Srbi u Hercegovini u srednjem vijeku i kasnije

Q. in perpetuum hibernum

Stara legenda
Poruka
87.509
Istočni romejski imperator Konstantin VII. Porfirogenet (Kōnstantinos VII Porphyrogennētos) je oko 948. godine sastavio svoj čuveni "De Administrando Imperio" ("O upravljanju Carstvom", kod nas poznatiji kao "Spis o narodima"). U 33. glavi (O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU) piše: Oni koji sada tamo žive u Zahumlju, Srbi su iz vremena onog kneza koji je tražio zaštitu u imperatora Heraklija. (Oi de nun ekeise oikoutes Zahloumoi Serbloi tugkanousin). 34. glava (O TRAVUNJANIMA I KONAVLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU): Stanovnici su potomci nekrštenih Srba, iz vremena onog kneza koji je odselio iz nekrštene Srbije i zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Knezovi Terbounije uvijek su bili pod upravom kneza Srbije. . (He ton Terbouniaton kai Kanaliton hora mia uparhei apo de ton abaptiston Serblon oi ekeise katagontai.) 36. glava (O PAGANIMA KOJI SE TAKOĐER NAZIVAJU NERETVLJANI I O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU) kaže: Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. (Oi de autoi Paganoi apo ton abaptiston Serblon katagontai. Paganoi de kalountai dia to me katadedzantai autous to tate kairo baptistenai ote kai pantes oi Serbloi ebapti-stesan).

Pop Dukljanin, nadbiskup barski Grgur ?????? rodom iz Zadra, između 1170. i 1189. napisao je svoj "Ljetopis", "Hroniku". Ovaj teško nepouzdani izvor se poziva na izgubljeni "Liber Methodus" iz 753. godine. Najstarija verzija poznata, "Hrvatska kronika" iz 1510. godine dalmatinskoga hrvatskog književnika Marka Marulića, aludira da je Donja Dalmacija dio Srbije, prilikom mitološke podjele na Saboru u Duvnu.

Humski vlastelin i močni čelnik bosanskoga vojvode Sandalja Hranića od Kosača Pribislav Pohvalić 4. maja 1406. godine piše u pismu na srpski: "…s drugim listom srpscim koi ie za ovim listom...a drugi list, koi za ovim ide srpski iest pisan". Isti plemić piše 9. januara 1407. godine: "…ovi list srpski...u drugom listu srpskom…u prvom listu srpskom ". Pribisavovi posljednji zapisi, 15. marta 1409. godine: "ovi list srpski blizu ovogai moga pisan".

12. septembra 1434. godine vojvoda Juraj Vojsalić od hrvatsko-bosanskih Hrvatinića. Govoreći o zapadnoj Hercegovini sa mahom rimokatoličkom pored srpskopravoslavnog rišćanskog življa, on veli: "i u vsem’u zemih zastamo, u dr’zan’ju ili Sr’blinu ili Vlahu".

Herceg Stefan Vukčić od Kosača 1449. godine nad grobom svetoga Save u Mileševi proglašava se za "milostiju boziom herceg od svetog Save, gospodar humski i primorski, veliki voevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu."

Nasljednik hercegovačkoga prijestola Vladislav Hercegović iz iste dinastije 15. avgusta 1451. godine piše pismo Dubrovačkoj republici: "I joste zapisuju hocu i trvdju, da – dopustiv meni Gospod Bog gospoctva – da nisam voljan, ni da mogu, nikada zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljude, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati ; pace, ni ine gospod eljudi da nisam voljan preko nasega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trzi i s nimi opravami u Dubrovnik."

Herceg Stevan Vukčić sklapa ugovor sa Dubrovčanima 15. aprila 1454. godine: "takodje tko se god ugovori dubrovcanin ali trgovac dubrovacki za ponesenje karvana ali koga god ponosa, da ga nie volian svrci drugi ni Vlah ni Srbin do mesta, dokla se oni bude na miô."

