa primorja. No, ono što je vjerovatno i najvažnije, Kosače su iz kraja Foče.

Kulturni i vjerski centar Hercegovine je bio u Mileševi (a to je čak onaj mali hercegovački dio koji se danas nalazi u Srbiji!), a prestonica u Boki kotorskoj (današnja Crna Gora - Stara Hercegovina). Poslije bosanskog pohoda 1320.-ih godina, zapada više nema, već Hum opstaje samo istočni, pod vođstvom još jedne dinastije iz tog kraja (Gacko), Vojnovićima - i tu ostaje sve dok Tvrtko čitavi kraj ne osvaja krajem XIV stoljeća. I naravno, država je Vojvodstvo od Svetoga Save. Jedina vlasteoska porodica (i to jedna od manjih) za koju znam da se može reći da dolazi iz centralne Hercegovine, tj. više zapadne, su bili Vlatkovići. Sve je bilo 'istočno', i SPC eparhija sjedište je premješteno na istok iz pelješačkog Stona negdje na Lim čak; istočna Hercegovina je za hercegovačku čitavu oblast bila ono što su 'stare provincije' (Egipat, Mala Azija,...) bile za Antički Rim. Trebinjski kraj je bio neopisivo bogata i plodna zemlja, najrodniji u svim hercegovačkim oblastima. Hum je najvjerovatnije dao i srpsku dinastiju Mrnjavčeviće, a tu su bili i Brankovići. Samo Lazarevići nemaju veze sa Humom od svih glavnih srpskih vladajućih dinastija.

Koji grad su Osmanlije odabrale za administrativni centar Hercegovačkog pašaluka? Foču, u istočnoj Hercegovini.



Vrlo interesantno, pogotovo s obzirom da Nikšića ni nema praktično u srednjem vijeku uopšte... z;) Vrlo bi bilo interesantno porediti spljetski latinski i nikšićki turski, mora da su slični jezici u pitanju. z:D



Pa koja srpska vojska je tada jurišala na zemlju Svetog Save? Crnojevićka? z:p



Može li to malo preciznije? Godine, mjesta, prezimena i sl? Vrlo bi bilo interesantno, pošto ne postoji niti jedna jedina seoba Srba zabilježena u Hercegovinu - a bezbroj seoba izvan. Slično bih mogao reći i za katolike, mada je bilo doseljavanja katolika u XIX st.

O kakvoj kulturnoj renesansi je rijeć?



Hm, šta je folklorna skupina? I od kojih to drugih se razlikovala?

Takođe, naveo bih i da niko ne osporava dominantnu pravoslavnu vjeru Hercegovaca u srednjem vijeku. To priznaju i svi strani, objektivni stručnjaci, pa čak i oni sa očiglednom agendom protiv Srba i Hrvata, politički pamfletisti, kao npr. Noel Malcolm, koji Humljane zovu 'pravoslavnim Slovenima', ili čak 'pravoslavnim Zahumcima'.



Nije? Prema posljednjem službenom popisu, bilo ih je (u BiH dijelu) samo 92.239, ili 21,37%. Od sva tri naroda posljednji su po brojnosti, čak i Muslimana ima više. Samo manji istočni dio, danas privredno nebitan i zapušten, spada u Republiku Srpsku - a ni ona nije nacionalni srpski entitet, već multietnički srpsko-bošnjačko-hrvatski. U Mostaru, gdje je nekada bila značajna srpska zajednica, Srba više nema. A najveći dio - Stara Hercegovina - je dio građanske Crne Gore, gdje se značajan broj populacije smatra Crnogorcima, a ne Srbima. Na prostoru čitave Stare Hercegovine, samo se oko 40% stanovništva smatra pripadnicima srpskog naroda.

pa ja nemam toliko ovozemaljskog vremena da ti odgovorim na sve,radis li ti ista u zivotu? z:p

sjeti se nase diskusije oko imenovanja hercegovine pravoslavnom i na osnovu cega je to ucinjeno,jer smo nabrajali katolicka i pravoslavna zdanja,barem sto se tice danasnje zapadne i istocne hercegovine....drugi put oko naseljavanja,napadanja...mada znas i dosta toga sam
 
