MEDOVINA

ljuba miljkovic

Ističe se
Poruka
2.221
medovinajj5.jpg



Za drevnog Slovena med je bio najbolja hrana i piće. I mimo pisanih i usmenih dokaza za ovu istinu, dokazi se nalaze u samom jeziku. Reči "hrana, hleb (na ruskom: pišća), sitost" - potiču od meda, kao osnove života naših predaka. Med, razblažen vodom nazivao se "sita", a ukišeljena sita - šćami (otuda "pišća"). Samo razumevanje jela - "pišća", dolazi od uzimanja meda - "piti šćami" = "pišća". Nekada se med koji pčele sakupljaju u saću nazivao "hlebina". Otuda, dakle, naša reč "hleb". Od peludnomednih saća, pomešanih sa vodom, Sloveni su spremali glavno svakodnevno jelo koje su zvali "hlebovo", odakle je, kasnije, ime prešlo u hleb načinjen od pšenice. Od meda, i samo od meda, naši preci su pripremali radosne i lekovite napitke - medovinu.
 
Sloveni nisu pravili jezičku razliku između slatkog meda i prerađene medovine. U engleskom jeziku, na primer, slatki med se označava rečju "honey", a medovina rečju "mead", koju su saksonci, nesumnjivo, prihvatili od Slovena. Za Slovena i jedna i druga vrsta meda su bili, prosto, razni oblici jedne suštine pčelinjeg meda, koji se, ponekad, i sam u dupljama, bez čovekove pomoći, pretvarao u čvrsti med, u takvom obliku očuvan mnogim godinama.
U poređenju sa alkoholnim pićima, dejstvo medovine je začuđujuće i čudesno. Medovina daje bodrost, radost i smirenje bez ošamućivanja, raslabljena i nezdravog uzbuđenja. Posle upotrebe medovine nema glavobolje, slabosti i mučnine; naprotiv, medovina ispijena sa merom, daje snagu i zdravlje. Jaku medovinu nisu upotrebljavali u preteranoj meri - pa i kad se pojavila votka, ispočetka je naši preci nisu pili u preteranim količinama. Slovenske zemlje, obrasle snažnim liparima, za medonosne pčele bile su idealan stan. Duga hladna zima omogućavala je pčelama da priprave najbolji med, u ogromnim količinama. Još u osamnaestom veku, neretko su u šumama nalazili izdubljena, šuplja debla, koja su pčele davno napustile, sa oko 240-320 kilograma izvanrednog meda u saću. Početkom sedamnaestog veka u Rusiji je postojalo 50 miliona košnica, od kojih su, iz svake, u proseku brali oko dvadesetak kilograma meda godišnje. Radi usporedbe, danas se od 4 miliona košnica, koliko ih ima u Rusiji, dobija dvadeset puta manja količina meda.
 
Od meda su pravljeni različiti napici: od kvasa i piva sa 10 posto alkohola, preko lake i srednje medovine od 10-20 posto alkohola, do jake medovine od 20 do 50 posto alkohola. Današnji Rus, kad začuje da se govori o medovini, odmah kliče: "medovača". Takav napitak naši preci nisu pripremali: "medovaču", zapravo ne od meda, već od sekundarnih otpadaka meda, pravili su Mordvinci u godinama građanskog rata. Ruski medovari brižljivo su, vareći med, čistili pelud, koji uvek postoji u medu, jer pelud kvari medovinu. Prebrzo vrenje smese takođe dovodi do pojave niza štetnih sastojaka, aldehida. Takvu medovinu u Rusiji su nazivali "nedorađenom" i smatrali je štetnom. Pojava piva u dvanaestom veku, i votke u petnaestom veku, ne bi nanela osetnu štetu, jakoj medovini, da vlast, ošamućena novim napicima, nije počela da se bori protiv pčelarstva i medovine. Stvar je u tome da su slovenski narodi predstavljali samobitnu pčelarsku civilizaciju, za razliku od civilizacije stočara-lutalica, zemljoradnika i lovaca-plodoskupljača. Stočari su svojim stadima počeli osvajati velika prostranstva, ostavljajući iza sebe pustoš. Pustinje Sahare, Gobi i Kara-Kum, kako tvrde naučnici, antropogenog su porekla. Sličnih prostora ima u Španiji, Arabiji, Italiji i Grčkoj, gde su zemljoradnici prvobitne šume podvrgavali uništenju. Tako uništen komad šume davao je roda samo dve do tri godine. Seljaci-zemljodelci su se kretali sporije nego nomadi, ali su takođe neodoljivo za sobom ostavljali ugarenu, ispošćenu zemlju. Jedino lovci i skupljači plodova živeli su u ravnoteži sa prirodom, uz uslov ograničene sopstvene brojnosti.
 
Seleći se po obalama reka, koje su obilovale ribom, gradeći na navodnjavanim zemljama vinograde, Sloveni su glavnu pažnju obraćali na pčelarstvo, gajeći pčele u ivičnim šumama. Gustina pčelinjih društava u tim šumama bila je veoma visoka, jer su i mimo prirodnih duplji, koje su zauzimali rojevi, u živim šumama naši preci dubili veštačke duplje, praveći, takođe i košnice. Pčele su, uz to, povećavale rod svih cvetonosnih biljaka. Izobilje plodova, jagoda i oraha u okolnim ivičnim šumama privlačilo je ovuda ogromnu količinu zverinja i ptica. U takvim uslovima čovek se ne samo hranio sam, ne bojeći se gladi, već je svojom delatnošću uveličavao proizvodnost žive prirode. Neiscrpni istočnici hrane: ribe, med, divljač, orasi, pečurke, jagode, plodovi, korenje, trave, povrće - činili su slovensku zajednicu nezavisnom od svake vlasti. Međutim, oranje zemlje učinilo je seljake zavisnim, uništilo šumu i počelo davati sirovinu za proizvodnju piva i votke, umesto medovine.
Ruska pravoslavna crkva je od samog početka izbegavala sve napitke, osim medovine. Protiv piva je donet specijalni crkveni propis, a votka je proglašena nečistim pićem, koje nije od Boga. Davno je primećeno da se dejstvo alkoholne medovine veoma razlikuje od dejstva drugih alkoholnih napitaka. U ruskim letopisima brižljivo je opisano "novo pijanstvo" od nemedovinskih napitaka. Posebno je karakteristična glavobolja posle pijanstva - "trovanje od kvasa". Na primer, 1377. godine ruska vojska se zaustavila na međi Mordovske reke. Ovde su ratnici, u okolnim selima pili veoma jako mordovsko pivo "pure". Pure se pravi od zrnastog slatkog badema i nečistog meda. Na onog ko ga proba, pure pokazuje paralizujući efekat. Do opijene ruske vojske, sa nevelikim odredom, privukao se tatarski carević Aprakši, koji ne samo da je pobio bespomoćne ratnike, već je komandante, posle toga, podavio u reci. Od tog dana reka se, kao opomena potomcima, zove Pjana.
 