1448. godine spominje se da u Hercegovini živi "narod Srba". 1480.-ih godina turski osmanlijski osvajači biraju poturice za vezire iz lokalnih redova; oni svoj narod i narod Hercegovine nazivaju 'Srbima'. Ono što je vrlo interesantno za istaći je što se 'Bošnjani' koji se javljaju u Bosni - ne javljaju u Hercegovini, gdje su očito u pitanju Srbi.

Sredinom 16. stoljeća dubrovački plemić Frano Gundulić izvještava republici da postoje tri 'srpske zemje' - Raška, Zeta i Hercegovina, trenutno pod osmanlijskom okupacijom.

Istočno-pravoslavni živalj većinski Hercegovine, za vrijeme otomanske vladavine je bio službeno poznat kao 'srpski narod' ('srb milet').

Od 1595. do 1597. godine srpska crkva i Hercegovački Srbi dižu svoj prvi ustanak, pod uticajem širenja ustanaka protivu Turaka (Mitropolit Visarion i nikšićki Vojvoda Grdan).

1. avgusta 1629. godine hercegovački katolici u Popovu i Zažeblju vele da sebe potpisuju srpskim ili ilirskim pismenima (in carattere illirico overo serviano).

U 18. stoljeću Srbin hercegovački vojvoda Slavuj ide ruskom caru Petru Velikome.

Fra Grga Martić 1842. godine u "Opisu Hercegovine": "Jezik je Hercegovaca narjecje naseg srpskog jezika".

1869. godine katolički Franciskanac, fratar Grga Škarić iz Društva omladine rimokatoličke u Hercegovini stvara planove o oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda: "da se sloboda i nezavisnost mogu postici jedino unistenjem pomenute mrznje i ujedinjenjem svih rasparcanih srpskih ogranaka". O Hercegovcima veli: "Narod ercegovacki vas, to je narod srpski, brez da ikakva drugoga u istom umjesana ima, I to sami oni isti priznaju is svojih obicaja, iz svoga naricija I iz pridanja od nepamtivjeka svoji pradjedova ; na to ih uvjeravaju razvaline stari gradova I zavoda starog srpskog naroda, njiovi pradjedah sto je vavarstvo azijatsko porazilo I unistilo ; stavise, nadgrobni kamen I crtanja po istom svjedoce da tu pociva prah Srba pradjedova njiovi, koji su zrtvom pali za slobodu roda I domovine svoj".

Osman Đikić, hercegovački musliman srpske nacionalne orijentacije (1879.-1912.).
 
ja mislim da sam procitao negdje da je dusan naseljavao vlahe (ne mislim na srbe) u istocnu hercegovinu,jer je u to doba bila pustopoljina.srpski utjecaj u istocnoj hercegovini je dakako bio jak,ali cinjenica da je tu isto vrijeme zivio katolicki zivalj se presucuje.
padom foce pod turke 1463 katolicka crkva gradjena u romanskom stilu pretvara se u carevu dzamiju. (a foca je znamo gdje).povlastenost pravoslavne crkve pod turcima u odnosu na katolicku je dovedena do te mjere da i pravoslavni svecenici idu u katolicke krajeve,tlace raju kupeci poreze,na sto se ovi zale turcima,naravno uz malo efekta.sam vuk je govorio o ovome,moze se provjerit.lanac ovih zlosretnih okolnosti dovodi do povlacenje katolika na zapad hercegovine,a u masi slucajeva desava se prelaz na pravoslavlje,da se skrate muke.
prije par godina vrsena je rekonstrukcija pravoslavne crkve u popovom polju (zaboravio sam kako se bjese zvala).pored crkve obnovljeni su prateci objekti i na kraju izvjestaja od par listova,stoji kao totalno nebitna cinjenica napisano u ovom stilu: na osnovu temelja bla bla i konstrukcije zidova zakljucujemo da je ovaj citav kompleks sagradjen u zapadnoevropskom,kulturnom stilu gradnje.....odnosno da je ovo bio benediktinski samostan!!! da padnes na guzicu
posto mi je gradjevina struka i stilovi gradnje mi nisu strani,pogotovo razlike izmedju rimokatolickog i bizantijskog stila gradnje,dodje mi da ne vjerujem kad vidim sve one male kapele,crkvice u istocnoj hercegovini i crnoj gori pogotovo,koje su prefarbane iznutra i odjednom pravoslavne.
nekakva prirodna granica srpskog-pravoslavnog utjecaja u hercegovini je dugo bila neretva.prodor na zapad hercegovine nije zabiljezen,osim naplacivanja dadzbina pravoslavnih svecenika nad ljudima tog kraja,koje je evidentirano.
 