Corovic:
http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/2_4_l.html


Primanje hrišćanstva postalo je gotovo identično s priznavanjem franačke vrhovne vlasti. Među Slovencima taj je proces uzeo toliko maha, da je već u prvoj polovini IX veka najveći deo uglednijeg sveta pripadao Hristovoj veri. I među Hrvatima hrišćanstvo se širilo u većoj meri najpre franačkim uticajem. Ninska crkva, u kojoj je stvoreno sedište za hrvatskog biskupa, posvećena je galskom svecu Aselu. Za Sv. Urza se izrično kaže, da je u Dalmaciji pokrstio mnoge pagane baš u vreme Karla Velikog. Zapadni uticaj pokazuje i crkvena arhitektura toga vremena, čiji se spomenici nalaze ne samo u Dalmaciji, nego idu dublje u unutrašnjost (u Bosnu, na primer; crkve u Zenici, Dabravini, Brezi), sa karakterističnim tipovima u vratima spljetske stolne crkve Sv. Dujma; u Kapeli Sv. Križa, u Ninu; u mramornoj grobnici Ivana Ravenjanina i sl. Poreklo tog vrlo kitnjastog stila s razlogom se smešta u severnu Italiju, a Franci su mu samo bili posrednici.

Kod Srba je hrišćanski uticaj u to vreme bio najslabiji. Vizantiska kultura jedva je prelazila granice Šare i Kosova; sa severa Franci nisu prekoračivali Save i Dunava, a sa zapada delila ih je od primorja, osim u južnom delu od Neretve do Bojane, hrvatska država. U najvećem delu do njih je hrišćanstvo moglo doći samo posrednim putem, preko Bugarske i Dalmacije. Tako je u stvari i bilo. Hrišćanski spomenici bosanskog područja iz IX-XI veka potpuno su u vezi sa dalmatinskim i imaju apsolutno iste tipove i analogije. Čak je i jezik latinski. U dva fragmenta, jedan iz Breze blizu Sarajeva, a drugi iz Drenova kod Prijepolja, oba s latinskim natpisima hrišćanskog porekla, očuvani su neposredni dokumenti tog uticaja, a lokaliteti nalaza pokazuju ne samo mesto dopiranja, nego i pravac puta. Na jugu, u zetskom i humskom primorju, romanski uticaj je još vidniji.


......


Uzajamni, sređeniji odnošaj između tih gradova i njihovih slovenskih suseda doprineo je znatno, da se i s te strane postepeno širi hrišćanska kultura među njih. Zapadni uticaj, naročito u Zeti, gde je bilo dosta romanskog elementa po gradovima, i uz Neretvu, i po celom Primorju, širio se od ranog Srednjeg Veka sve do ovih dana. Duboko u Bosni, u VIII ili IX veku, postojala je u Brezi jedna stara bazilika s jednim natpisom – (irgini) genetrici, a u Drenovu kod Prijepolja druga, sa natpisom iz istog vremena: Te Christe auctore pontifex. U Budimlju imamo do danas očuvana imena brda Misa i Koludra; a u Kolašinu i Pešteru čuju se i danas zapadni oblici za manastir "mojstir" i "molstir". Breg Srđ kod Breze dobio je ime, kao i dubrovački, po nekoj crkvi Sv. Srđa, kao i brdo Ivan po Sv. Ivanu.

U srpskim zemljama, kao što se vidi, ukrštao se i istočni i zapadni uticaj. U Zeti i Primorju zapadni je bio veoma jak i radi uticaja romanskog stanovništva i radi veza s Italijom. U Raškoj dvor se držao Vizantije i Bugarske, a puk se kolebao. Slovenski crkveni uticaj iz Maćedonije teško da je dopirao u Rašku pre početka X veka, a kad je dopro nema sumnje, da je imao znatne privlačne snage radi narodnog jezika u bogosluženju. Maćedonski slovenski element delovao je toliko na Rašane, da je, sredinom XII veka, prema pretežno katoličkoj Zeti Raška bila u glavnom čisto pravoslavna domena.

Zakljucak: Do Rastka Nemanjica i osnivanja samostalne SPC, Zeta,Primorje,pa i Neretva bili su u rimskojj sferi.S tim sto je Neretva pretpostavljam jos dugo imala dosta pagana i "poluveraca".Neretljani stari gusari i hajduci.
 