Medovina međutim, pokazuje suprotno dejstvo. Sveti knez Vladimir, koji je pokrstio Rusiju, blagoslovio je medovinu sledećim rečima: "Medovina je - radost ruska!", u kojima postoji duboki smisao. Rus ne može živeti bez utehe, jer mu je duša večno tužna. Ponovo utvrditi klimavu veru i vratiti duši spokojstvo i radost Božijeg mira, dati obamrlom telu lakoću i slobodu - eto temeljnih razloga postojanja ovog napitka koji se, posle njegove zamene votkom i pivom, pretvorio u pijanstvo. Takvu utehu je upravo i davala medovina. Moguće ju je bilo piti dugo, bez ikakve štete i pijanog blebetanja, čisteći dušu i telo i pripremajući sebe za ratnički podvig i najteže napore. Zato su slovenski praznici bili dugi i svetli, trajući od tri dana do dve nedelje. Kasnije su potomci zaboravili na ova, duga praznovanja. Vino i pivo, u velikim količinama, oslobađajući iz ljudi tamu i mrak, dovodili su do bahanalija i orgija, to jest do pijane obesti. Medovina je, naprotiv, pobuđivala svetla načela: pratile su je drevne slovenske pesme, devojački horovi i sportska nadmetanja mladića.
 
Sloveni, spremajući jaku medovinu, na sve načine su usporavali njeno vrenje. Radi toga su vareni med držali u ledarama-medušama, ili su ga zakopavali u zemlju, u hladnim i suvim krajevima. U južnim zemljama stvoriti dugotrajne uslove radi pravilnog varenja jake medovine bilo je nemoguće. No, zauzvrat, u južnim zemljama raste mnogo bolja koja daje slatke plodove i slatke biljne sokove. Od njih su se pravila vina, u koje su nekada dodavali medovinu. Glavno bilje, u centru negdašnjeg drevnog zemljodelstva bilo je hlebno žito. Od njih su, još 3000 godina pre Hristovog Rođenja, zemljodelci naučili da gotove pivo, dok se u Rusiji pivo pojavilo tek u dvanaestom veku. Tokom svih prethodnih hiljadugođa, Sloveni su pili medovinu. Od najstarijih vremena, slovenskom jakom medovinom lečilo se čitavo Sredozemlje, Engleska i deo Azije. U srednjevekovlju Rusija je izvozila u Vizantiju i druge zemlje med za sumu koja bi, danas preračunata, vredela 50 tona zlata godišnje! Zavisnost zemalja-potrošača od lekovitog slovenskog meda bila je potpuna, sve dok se kod njih nije pojavila zamena za jaku medovinu - špiritus.
 
Oštro smanjenje, a posle Smutnog doba i potpun prekid izvoza medovine na Zapad povukli su za sobom duboke promene u privrednom životu ruskog naroda. Zahvaljujući isključivoj čistoti pčelinjeg meda, njegovo špiritusno vrenje se obavlja skoro bez obrazovanja štetnih sporednih sastojaka. Jedno od glavnih svojstava alkohola jeste - sposobnost da se mnogokratno ojača dejstvo sastojaka koji ga prate, kako korisnih, tako i štetnih. Ovim svojstvom alkohola se objašnjava ošamućivanje, slabost i pijanstvo, koji prate većinu alkoholnih napitaka. Pojačana upotreba alkohola povećava zavisnost od njega. No, alkohol, takođe, izaziva i delovanje izvesnih korisnih, lekovitih dejstava. Medicinski lekovi od rakije i vinoterapije - posledica su pojačanih svojstava alkohola. Slatka medovina, sama po sebi, ima mnogobrojna lekovita svojstva. Prerađeni med mnogokratno pojačava svoje lekovito dejstvo, o čemu su dobro znali u Sredozemlju. Jaka medovina tamo je cenjena težinom zlata i bila je glavni predmet ruskog izvoza sve do četrnaestog veka, dok francuski alhemičari i italijanski monasi nisu pronašli zamenu za med - "akva vitu", vodu života ili špiritus konjaka. "Akva vita" je proglašena za lek od svih bolesti. Zapadna razrada tehnologije elitnih napitaka od vinove loze, radi zamene za med, kao i promena velikoknjaževske vlasti u ruskoj zajednici, ispočetka delimičnom, a zatim i potpunom zabranom varenja meda, izobičajili su medovinu iz ruskog načina života. Ova promena u narodu je proizvela gubitak smisla u upotrebi pića, pretvorila se u prokletstvo i štetnost, u podsmeh i pobedu dušmana. Koliko je ruskih duša izgubljeno u strašnom nedugu votke, koliko se gubi i koliko će tek biti izgubljeno!
Medovina ne udara u glavu, muteći razum i potiskujući volju, ona ostavlja "cara u glavi", i ne izaziva bolesnu naviku.
 
Prerada meda mogla bi, danas da prida značajni zamah pčelarstvu i da poveća procvat seoskoprivrednih kultura, kao i da oblagorodi čitav živi svet prirode. Votka je internacionalno, kosmopolitsko piće. Svaki drevni narod ima svoj nacionalni napitak: Englezi i Nemci - pivo, Sredozemni narodi - grožđano vino, Kinezi i Japanci - vino od riže, Mongoli - kumis, a Sloveni - medovinu.

Medovina je nastala kao rešenje "problema" s viškom meda, nisam imao toliko tržište, pa mi je prijatelj iz Novog Sada dao savet. Ubrzo smo ozbiljno počeli da se bavimo proizvodnjom medovine. Za prvu količinu medovine od 50 litara, u stvari poluproizvod, degustatori su nam bili prijatelji, komšije... Ostatak smo prodali na Tašu po istom principu: probaj, pa kupi!