Познати су примери оптирања херцеговачких католика за српство, и примери самоидентификације њихових појединаца као Срба. Занима ме има ли примера појединаца из Херцеговине, који су били из православног круга, а сматрали се Хрватима?
 
narod u zapadnom djelu hercegovine je u pravilu bio non stop na relaciji dalmacija-hercegovina,jednim djelom dolazi iz istocne hercegovine,a djelom iz crne gore.

Šta stalno su putovali u Dalmaciju i vraćali se u Zap. Hercegovinu, a došli iz Istočne Hercegovine i CG, može biti... ali ću vam navesti jedan primer promenjivanja prezimena kod Hercegovaca, moja porodica Vasić = XV vek Luić, Sokolović = XV vek Mastilović.... to su samo neka od prezimena koja su Hercegovci promenili.... ima tu još slučajeva...
 
migracije su bile ceste prema dalmaciji a kasnije i obratno,zavisno od situacije.pod situacijom podrazumjevam stanje pod turskom vladavinom.od vecih migracija se mogu navesti iseljavanje krpotica i bunjevaca u liku i vojvodinu,a sto se manjih tice one su bile gotovo stalne,iz rame,duvna,brotnja u dalmaciju,sto se moze pored pisanih dokumenata i po prezimenima zakljucit.opadanjem turske moci i narod se ponovo vracao u zapadnu hercegovinu,npr. siroki brijeg su otkupili fratri od turaka za 150 dukata,tako neka cifra.
sto se prezimena tice i njihovog cestog mijenjanja nije slucaj.naime kod hrvata postoji pojam kako se neko kucom zove,pored svoga prezime.naravno to zvanje kucom nije pisano kao prezime i nemora imat nikakve veze sa prezimenom.npr. prezivas se bilic a kucom se zoves petrusic.........

postoji i dosta prezimena koja vuku korijen iz crne gore,ali to su nasa braca iz crvene hrvatske :)

i da ne zaboravim fra Didaka Buntica,spasio 20.000 djece iz hercegovine od gladi,zbrinuvsi ih u slavoniji.dobar broj se kasnije vratio
 
Чврснице, пошто видим да си веома упућен у питање Херцеговине, поновићу ово питање, и замолићу те да на њега даш неки одговор:

Познати су примери оптирања херцеговачких католика за српство, и примери самоидентификације њихових појединаца као Срба. Занима ме има ли примера појединаца из Херцеговине, који су били из православног круга, а сматрали се Хрватима?

:?:
 
Чврснице, пошто видим да си веома упућен у питање Херцеговине, поновићу ово питање, и замолићу те да на њега даш неки одговор:



:?:

Nema takvog primera. Inače je bilo kroz celu istoriju nebrojeno puta više katoličkih Srba od pravoslavnih Hrvata, što je uostalom i logično, zbog istorijskih okolnosti.