Neko gore je pomenuo da je car Dusan naseljavao vlade(Srbe) u hercegovinu ali ja msm da je to bilo polse njega mozda gresim ali nije zbog toga da tamo nema nikoga tamo su oduvek bili Srbi i bilo je ljudi odakle onda Zahumlje kao Srpska drzava?
A hrvata nikad tu pre nije bilo danasnji muslimani i katoloci u hrvatskoj i bosni su Srbi muslimanske i katolicke vere na hrvate mislim samo one iz Dalmacije.Jer ako oni pogledaju svoju porodicnu istoriju i korene ako su tu ziveli od uvek to znaci da su Srbi katolici a ako su dosli sa severa znaci da su Hrvati.Hrvati nikad u istoriji nisu imai Dalmaciju do '95-te.A za sve ovo sto se oni nazivaju hrvati i muslimani je kriv Vatikan i njihova probaganda.Vatikan je najvece zlo za Srbe jer hoce da nas preobrate u katolike ili da nas uniste sot pokusavaju od kada znaju za nas.
 
jelence aj popij jedno pivce


nevolim copy-paste ali cu sad morat:

Radi se obnovi dzamije u mostaru:

Prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagrađena na temeljima franjevačkoga sakralnog zdanja - samostana i crkve sv. Ante što su franjevci sagradili oko 1390. godine. To znači samostansko zdanje je starije za oko 240 godina?! Konkretno obnova oronuloga franjevačkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan sv. Ante postojalo je još šest crkava. Ostale crkve su: sv. Ivana - u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana i sv. Luke s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima i Gospe Snježne na Smrčenjacima. To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio na listu spomenika pod zaštitom države.

Franjevački samostan u Zahumu kao i onaj na Bišću, Turci su nakon okupacije ovih područja s ostalih šest katoličkih crkava porušili i, da bi franjevcima izbili iz glave obnovu njihove crkve i samostana, te njihovo daljnje djelovanje u Mostaru i na širem području, na temeljima bivšega samostanskoga zdanja sagradili džamiju. I ne samo da su Turci porušili katolička zdanja u Mostaru nego i na ostalom oklupiranom području Hercegovine. Rušitelji kršćanske civilizacije porušili su na području Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima. Na dalje, da se dobije bolji uvid u rušenje kršćanske civilizacije ne smije se zaboraviti da su Turci u Bosni Hercegovini porušili još 4 samostana sestara klarisa, preko 50 franjevačkih samostana i preko 450 crkvana sa svim sakralno-kulturnim blagom. To su bila reprezentativna zdanja sa svim oznakama ondašnjega graditeljstva. Kako je to izgledalo pomažu nam franjevačka I crkvena sakralna zdanja koje se susreću na području Dubrovnika i njegove okolice. Od rušenja je prošlo više stoljeća I, žalosno je, da još nitko za taj sakralni kulturocid nije odgovarao, niti se ispričao katoličkom i hrvatskom pučanstvu!

Zasto ne kazes punu istinu, da su Srbi-Pravoslavci bili najbrojniji u okolini Mostara prije dolaska turaka..?
 
ja mislim da sam procitao negdje da je dusan naseljavao vlahe (ne mislim na srbe) u istocnu hercegovinu,jer je u to doba bila pustopoljina.srpski utjecaj u istocnoj hercegovini je dakako bio jak,ali cinjenica da je tu isto vrijeme zivio katolicki zivalj se presucuje.
padom foce pod turke 1463 katolicka crkva gradjena u romanskom stilu pretvara se u carevu dzamiju. (a foca je znamo gdje).povlastenost pravoslavne crkve pod turcima u odnosu na katolicku je dovedena do te mjere da i pravoslavni svecenici idu u katolicke krajeve,tlace raju kupeci poreze,na sto se ovi zale turcima,naravno uz malo efekta.sam vuk je govorio o ovome,moze se provjerit.lanac ovih zlosretnih okolnosti dovodi do povlacenje katolika na zapad hercegovine,a u masi slucajeva desava se prelaz na pravoslavlje,da se skrate muke.
prije par godina vrsena je rekonstrukcija pravoslavne crkve u popovom polju (zaboravio sam kako se bjese zvala).pored crkve obnovljeni su prateci objekti i na kraju izvjestaja od par listova,stoji kao totalno nebitna cinjenica napisano u ovom stilu: na osnovu temelja bla bla i konstrukcije zidova zakljucujemo da je ovaj citav kompleks sagradjen u zapadnoevropskom,kulturnom stilu gradnje.....odnosno da je ovo bio benediktinski samostan!!! da padnes na guzicu
posto mi je gradjevina struka i stilovi gradnje mi nisu strani,pogotovo razlike izmedju rimokatolickog i bizantijskog stila gradnje,dodje mi da ne vjerujem kad vidim sve one male kapele,crkvice u istocnoj hercegovini i crnoj gori pogotovo,koje su prefarbane iznutra i odjednom pravoslavne.
nekakva prirodna granica srpskog-pravoslavnog utjecaja u hercegovini je dugo bila neretva.prodor na zapad hercegovine nije zabiljezen,osim naplacivanja dadzbina pravoslavnih svecenika nad ljudima tog kraja,koje je evidentirano.