Šta su uopšte medovina i medovača?

Medovina je slatkasto vino od meda, a medovača liker rakija. Koristili su ih još stari Sloveni, a Brada kaže da je medovina prvo što su ljudi pili posle vode. Rakija od meda je inače bilo zvanično piće na dvoru Nemanjića.

Medovača, koja se dobija od medovine procesom sličnim dobijanju vinjaka, čista je bistra rakija, koja se oplemenjuje propolisom i medom. Medovača, kao i svaka dobra rakija, ispunjava tri uslova: ima dobar ukus u ustima, peče samo u stomaku i ne ostavlja mamurluk. Smatra se da je piće bogova bio nektar, a hrana medovina, zbog svoje hranljivosti.
 
I deca je vole

Stari Sloveni su odlagali višak meda u zemljane posude u kojima je verovatno bilo ostataka nekog voća, najverovatnije jabuke, koja je bila inicijator alkoholnog previranja meda. Tako je nastala i prva medovina. Danas postoje: hercegovačka medovina (kisela), češka vrlo aromatična, i izvorna staroslovenska, odnosno srpska varijanta koja je blaga i mogu je piti i deca.

Medeni mesec

Izraz "medeni mesec" za parove koji uživaju u tek sklopljenom braku potiče još iz doba Vavilona, a nastao je baš od medovine. Naime, parovi su tada mesec dana pili samo medovinu. Otkriveno je da medovina sadrži celokupan kompleks vitamina B, kao i neke druge esencijalne materije koje utiču na plodnost. Ali, tu ne prestaju njeni "lekoviti" dometi. Medovina ima i antialergijska svojstva, mikropolen koji podiže imunitet, deluje i antikancerogeno, antibakterijski..., a sve to zato što je od meda. U najstarijim receptima navodi se da se medovina može piti i na prazan stomak, jer izaziva osećaj sitosti i osvežava.
 
2004042201.jpg


RECEPT:

Ako vam se recept za medovinu učinio suviše komplikovanim, ovaj put dajem jednostavniji.
Potrebno je: kilogram livadskog meda u saću s cvetnim prahom, 25 grama kvasca.
Saće samleti u mašini za meso, pa sipati u lonac od pet litara i dodati četiri litra vode. Ugrejati na 35 stepeni uz stalno mešanje, a zatim skinuti s vatre i dodati kvasac razmućen u medu. Dobro izmešati i ostaviti da prenoći. Ujutro procediti kroz gazu pa presuti u flaše i držati otklopljeno jer medovina vri. Držati na sobnoj temperaturi (od 20 stepeni) dok ne počne da “rezi”, a onda staviti u hladnu polumračnu prostoriju da bi se vrenje prekinulo, ali ni tada ne zatvarati flaše.
Pred samu upotrebu može se dodati pola isceđenog limuna na čašu, a ako se koristi kao lek, treba piti triput dnevno po 250 grama sat pre jela.

Jurij ARTJOMENKO http://p202.ezboard.com/Medovina-i-medovaa/fistorijabalkanafrm23.showMessage?topicID=100.topic
 
Naravno da post #10 ne bi trebalo da bude kraj teme.

Nemoguće je i da mi na ovom pdf pospešimo upotrebu ovih pića.

Ali, možemo da raspravu vodimo u pravcu navodjenja primera iz drevne prošlosti, sačuvanih u našim i predanjima drugih naroda, koji će obogatiti priču o medovini i medovači.

Možemo da napišemo koju i o tome kako su naši prapreci dolazili do meda, da li su ga i kako proizvodili...

Ima o čemu, samo ako to hoćemo.

Izvolite.
 
http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9C%D0%B5%D0%B4%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D0%BD%D0%B0

''Медовина је тип алкохолног ликера направљен ферментацијом мешавине меда и воде. Медовина се у стара времена давала војницима, који су њиме заливали ране верујући да ће брже да их зацеле.

Медовина је била више него само пиће, попут вина, веровало се у њене магичне моћи ревитализације и лековитости, медовина је сматрана еликсиром за дуг живот. Људи су веровали да ће, пијући је, постати бесмртни.

Веровало се да медовина побољшава мужевност и плодност а у томе, као и у сваком миту и легенди, има истине, јер је медовина богата витамином Б и амино-киселинама које подстичу изградњу протеина који делују на издржљивост.

Медовина је једно од најстаријих алкохолних пића које је човек открио, мед, као основна сировина, био је лако доступан у природи, користио се за исхрану, а временом се додавао разним напитцима и тако је настала медовина. Медовина се добија алкохолном ферментацијом раствора природног меда, а поступак којим се добија исти је као у производњи вина. Према неким испитивањима, медовина садржи око 13 % алкохола, 5 % екстракта и 0,17 одсто минералних соли. Може да се производи као алкохолно и као безалкохолно пиће, пријатне је ароме и укуса. Медовина није вештачко пиће, напротив, она је природни производ сличан вину, пошто се основни састојци мед, односно грожђе, под утицајем алкохолог врења, претварају у алкохол и угљен-диоксид. Као што код вина укус и квалитет зависе од сорте грожђа и његових особина, тако и квалитет медовине зависи од врсте меда, начина његове производње и старости.

Медовина је пиће за које тврде да поправља крвну слику, окрепљује организам, побољшава апетит, али и успорава старење!

У стара добра времена тајна срећног брака крила се у алкохолном напитку, живот је био много једноставнији а тајна срећног брака крила се у обичном алкохолном напитку на бази меда. Управо венчане парове многи су терали да пију медовину сваке ноћи, пуних месец дана након ступања у брак. Плод тог рецепта, у брачном раздобљу које се и данас назива медени месец, показао би се девет месеци касније.''