Svi pravoslavni Hrvati (za koje znam) dolaze uglavnom iz prostora uže Hrvatske, ili dalmatinsko-slavonskim krajevima uz nju.
 
pojedinci iz pravoslavnog kruga u hercegovini,a da su se smatrali hrvatima od poznatijih licnosti i nije bilo,samo je suprotan slucaj.naravno i nije bila neka privilegija izjasnjavati se hrvatom kroz minula vremena,a jos katolikom,mogao si samo po ledjima dobit .....
mozda je rudjer boskovic bio pravoslavan dok nije dosao u dubrovnik,ali i to je rijetka iznimka i tesko je utvrditi
 
pojedinci iz pravoslavnog kruga u hercegovini,a da su se smatrali hrvatima od poznatijih licnosti i nije bilo,samo je suprotan slucaj.naravno i nije bila neka privilegija izjasnjavati se hrvatom kroz minula vremena,a jos katolikom,mogao si samo po ledjima dobit .....
mozda je rudjer boskovic bio pravoslavan dok nije dosao u dubrovnik,ali i to je rijetka iznimka i tesko je utvrditi

Slavene dokaži joj... dete kada ćeš se smiriti...:dash:
 
jelence aj popij jedno pivce


nevolim copy-paste ali cu sad morat:

Radi se obnovi dzamije u mostaru:

Prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagrađena na temeljima franjevačkoga sakralnog zdanja - samostana i crkve sv. Ante što su franjevci sagradili oko 1390. godine. To znači samostansko zdanje je starije za oko 240 godina?! Konkretno obnova oronuloga franjevačkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan sv. Ante postojalo je još šest crkava. Ostale crkve su: sv. Ivana - u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana i sv. Luke s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima i Gospe Snježne na Smrčenjacima. To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio na listu spomenika pod zaštitom države.

Franjevački samostan u Zahumu kao i onaj na Bišću, Turci su nakon okupacije ovih područja s ostalih šest katoličkih crkava porušili i, da bi franjevcima izbili iz glave obnovu njihove crkve i samostana, te njihovo daljnje djelovanje u Mostaru i na širem području, na temeljima bivšega samostanskoga zdanja sagradili džamiju. I ne samo da su Turci porušili katolička zdanja u Mostaru nego i na ostalom oklupiranom području Hercegovine. Rušitelji kršćanske civilizacije porušili su na području Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima. Na dalje, da se dobije bolji uvid u rušenje kršćanske civilizacije ne smije se zaboraviti da su Turci u Bosni Hercegovini porušili još 4 samostana sestara klarisa, preko 50 franjevačkih samostana i preko 450 crkvana sa svim sakralno-kulturnim blagom. To su bila reprezentativna zdanja sa svim oznakama ondašnjega graditeljstva. Kako je to izgledalo pomažu nam franjevačka I crkvena sakralna zdanja koje se susreću na području Dubrovnika i njegove okolice. Od rušenja je prošlo više stoljeća I, žalosno je, da još nitko za taj sakralni kulturocid nije odgovarao, niti se ispričao katoličkom i hrvatskom pučanstvu!
 
Фра Грга Шкарић, херцеговачки фанцисканац, је 1869. године дошао у Београд и ту је краљевском намеснику Јовану Ристићу упутио меморандум који је почео следећим речима:

"Народ ерцеговачки вас, то је народ српски, брез да икаква другога у истом умјешана има, и то сами они исто признају из своји обичаја, из свога наричја и из предања од непамтивијека своји прадједова; на то их увјеравају развалине старих градова и завода старог српског народа, њиови прадједах што је варварство азијатско поразило и уништило; штавише, надгробни камен и цртања по истом свједоче да ту почива прах Срба прадједова њиови, који су жртвом пали за слободу рода и домовине своје."

Лазо М. Костић, "Срби католици", Торонто 1964, стр. 20
 
Фра Грга Мартић, главни вођа херцеговачких католика до 1905. године, сматрао се Србином. Он објављује 1842. године у српском народном листу Опис Херцеговине следеће: "Језик је херцеговачки нарјечје нашег српског језика". Исте године у листу Скоротеча објављује, а поводом противљења увођења црквенословенских речи у књижевни српски језик, и тога како се као млад мучио око разумевања тих речи: "Тако је мени, Србину, било, а како ли је тек туђину могло бити?" Чланак завршава речима: "Прођимо се којекаквих мјешарија, него Србин Србима српски српствујмо."