Hmm..tipicna katolicka propaganda i podvala.. Jedan izvor kaze ovako, dr Novica Vojinovic tvrdi da su u 12.vijeku Srbi bili vecina u Splitu, a da su u Neretvanskoj dolini bili vecina sve do 18.vijka, kada su Venecija i Austrija potisnule Turke izmedju mora (od Splita)i Neretve, a Srbe koji su u Posusju,Grudama,Ljubuskom,Vitini i Capljini cinili 90% stanovnistva, preveli u katolicku vijeru. Njihovi potomci postali su najveci ustaski zlocinci..Luburic,Artukovic,Boban itd.

Carica Marija Terezija i njen sin Josif prisilom su pounijatili Srbe u Slavoniji, Vojnoj Krajini i Dalmaciji, tako je polovina hrvatskog naroda u 18.vijeku postala od Srba !
Znameniti grcki istoricar Konstantin Porfirogenit kaze.. U 16.vijeku Srbi naseljavaju od Neretve do Cetine, a pd Cetine Hrvati.

Prema tome, mlade ustase vase lazi kao i uvijek padaju u vodu...
 
po Porfirogenitu su Srbi od Cetine pa na jug, a po Ljetopisu popa Dukljanina, to je Crvena Hrvatska.


Ali ni po jednom se ne može zaključiti da je ta oblast pre Turaka pravoslavna.


Značajan uspeh Srbije predstavljaljalo je dobijanje samostalne crkvene organizacije početkom XIII veka. Sve do 1219.godine Srbija je u crkvenom pogledu bila podčinjena Ohridskoj arhiepiskopiji. Stefan Prvovenčani iskoristio je teške prilike u kojima se nalazila Istočna crkva posle osnivanja Latinskog carstva i suparništvo Ohridske arhiepiskopije i Nikejske patrijaršije da za Srbiju izradi autokefalnu arhiepiskopiju. Njegov brat Sava, kog je poslao da pregovara sa carem Teodorom I Laskarisom i nikejskim patrijarhom Manojlom Sarantinom, posvećen je u Nikeju za arhiepiskopa 15 avgusta 1219 godine, s tim da njegovi naslednici budu birani u samoj Srbiji, bez učešća patrijaršije. Arhiepiskop, postavljan je na državnom saboru, a posvećivan od domaćih episkopata.
Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatian, ispod čije jurisdikcije se na taj način izdvojila Srbija, energično je protestvovao. Godine 1220. upitio je Savi pismo da se odmah vrati pod okrilje Ohridske arhiepiskopije. Sava je ne obazirujići se na Homatianove proteste, pristupio uređenju Srpske crkve. Po povratku sa Svete Gore, prvo svraća u Solun gde u manastiru Filokal prikuplja građu za Nomokanon, koji je najverovatnije tu i nastao 1220. godine.Za središte arhiepiskopije određen je manastir Žiča, crkva Svetog Spasa, koji je podigao Stefan Prvovenčani. Pored starih arhiepiskopija u Rasu, sa sedištem u manastiru Svetetih apostola Petra i Pavla, Prizrenu sa sedišem u manastiru svete Bogorodice Ljeviške, i Lipljanu sa sedištem u manastiru svete Bogorodice Lipljanske, osnovao je čitav niz novih:

1. Humska episkopija sa sedištem u manastiru svete Bogorodice Stonske,
2. Zetska episkopija sa sedištem u manastiru Svetih Arhanđela na Prevlaci
3. Hvostansk episkopija sa sedištem u manastiru svete. Bogorodice kod sela Studenice blizu Peći.
4. Budimljanska episkopija sa sedištem u manastiru Svetog Đorđa
5. Dabarska episkopija sa sedištem u manastiru Svetog Nikole kod Priboja.
6. Moravička episkopija sa sedištem u manastiru Svetog Ahilija
7. Toplička episkopija smeštena je u manastir Svetog Nikole kod Kuršumlije koji je podigao Stefan Nemanja.

Tri stuba na kojima počiva Srpska pravoslavna crkva su - Nomokanon (ili Krmčija Svetog Save. Ono predstavlja zbornik crkvenog, kanonskog i svetovnog prava), Sinorlame (su niz upravnih akata i imovinsko – pravnih dokumenata kojima se određuju granice eparhija i eparhijskog poseda, ali se ti dokumenti nisu sačuvali) i Sinodik Pravoslavlja (kanonskog je značaja i nije sačuvan, ali je navođen u drugim delima. Tim aktom je utvrđena ortodoksija Srpske crkve kako u pozitivnom izlaganju osnovnih dogmata vere, tako i u osudi raznih jeretičkih učenja)
Osnivanje samostalne crkve ubrzalo je njen uključivanje u feudalni poredak i omogućilo joj da se razvija u sve moćniji oblik feudalnog društva i države. Arhiepiskopija i episkopija dobile su prostrana vlastelinstva. Od tog doba ne sumljivo nastaje nagli porast crkvenog poseda. Stvoren je brojni kadar višeg sveštenstva koje je zastupao crkvu na državnim saborima. Vladari su izdašno darivali crkvu posedima i povlasticama, nalazeći u njima saveznika u borbi protiv svetovne vlasti za jačanje centralne vlasti.

Neću uopšte da kažem niti mislim da je apsolutno cela Hercegovina bila pravoslavna!

 
U nekima od ovih citata vide se odnosi u crkvama,u srednjem veku..

Turci su krvnički progonili katoličku crkvu, a ne pravoslavnu crkvu

Neosporni dokazi ...

1.
Srbin istoričar Dr Radovan Samardžić, jedan od najpoznatijih srpskih istoričara, opisuje nevjerovatnu mržnju Turaka, od Sultana do zadnjeg Turčina prema rimskom Papi i katoličkoj crkvi. (http://forum.cafemontenegro.com/show...40&postcount=1)

2.
Poznati Velikosrpski istoričar Dr Vladimir Ćorović objašnjava zašto se to dešavalo, koji je razlog! Ćorovićevo obrazlaganje uzimamo kao perfektnu dopunu Samardžićevog objašnjenja. Samardžić nam je na prvom linku blistavo objasnio mržnju Turaka prema katoličkoj crkvi. (http://forum.cafemontenegro.com/show...58&postcount=4)

3.
Anja Jeftić na srpskom sajtu PATRIOT, objašnjava poznate istorijske činjenice kako su u Srbiji prije Turaka živjeli brojni stranci - katolici: Njemci, Talijani, Bokelji, Dalmatinci, Mlečani i drugi (http://forum.cafemontenegro.com/show...&postcount=209)

4.
Barski nadbiskup Marin Bizzi, svjedoči da je 1610. godine u Novom Brdu posojala katolička crkva za 1000 duša, premda je tamo bilo preostalo svega 40 katolika. Naravno tu veliku crkvu Turci su davno uništili, odavno je nema. (http://forum.cafemontenegro.com/show...&postcount=236)

5.
Poznati Velikosrpski istoričar Dr Vladimr Ćorović tvrdi da je katoličanstvo OSJETNO nazadovalo u unutrašnjosti Turske u XVII vijeku (http://forum.cafemontenegro.com/show...58&postcount=4)

6.
Sima Milutinović Sarajlija, extremni Velikosrbin jasno kazuje da su Kuči i Bratonožići iz katoličanstva u pravoslavlje prešli nedavno, istorijski gledano nedavno. (http://forum.cafemontenegro.com/show...&postcount=129)