:D:D:D
 
RECEPT:

Ako vam se recept za medovinu učinio suviše komplikovanim, ovaj put dajem jednostavniji.
Potrebno je: kilogram livadskog meda u saću s cvetnim prahom, 25 grama kvasca.
Saće samleti u mašini za meso, pa sipati u lonac od pet litara i dodati četiri litra vode. Ugrejati na 35 stepeni uz stalno mešanje, a zatim skinuti s vatre i dodati kvasac razmućen u medu. Dobro izmešati i ostaviti da prenoći. Ujutro procediti kroz gazu pa presuti u flaše i držati otklopljeno jer medovina vri. Držati na sobnoj temperaturi (od 20 stepeni) dok ne počne da “rezi”, a onda staviti u hladnu polumračnu prostoriju da bi se vrenje prekinulo, ali ni tada ne zatvarati flaše.

Могу вам рећи да је овај рецепт врло добар, правећи по њему неколико пута добио сам одличну медовину!

С тим што сам је ипак боље ставити мање квасца... можда и дупло мање... ;-)
 
У ЕРИ КОКА-КОЛЕ

ПИЈМО МЕДОВИНУ!


Данас, када је хемијски бућкуриш освојио свет, подсећамо се шта су, ради доброг здравља, пили наши преци. Ствар је у томе да су словенски народи представљали самобитну пчеларску цивилизацију, за разлику од цивилизације сточара-луталица, земљорадника и ловаца-плодоскупљача

Пише: Јуриј АРТЈОМЕНКО

За древног Словена мед је био најбоља храна и пиће. И мимо писаних и усмених доказа за ову истину, докази се налазе у самом језику. Речи "храна, хлеб (на руском: пишћа), ситост" - потичу од меда, као основе живота наших предака. Мед, разблажен водом називао се "сита", а укишељена сита - шћами (отуда "пишћа"). Само разумевање јела - "пишћа", долази од узимања меда - "пити шћами" = "пишћа". Некада се мед који пчеле сакупљају у саћу називао "хлебина". Отуда, дакле, наша реч "хлеб". Од пелудномедних саћа, помешаних са водом, Словени су спремали главно свакодневно јело које су звали "хлебово", одакле је, касније, име прешло у хлеб начињен од пшенице. Од меда, и само од меда, наши преци су припремали радосне и лековите напитке - медовину.

БОДРОСТ И РАДОСТ МЕДОВИНЕ

Словени нису правили језичку разлику између слатког меда и прерађене медовине. У енглеском језику, на пример, слатки мед се означава речју "honey", а медовина речју "mead", коју су саксонци, несумњиво, прихватили од Словена. За Словена и једна и друга врста меда су били, просто, разни облици једне суштине пчелињег меда, који се, понекад, и сам у дупљама, без човекове помоћи, претварао у чврсти мед, у таквом облику очуван многим годинама.
У поређењу са алкохолним пићима, дејство медовине је зачуђујуће и чудесно. Медовина даје бодрост, радост и смирење без ошамућивања, раслабљена и нездравог узбуђења. После употребе медовине нема главобоље, слабости и мучнине; напротив, медовина испијена са мером, даје снагу и здравље. Јаку медовину нису употребљавали у претераној мери - па и кад се појавила вотка, испочетка је наши преци нису пили у претераним количинама. Словенске земље, обрасле снажним липарима, за медоносне пчеле биле су идеалан стан. Дуга хладна зима омогућавала је пчелама да приправе најбољи мед, у огромним количинама. Још у осамнаестом веку, неретко су у шумама налазили издубљена, шупља дебла, која су пчеле давно напустиле, са око 240-320 килограма изванредног меда у саћу. Почетком седамнаестог века у Русији је постојало 50 милиона кошница, од којих су, из сваке, у просеку брали око двадесетак килограма меда годишње. Ради успоредбе, данас се од 4 милиона кошница, колико их има у Русији, добија двадесет пута мања количина меда.

ПОЈАВА ПИВА И ВОТКЕ

Од меда су прављени различити напици: од кваса и пива са 10 посто алкохола, преко лаке и средње медовине од 10-20 посто алкохола, до јаке медовине од 20 до 50 посто алкохола. Данашњи Рус, кад зачује да се говори о медовини, одмах кличе: "медовача". Такав напитак наши преци нису припремали: "медовачу", заправо не од меда, већ од секундарних отпадака меда, правили су Мордвинци у годинама грађанског рата. Руски медовари брижљиво су, варећи мед, чистили пелуд, који увек постоји у меду, јер пелуд квари медовину. Пребрзо врење смесе такође доводи до појаве низа штетних састојака, алдехида. Такву медовину у Русији су називали "недорађеном" и сматрали је штетном. Појава пива у дванаестом веку, и вотке у петнаестом веку, не би нанела осетну штету, јакој медовини, да власт, ошамућена новим напицима, није почела да се бори против пчеларства и медовине. Ствар је у томе да су словенски народи представљали самобитну пчеларску цивилизацију, за разлику од цивилизације сточара-луталица, земљорадника и ловаца-плодоскупљача. Сточари су својим стадима почели освајати велика пространства, остављајући иза себе пустош. Пустиње Сахаре, Гоби и Кара-Кум, како тврде научници, антропогеног су порекла. Сличних простора има у Шпанији, Арабији, Италији и Грчкој, где су земљорадници првобитне шуме подвргавали уништењу. Тако уништен комад шуме давао је рода само две до три године. Сељаци-земљоделци су се кретали спорије него номади, али су такође неодољиво за собом остављали угарену, испошћену земљу. Једино ловци и скупљачи плодова живели су у равнотежи са природом, уз услов ограничене сопствене бројности.
 