Лазо М. Костић, "Срби католици", Торонто 1964, стр. 21
 
Nije baš cela Istočna Hercegovina vrvela od katolika tj. Hrvata... Hrvata je bilo ali u manjini... to je bila boljka katolika... i vremenom su se asimilovali u pravoslavce, got it

А ти католици у Херцеговини, да ли су били Срби, или Хрвати?

Фра Грга Шкарић, католик, (види пост горе) каже: "Народ ерцеговачки вас, то је народ српски, брез да икаква другога у истом умјешана има", што би значило да тврди да су сви Херцеговци Срби, без примеса било којег другог народа.
 
don Ivan Music vodja hercegovackog ustanka 1875-1878 je uradio sljedece: (nazalost opet copy-paste)

Nakon završetka ratnih operacija Musić je vremenom počeo gubiti ugled. Tražili su od njega da se vrati svećeničkoj službi. U dvojbi što uraditi napravio je nepromišljen potez i otišao u Crnu Goru sa Cvijetom Vukasović-Kuduz iz Stoca. Iz Podgorice se ubrzo seli u Beograd, gdje je radio kao tumač i policijski komesar, te kao radnik u pošti. Tu je obolio i umro mlad u dobi od četrdeset godina.
Priređen mu je veličanstven pogreb, koji je predvodio srpski mitropolit, s nekoliko vladika i više desetaka svećenika. U Beogradu je sve do 1972. živjela njegova kćerka Delfa, nakon koje se ugasila loza vojvode don Ivana Musića.

jeli se ovako postaje srbinom? mozda kao Ivo Andric?

ako neko sebe smatra srbinom,ravna mu ledina.rodbina mi prva koja igrom slucaja zadesi se u srbiji da prozivi zivot,neda rec za sebe da su hrvati,nego srbi,najbanalniji primjer.

realno objasnjenje za te likove sto si ih naveo,zasto pisu o svom srpstvu je u psihologiji ljudi hercegovackog kraja u datom vremenu.obezglavljen katolicki narod,bez vodstva i crkve 400 godina,gladan i zedan,cudom velikim uopce opstao u hercegovini.sa jedne strane mlecani,sa druge turci,sa trece austrijanci i madjari.kao jedini saveznik cinili su se srbi,jedno izvjesno vrijeme,koliko god to smijesno zvucalo.

nevolim copy-paste,veci sam prakticar kad su u pitanju neke stvari

nije se bezveze gospa ukazala u medjugorju :)
 
Дакле, у Херцеговини имамо православце који су Срби, муслимане међу којима је је такође било декларисаних Срба, и католике међу којима их је било такође... а уочимо да су ти Србокатолици (не само херцеговачки, већ и дубровачки) и за сву своју католичку сабраћу говорили да су Срби.

Вук Караџић (средина 19. века) говорећи о Боки (или како он пише: "Боци") сведочи да се у њој и католичко становништво сматра Србима. Говорећи о Херцеговини, говори да сами себе не зову Србима, али да се не зову ни Хрватима, и да је то име међу њима страно.

Занима ме мишљење о овим феноменима. Са једне стране имамо све живе... и "Влахе", и Хрвате, и (националне) Црногорце, и Бошњаке... и међу свима њима је увек било оних који су оптирали за српство, и којима се, из данашње перспективе, пребацује нека "издаја"... од ЈосиФа Панчића, до Иве Андрића. А са друге стране, где су међу свим тим православцима људи који се сматрају нечим другим, а не Србима? На пример, етничким Власима? Нарочито по Херцеговини, пошто је то и тема.
 

Back
Top