7.
Poznati Velikosrpski istoričar Dr Vladimir Ćorović potvrđuje pisanje Sime Milutinovića Sarajlije koji je tvrdio da je Kuče iz katoličanstva u pravoslavlje preveo Vladika Ruvim, relativno nedavno. (http://forum.cafemontenegro.com/show...58&postcount=4)

8.
Poznati Velikosrpski istoričar Dr Vladimir Ćorović tvrdi da je u Bjelopavlićima 1633. godine bilo 200 katoličkih kuća! (http://forum.cafemontenegro.com/show...58&postcount=4)

9.
Poznati Velikosrpski istoričar Dr Vladimir Ćorović tvrdi da je Popovom polju do 1627. od 12 katoličkih crkava 7 prešlo u ruke pravoslavaca!!! (http://forum.cafemontenegro.com/show...58&postcount=4)

10.
Poznati Velikosrpski istoričar Dr Vladimir Ćorović tvrdi da ima vijesti, to mu znači - istorijskih dokumenata, koji potvrđuju da je bilo prelazaka iz katoličanstva u pravoslavlje u Srijemu, oko Rume i Mitrovice. (http://forum.cafemontenegro.com/show...58&postcount=4)

11.
Još u 15. vijeku kad bi osvajali bilo koji grad, Turci su jurišali i vikali: "Na Rim, na Rim!" (http://forum.cafemontenegro.com/show...33&postcount=6)

12.
Komunistički Crnogorac Risto Kovijanić (Crnogorac srpskog porijekla), sugerira da su slavni Petrovići iz Drobnjaka na Njeguše došli kao katolici! Dakle u Drobnjacima su u 15. vijeku prije Turaka, živjeli katolici. (http://forum.cafemontenegro.com/show...6&postcount=46)

13.
Turci obnovili pećku Patrijaršiju 1557. godine, apsolutni dokaz o izuzetnom favorizovanju srpske crkve u odnosu na katoličku. (http://forum.cafemontenegro.com/show...&postcount=115)

14.
Veljko Đurić fino objašnjava kako su Turci kad su obnovili pećku patrijaršiju, njoj dodjelili veću teritoriju nego što je bilo Dušanovo carstvo (http://forum.cafemontenegro.com/show...&postcount=116)

15.
Marin Bizzi, barski nadbiskup, godine 1610. posjetio Prizren, kaže da tamo ima te godine svega 2 katoličke crkve, a da ih je nekada bilo u Prizrenu 80! (http://forum.cafemontenegro.com/show...&postcount=194)

16.
Marin Bizzi, barski nadbiskup, godine 1610. posjetio Kosovo, kaže da tamo pravoslavni mitropilit ima svoje janičare! (http://forum.cafemontenegro.com/show...&postcount=203)

17.
1614. godine Kotoranin Mariano Bolizza izvještava da srpskog Patrijarha u Peći čuvaju najbolji turski vojnici koje mu je dodijelio lično Sultan, a Patrijarh u Peći živi u velikom stilu, u raskošnoj palati. Jasno je ogromno favorizovanje pravoslavne crkve u odnosu na katoličku! (http://forum.cafemontenegro.com/show...1&postcount=70)

18.
Za vrijeme najčvršće vladavine Turaka, na sjeveru Crne Gore sagrađeni manastiri: Dobrilovina 1592. godine, Pivski manastir 1573.-1586., manastir Bijela u 18. vijeku (http://forum.cafemontenegro.com/show...6&postcount=96)

19.
Za tri godine u Đakovici, od 1638-1641. broj katolika se smanjio 4 puta! (http://forum.cafemontenegro.com/show...7&postcount=52)

20.
1477. u Foči živjelo 90% katolika, katoličanstvo kasnije potpuno proćerano iz Foče (http://forum.cafemontenegro.com/show...0&postcount=66)

21.
4 ovčarsko - kablarska manastira, svi nastali u doba najjače vladavine Turaka! (http://forum.cafemontenegro.com/show...&postcount=117)