ОСНОВНИ ИЗВОЗНИ АРТИКАЛ СТАРИХ СЛОВЕНА

Селећи се по обалама река, које су обиловале рибом, градећи на наводњаваним земљама винограде, Словени су главну пажњу обраћали на пчеларство, гајећи пчеле у ивичним шумама. Густина пчелињих друштава у тим шумама била је веома висока, јер су и мимо природних дупљи, које су заузимали ројеви, у живим шумама наши преци дубили вештачке дупље, правећи, такође и кошнице. Пчеле су, уз то, повећавале род свих цветоносних биљака. Изобиље плодова, јагода и ораха у околним ивичним шумама привлачило је овуда огромну количину звериња и птица. У таквим условима човек се не само хранио сам, не бојећи се глади, већ је својом делатношћу увеличавао производност живе природе. Неисцрпни источници хране: рибе, мед, дивљач, ораси, печурке, јагоде, плодови, корење, траве, поврће - чинили су словенску заједницу независном од сваке власти. Међутим, орање земље учинило је сељаке зависним, уништило шуму и почело давати сировину за производњу пива и вотке, уместо медовине.
Руска православна црква је од самог почетка избегавала све напитке, осим медовине. Против пива је донет специјални црквени пропис, а вотка је проглашена нечистим пићем, које није од Бога. Давно је примећено да се дејство алкохолне медовине веома разликује од дејства других алкохолних напитака. У руским летописима брижљиво је описано "ново пијанство" од немедовинских напитака. Посебно је карактеристична главобоља после пијанства - "тровање од кваса". На пример, 1377. године руска војска се зауставила на међи Мордовске реке. Овде су ратници, у околним селима пили веома јако мордовско пиво "пуре". Пуре се прави од зрнастог слатког бадема и нечистог меда. На оног ко га проба, пуре показује парализујући ефекат. До опијене руске војске, са невеликим одредом, привукао се татарски царевић Апракши, који не само да је побио беспомоћне ратнике, већ је команданте, после тога, подавио у реци. Од тог дана река се, као опомена потомцима, зове Пјана.
Медовина међутим, показује супротно дејство. Свети кнез Владимир, који је покрстио Русију, благословио је медовину следећим речима: "Медовина је - радост руска!", у којима постоји дубоки смисао. Рус не може живети без утехе, јер му је душа вечно тужна. Поново утврдити климаву веру и вратити души спокојство и радост Божијег мира, дати обамрлом телу лакоћу и слободу - ето темељних разлога постојања овог напитка који се, после његове замене вотком и пивом, претворио у пијанство. Такву утеху је управо и давала медовина. Могуће ју је било пити дуго, без икакве штете и пијаног блебетања, чистећи душу и тело и припремајући себе за ратнички подвиг и најтеже напоре. Зато су словенски празници били дуги и светли, трајући од три дана до две недеље. Касније су потомци заборавили на ова, дуга празновања. Вино и пиво, у великим количинама, ослобађајући из људи таму и мрак, доводили су до баханалија и оргија, то јест до пијане обести. Медовина је, напротив, побуђивала светла начела: пратиле су је древне словенске песме, девојачки хорови и спортска надметања младића.
Словени, спремајући јаку медовину, на све начине су успоравали њено врење. Ради тога су варени мед држали у ледарама-медушама, или су га закопавали у земљу, у хладним и сувим крајевима. У јужним земљама створити дуготрајне услове ради правилног варења јаке медовине било је немогуће. Но, заузврат, у јужним земљама расте много боља која даје слатке плодове и слатке биљне сокове. Од њих су се правила вина, у које су некада додавали медовину. Главно биље, у центру негдашњег древног земљоделства било је хлебно жито. Од њих су, још 3000 година пре Христовог Рођења, земљоделци научили да готове пиво, док се у Русији пиво појавило тек у дванаестом веку. Током свих претходних хиљадугођа, Словени су пили медовину. Од најстаријих времена, словенском јаком медовином лечило се читаво Средоземље, Енглеска и део Азије. У средњевековљу Русија је извозила у Византију и друге земље мед за суму која би, данас прерачуната, вредела 50 тона злата годишње! Зависност земаља-потрошача од лековитог словенског меда била је потпуна, све док се код њих није појавила замена за јаку медовину - шпиритус.

АКВА ВИТА

Оштро смањење, а после Смутног доба и потпун прекид извоза медовине на Запад повукли су за собом дубоке промене у привредном животу руског народа. Захваљујући искључивој чистоти пчелињег меда, његово шпиритусно врење се обавља скоро без образовања штетних споредних састојака. Једно од главних својстава алкохола јесте - способност да се многократно ојача дејство састојака који га прате, како корисних, тако и штетних. Овим својством алкохола се објашњава ошамућивање, слабост и пијанство, који прате већину алкохолних напитака. Појачана употреба алкохола повећава зависност од њега. Но, алкохол, такође, изазива и деловање извесних корисних, лековитих дејстава. Медицински лекови од ракије и винотерапије - последица су појачаних својстава алкохола. Слатка медовина, сама по себи, има многобројна лековита својства. Прерађени мед многократно појачава своје лековито дејство, о чему су добро знали у Средоземљу. Јака медовина тамо је цењена тежином злата и била је главни предмет руског извоза све до четрнаестог века, док француски алхемичари и италијански монаси нису пронашли замену за мед - "аква виту", воду живота или шпиритус коњака. "Аква вита" је проглашена за лек од свих болести. Западна разрада технологије елитних напитака од винове лозе, ради замене за мед, као и промена великокњажевске власти у руској заједници, испочетка делимичном, а затим и потпуном забраном варења меда, изобичајили су медовину из руског начина живота. Ова промена у народу је произвела губитак смисла у употреби пића, претворила се у проклетство и штетност, у подсмех и победу душмана. Колико је руских душа изгубљено у страшном недугу вотке, колико се губи и колико ће тек бити изгубљено!
Медовина не удара у главу, мутећи разум и потискујући вољу, она оставља "цара у глави", и не изазива болесну навику.
Прерада меда могла би, данас да прида значајни замах пчеларству и да повећа процват сеоскопривредних култура, као и да облагороди читав живи свет природе. Вотка је интернационално, космополитско пиће. Сваки древни народ има свој национални напитак: Енглези и Немци - пиво, Средоземни народи - грожђано вино, Кинези и Јапанци - вино од риже, Монголи - кумис, а Словени - медовину.

С руског В. ЈАГЛИЧИЋ
 
Malo smo se ponovili, ali nije zgoreg da imamo i u latiničnom i u ćiriličnom pismu...

Hajdemo malo o pčelarstvu u prošlosti...

Za vreme dinastije Nemanjića

Godine 1166. kada je letopisac Vilhelm Tirski opisivao srpsku zemlju kao veoma brdovit kraj sa mnogim klancima u kojoj je narod veoma bogat sa medom i voskom, na srpski presto posredstvom Vizantije, došao je Stevan Nemanja, osnivač snažne države sjajne prošlosti. Kao veliki župan sa sedištem u Rasu, prvoj srpskoj prestonici, Nemanja je upravljao feudalnom državom koju su predstavljali velika i mala vlastela. Vlastelinska imanja su obađivali zavisni stanovnici - meropsi. Pčelari nisu bili u obavezi da obrađuju vlastelinsku zemlju, ali su bili dužni da rade na vlastelinskim pčelinjacima i da im godišnje sa svog pčelinjaka predaju svaku desetu košnicu, takozvani "pčelinji desetak".

Zbog nedostatka šećera i sredstava za osvetljavanje, potrebe za medom i voskom bile su velike, ne samo u Srbiji već u čitavoj Evropi. U Nemačkoj su ljudi oslobađani ropstva u zamenu za vosak, a neki kažnjenici predavali su državi danak u vosku, kao nadoknadu za stečenu slobodu. U Srbiji su manastirska i crkvena imanja imala posebnu ulogu u širenju pčelarstva. Manastiri su smatrani kao "blago svega naroda Srbskog", jer su bili rasadnici srpske kulture i ekonomske moći zemlje. Kraljevska i manastirska vlastela posedovala su velike uljanike sa košnicama zvanim "ulišta", smeštenim na velikim prostorima između šuma i livada, pod nadzorom iskusnih pčelara. Pčelarstvom su se bavili ne samo zavisno stanovništvo - seljaci, već i "kralj Serbski", kraljevska vlastela i crkveni velikodostojnici. Oni su ujedno bili i najveći zemljoradnici u državi. Pored gajenja pčela, bila je rasprostranjena i druga privredna delatnost. Nisu se malo iznenadili neki strani izaslanici kada su videli na srpskom dvoru jednu ženu iz kraljevske porodice kako prede vunu. Ta žena bila je buduća kraljica i žena kralja Dragutina, a snaja kralja Uroša.

Nažalost, ništa se pobliže ne zna kako su naši stari pčelari, ali se pouzdano zna da je gajenje pčela u Srbiji bilo znatno zastupljenije nego danas. Ne zna se mnogo o izgledu seoske kuće. Bilo je zabranjeno da se zidaju od čvrstog materijala. Raštrkane po voćnjacima i vinogradima, kuće su obično građene od jedne prostorije sa postavljenim ognjištem i verigama u sredini odaje. Prema nekim dubrovačkim podacima ukućani su svoje stvari čuvali u torbama. Kod uobičajenog popisa prilikom požara, ili razbojništva, pronađen je med čuvan u mešini od jareće kože. Umesto šećera upotrebljavao se med od kojeg je pravljena i medovina sa 17% alkohola, od koje se moglo lako opiti. Najviše se pila u brdskim krajevima gde nije bilo vinove loze.
 
Pčelari se moraju baviti samo pčelarstvom i ničim drugim

Uviđajući značaj privrednog razvitka zemlje, Nemanja i njegovi sledbenici rado su ustupali zavisnom stanovništvu - seljacima svoja imanja koja su im pripadala, radi postavljanja uljanika. Ustupajući zemljište sa pčelinjakom manastirima i crkvama, Nemanja je uslovljavao da se pčelari moraju baviti samo pčelarstvom i ničim drugim. Svojom izdatom poveljom naređuje: "I da se manastiru Hilandaru u Svetoj Gori i Milijahu da jedan uljanik u Trapezahu, drugi u Ankišoru, treći u Goliševu i četvrti u Paricahu i da na svakom bude po dva pčelara ".

Istom poveljom Nemanja je upozorio da su pčelari dužni da vosak predaju njegovoj zadužbini manastiru Studenici, što se odnosilo i na pčelare naseljene na nekim drugim crkvenim imanjima. Glavni trgovački putevi Zapad-Istok i Sever-Jug prolazili su preko carskih zemalja sa važnom raskrsnicom prestonice Rasa. Na moru je Nemanja osnovao prvi srpski trgovački grad Kotor sa 650 kuća. To je bio važan trgovački grad u poslovima sa Dubrovnikom, sa razvijenim voskarskim zanatom i posredništvom u trgovini pčelinjim proizvodima. Sa Dubrovnikom je sklopio ugovor o slobodnoj trgovini medom i voskom bez plaćanja carine, pod uslovom da se nijednom Srbinu u Dubrovniku ne sme učiniti nikakvo zlo, ni na kopnu ni na moru.

Za vreme krstaških ratova Nemanja je svečano dočekao u Nišu vođu krstaša Fridriha Barbarosu, na prolazu za Jerusalim i uslužio ga zajedno sa njegovom svečanom svitom slovenskim nacionalnim pićem, medovinom. Arheološkim raskopavanjem zidina prestonice Rasa kod Novog Pazara, pronađene su metalne pisaljke koje su služile za pisanje ćiriličkim slovima, sličnim slovima Miroslavljevog Jevanđelja, "najraskošnije srpske knjige" i najznačajnijeg spomenika srpske kulture dvanaestog veka. Slova su lako pisana i brisana po tablicama prevučenim voskom. Pred kraj života, Nemanja se kao monah povlači sa prestola i odlazi u manastir Hilandar. Tom prilikom Vizantijski car Aleksije III poklanja mu četiri pčelinjaka u Milejama na Svetoj Gori.
 
Stevan Prvovenčani (1196-1217)

Nemanjin sin Stevan, tvorac manastira Žiče, proširuje granice Srbije sve do uliva Cetine u Jadransko more. U blizini Kolašina podiže grad Brskovo, najstariji trg u Srbiji i sa Dubrovnikom sklapa ugovor o slobodnoj trgovini u izvozu proizvoda, meda i voska, i o uvozu skupocene robe. Svojom poveljom naređuje: "Da Dubrovčani prodaju u Brskovu vino bez vode i med po utvrđenoj ceni. A ako se nađe da vino prodaju sa vodom i med preko određene cene da im se sva roba što imaju oduzme". Za vreme trgovine Dubrovčani su u Brskovo dovozili medovinu sve dok nije ugovorom sa Kotorom ova prodaja obostrano zabranjena (portare mell). Takođe je bilo zabranjena i prodaja mešavine vina sa medom (molca melatum), da ne bi zamedljeno vino konkurisalo domaćem.