22.
Francuski istoričar Žil Vejnstejn objašnjava kako su Turci pomagali, čuvali, pazili i favorizovali carigradskog Patrijarha, poglavara PRAVOSLAVACA. Nevezano za temu, Žil Vejnstejn dalje objašnjava kako je crkva u Crnoj Gori ostala nezavisna, od polovine 18. vijeka (http://forum.cafemontenegro.com/show...&postcount=132)
 
Dakle jasno mi je ovde se radi o tome da se skrije ko zmija noge
situacija iz 13 veka pa se preskače odma na tobož Tursku dominaciju i ekspanziju pravoslavlja it 17 veka što možda i jeste tačno ali na onim prostorima gde se ono već nalazilo od 13 veka:mrgreen:

bla ,bla ,bla:rtfm:

Daj bre gazda dosadno je ovo kaće ono"On boluje od ljutejih rana":hahaha:
 
Hajdemo onda od XI- XIII veka.
uvod:

http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/2_4_l.html
U srpskim zemljama, kao što se vidi, ukrštao se i istočni i zapadni uticaj. U Zeti i Primorju zapadni je bio veoma jak i radi uticaja romanskog stanovništva i radi veza s Italijom. U Raškoj dvor se držao Vizantije i Bugarske, a puk se kolebao. Slovenski crkveni uticaj iz Maćedonije teško da je dopirao u Rašku pre početka X veka, a kad je dopro nema sumnje, da je imao znatne privlačne snage radi narodnog jezika u bogosluženju. Maćedonski slovenski element delovao je toliko na Rašane, da je, sredinom XII veka, prema pretežno katoličkoj Zeti Raška bila u glavnom čisto pravoslavna domena.

Dakle vidimo da je to bilo stanje 70 godina pre osnivanja SPC od Rastka Nemanjica.
Posto neki stalno govore o nekom pokatolicavanju, recite, KO je mogao da vrsi "pokatolicavanje" u sastavu drzave Nemanjica, koja je trajala sve do Urosa Nejakog?
NIKO.Nego je od Turaka pocelo popravoslavljivanje.
NE znam zasto je to nekima problem.

KADA bi oni koji forsiraju mit o pokatolicavanju, prihvatili ovu istorijsku istinu, i prestali da sire lazni mit (ne ulazimo u probleme na teritoriji AU monarije znaci Hrvatska gde je bilo nekih slucajeva kasnije).. doslo bi s edo prirodne istine: SRBI su delom oduvek bili katolici- Crnogorci verovatno i vecinom, i tek navalom Turaka vecina od onih koji se nisu iselili postaju pravoslavci, NAJVISE ZAHVALJUJUCI TURSKOJ NETRPELJIVOSTI PREMA KATOLICIMA,i netrpeljivosti pojedinih pravoslavnih poglavara prema katolicima.
Takvom pristupu istorije ne bi se izgubilo i ono malo katolika sto su 1918 govorili da su Srbi.Ovakvim OBRNUTIM pristupom, da su katolici nastali od pravoslavaca, ne samo da se odbijaju od sebe katolici, vec se stvara mitomanska laz sto postaje odbojno svima drugima.. i zatvara se kosmopolitski pristup razvoja jednog naroda.
Jugoslovenstvo kao ideja bilo je da privuce sve narode i od Beograda napravi zajednicku metropolu.Ovakav OBRNUT PRISTUP srpstvu, ne samo da blokira neki potenijalno normalan odnos energije, vec ce oterati iz sebe sve sto se ne uklapa u neku mitomansku ideju..To se vec dobrim delom i desilo, ne samo iz tog razloga vec i mnogih drugih.
 
Poslednja izmena:
za Bosnu:
Kod Srba je hrišćanski uticaj u to vreme bio najslabiji. Vizantiska kultura jedva je prelazila granice Šare i Kosova; sa severa Franci nisu prekoračivali Save i Dunava, a sa zapada delila ih je od primorja, osim u južnom delu od Neretve do Bojane, hrvatska država. U najvećem delu do njih je hrišćanstvo moglo doći samo posrednim putem, preko Bugarske i Dalmacije. Tako je u stvari i bilo. Hrišćanski spomenici bosanskog područja iz IX-XI veka potpuno su u vezi sa dalmatinskim i imaju apsolutno iste tipove i analogije. Čak je i jezik latinski.
 

Back
Top