Stevana Prvovenčanog zamenjuju na prestolu najpre sin Radoslav, a potom Vladislav, koji je tražio od pčelara na području crkve na reci Bistrici da svake godine crkvi predaju po jednu košnicu, pod uslovom da se košnica mora rojiti. Seljaci pčelari, pripadnici pojedinog crkvenog područja bili su dužni da crkvenim pčelinjacima uvek pruže pomoć.

Pčelarski časopis "Pčelar" broj 1, Jan 2001, http://www.pcelica.co.yu/zabava/istorija/za-vreme-nemanjica.php
 
Pčela nekada bila bela

Postoji priča u narodu da je pčela nekada bila bela, ali da je kasnije pocrnila. Kada je Bog stvarao zemlju pozove na dogovor sve životinje i sve se odazvaše pozivu osim ježa. Najzad dođe i jež jašući na zecu. Silazeći sa zeca pade pa se od stida sakri u trnjak. Bog posla pčelu da vidi šta to radi jež. Kad tamo, a on se valja govoreći: "Što mene zove Bog, zar on ne zna kako će zemlju stvoriti, zar ne zna da željeznim obručom obavijenim oko zemlje dobro pritegne kako bi brda iskočila gore, a ravnice udubile dole i voda imala kuda da ide". Čuvši to pčela zvrkne i poleti Bogu. Jež primetivši pčelu reče joj: "G...a ti jeo ko te poslao". Kad pčela ispriča Bogu šta je čula od stida pocrni, a Bog joj reče: "Tvoja će g...a od sada svako jesti i bez njih neće biti".

Druga verzija glasi: "Napravi Bog vodenicu. Sve je lepo uradio samo žito nije moglo padati izmedju vodeničkih kamenova. Bog pozove đavola da vidi da li je dobro napravio vodenicu. Đavo uđe i vide šta je Bog napravio ali ništa ne reče, već se vrati svom društvu. Bog onda posla pčelu da ode i da čuje šta će đavo pričati o vodenici. Pčela odleti i padne đavolu na kapu. Kad đavo dođe društvu svi ga stadoše pitati kakva je vodenica i valja li. Đavo im reče: Sve je lepo uradio samo se nije setio da napravi čeketalo kako bi žito samo padalo pod kamen za meljavu. Čuvši to pčela zvrkne i poleti. Tek tada đavo primeti da je pčela sve čula šta je govorio pa joj reče: G...a ti jeo ko te pratio. Pčela sve ispriča Bogu, ali od srama pocrni i tako je danas crna."
 
Pčela je jedan od simbola starog Egipta uz ostale kukce kao skarabej, leptir, škorpion itd...Smatrala se tako svetim kukcem i faraoni su je uzimali kao svoj simbol te su posebno vidljive na kartušama nekih faraona posebno od 18-ste dinastije na dalje, dakle prikazuje ju se kao simbol u Novom Kraljevstvu.
Tako je možemo vidjeti na kartuši faraona Tuthmosisa II, koji se ne smatra nekim značajnim faraonom osim što je poznat po svojoj slavnoj supruzi kraljici Hatshepsut te ovdje prilažem svoje fotke njenog hrama u Dolini kraljeva
Isto tako i u grobnici faraona Tutankhamuna su pronađene posudice sa medom . U starom Egiptu med se puno koristio i u medicini, kozmetici, zatim za religijske i magijske svrhe, ali i za balzamiranje i zapravo je baš u Egiptu započelo pravo organizirano pčelarstvo iako se u proizvodnji meda ništa od pamtivijeka nije promijenilo kao što se ni pčele nikad nisu uspjele pripitomiti kao druge životinje...

VELES - Veliki otac naroda koji je Slovenima dao dragocena znanja: ratarstvo, pčelarstvo i grnčarstvo. On štiti šume, ptice i zveri.

PČELARENJE U ŽIVOM DRVEĆU

Već u praistoriji je paleolitski čovek u potrazi za hranom nailazio na medonosna pčelinja gnezda-prirodna staništa divljih pčela u zemlji, šupljem drvetu, stenama, iz kojih je eukama krao med zajedno sa saćem. Kada je čovek spoznao korisnost pčela, nije više samo tražio gnezda u šumi već je isecanjem šupljih stabala približio pčele svom obitavalištu. Otud uzrečica ,,Pala mu sekira u med''. Ovakva praksa bila je povod začecima uzgoja pčela.

Primitivna košnica dobijena isecanjem stabla sa pčelama javlja se već u praistorijsko doba, ali se može naći u nešto razvijenijem obliku i danas.
Kada naiđu na zajednicu pčela u šumi ljudi su nastojali da prisvoje roj i tako povećaju svoj pčelinjak, ili su iz drveća uzimali med, roj, čitava pčelinja zajednica ili je deo stabla odsecan i odnošen zajedno sa pčelama.
Drveće sa rojem je često nalaženo slučajno, ali je postojala i praksa pronalaženja pčela. Kada bi neko video više pčela pratio bi njihov let gledajući za njima u smeru sunca. Osim slučajnog pronalaženja, onaj koji se namerio da ,,ide u pčele'', poneo bi u šumu posudicu sa malo meda i čekao da se nakupi više pčela, jer kada ih je više lakše je pratiti njihov let. Kada izgubi trag pčela, ponovo postavi posudicu i tako radi dok ga pčele ne dovedu do svog skloništa u drvetu.
Pronađeno gnezdo pčela bilo je vlasništvo onoga ko ga je pronašao, ali i u tome ima izuzetaka.

Onaj ko je našao pčele označavao je drvo kako bi dao do znanja da pčele imaju vlasnika. Najčešće se označava tako da se na kori ureže znak u obliku krsta ili neki lični znak, ime ili godina nalaženja. Takvo drvo obeležavano je nekad urezanim krugom po obimu ili označavano delom odeće ili opasivanjem travom. ''Obeležavanje pčela i isticanje vlasništva nad njima značajan je čin jer se u narodu krađa pčela smatrala jednim od najnemoralnijih dela.'' Ovo obeležavanje je nekada imalo svojstva magijske obredne prakse, na šta ukazuje okruživanje, kao i često korišćenje crvene boje u označavanju. Namera je da se za sebe sačuva dragoceni nalaz - da pčele ne pobegnu.
Osim uzimanja pčela iz drveća, ili rasterivanja pčela iz stabala da bi se došlo do meda i saća, dešavalo se da se pčele drže u istom drvetu u kom su pronađene i po više godina.
Na drvetu se napravi veći otvor i vrata od daske, kako bi se lakše dolazilo do meda, sve dok pčele ne napuste stablo.
I pored ekspanzije pčelarstva i duge tradicije racionalnog pčelarenja sa pokretnim saćem, u Srbiji se dugo održala praksa da se deo stabla u kojem se nađu pčele odseče i nosi kući, radi daljeg uzgoja pčela. a zatim otvore zatvoriti krpama. Odsečeno drvo je prenošeno najčešće noću, kada se pčele umire.

Ovakve stabulje (dubine, panjeva) - takozvane primitivne košnice nalažene su osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka u šumovitim predelima Srbije, najčešće u zaseocima. Pčelar Milan Krunić iz sela Tupanci (zaseok Pričević, kod Valjeva), imao je čak ceo pčelinjak sastavljen od desetak ovakvih košnica. Košnicu je činilo deblo koje je uzduž presečeno tako da se može celo otvoriti i ponovo poklopiti, sa postoljem i poklopcem od dela stabla sa korom i drvenim pragom za pčele, dok su rešetke za leto industrijski proizvedene, za modernije tipove košnica.
Pri vrhu, sa strane, stabulje su imale po dve metalne ručke, da bi se lakše mogle prenositi. One su bile obojene različitim živim bojama i sam vlasnik je bio veoma ponosan na njih. ł u selu Ašanja na Obedskoj bari (Pećinci), živeo je nadaleko poznati pčelar Steva. Njegova pčelarska slava nije se zasnivala na količini meda koji je proizvodio kao ni na inovatorstvu u toj oblasti, već na neobičnoj sposobnosti da zapati pčele gde god stigne. U njegovom neobičnom pčelinjaku odbačene stvari, vangle i kutije bile su zapravo košnice. U svom voćnjaku imao je pčele i u živom drveću.
 
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------"Ako vam se recept za medovinu ucinio suvise komplikovanim, ovaj put dajem jednostavniji.
Potrebno je: kilogram livadskog meda u sacu s cvetnim prahom, 25 grama kvasca. Sace samleti u masini za meso, pa sipati u lonac od pet litara i dodati cetiri litra vode. Ugrejati na 35 stepeni uz stalno mesanje, a zatin skinuti s vatre i dodati kvasac razmucen u medu. Dobro izmesati i ostaviti da prenoci. Ujutro procediti kroz gazu pa presuti u flase i drzati otklopljeno jer medovina vri. Drzati na sobnoj temperaturi (od 20 stepeni) dok ne pocne da 'rezi', a onda staviti u hladnu polumracnu prostoriju da bi se vrenje prekinulo, ali ni tada ne zatvarati flase.
Pred swamu upotrebu moze se dodati pola iscedjenog limuna na casu, a ako se koristi kao lek, treba piti triput dnevno po 250 grama sat pre jela."
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Upotrebio sam taj recept i nasao da je istinit ali donekle neugodan i komplikovan, a i medovina tako napravljena je preskupa. Zato sam taj recept modifikovao na sledeci nacin:
1. Umesto "livadskog meda u sacu s cvetnim prahom" upotrebio sam cisti med od "divljeg cveca" bez sace. Med sa sacom je suvise skup a i mlevenje sace sa medom je suvise neugodno; na kraju mlevena saca se mora odvojiti od medovine cedjenjem, jer saca nije rastvorljiva u vodi. Prema tome, med bez sace.
2. Umesto razmera meda prema vodi od 1:4 (1kg meda + 4kg vode) sto medovinu cini preskupom, upotrebio sam odnos meda prema vodi 1:10 - litar vode na svakih 100 grama meda. Medovina tako dobijena se skoro ni u cemu - u ukusu, "zestu" ili aromi - ne razlikuje od koncentrovanije medovine. Podjednako je fantasticno osvezavajuce poce.
3. Suvise je mnogo upotrebiti 25 grama kvasca za 5 litara medovine, jer se oseca aroma kvasca sto nije bas lepo. Pet grama suvog granularnog kvasca za pet litara medovine vise je nego dovoljno da se prouzrokuje bujno vrenje.
MODIFIKOVANI RECEPT ZA MEDOVINU:
U lonac od 5,5-6 litara staviti 500 grama cistog meda, 5 grama suvog granularnog kvasca i 5 litara vode. Postaviti na umerenu vatru i neprestano mesati. Kad temperatura mesavine dosegne 35-37 stepeni Celzijusovih, skinuti sa vatre. U tom momentu sve je rastvoreno i homogeno, a i vrenje pocinje. Ostaviti da se na sobnoj temperaturi vrenje odvija u otvorenom loncu tokom dva dana. Na povrsini ce se formirati sloj pene. Ne dirati je. Nakon dva dana kasikom pazljivo odstraniti penu a tecnost (bez filtriranja) preliti u flase, zatvoriti ih zapusacima i staviti u frizider. Medovina je najlepsa kad je hladna.
Po svakoj logici alkohol bi morao biti proizvod fermentacije meda, ali ja sam pio po ceo litar najkoncentrovanije medovine za manje od pola sata vremena i nikad nisam osetio da sam pio alkohol, dok s tom kolicinom vina ne bih mogao normalno hoditi. To je daleko najlepse osvezavajuce pice, rekao bih bezalkoholno; prikladno je za svakoga - za ljude i zene, decu i starce. Lepsi napitak ne postoji.
 
2004042201.jpg


RECEPT:

Ako vam se recept za medovinu učinio suviše komplikovanim, ovaj put dajem jednostavniji.
Potrebno je: kilogram livadskog meda u saću s cvetnim prahom, 25 grama kvasca.
Saće samleti u mašini za meso, pa sipati u lonac od pet litara i dodati četiri litra vode. Ugrejati na 35 stepeni uz stalno mešanje, a zatim skinuti s vatre i dodati kvasac razmućen u medu. Dobro izmešati i ostaviti da prenoći. Ujutro procediti kroz gazu pa presuti u flaše i držati otklopljeno jer medovina vri. Držati na sobnoj temperaturi (od 20 stepeni) dok ne počne da “rezi”, a onda staviti u hladnu polumračnu prostoriju da bi se vrenje prekinulo, ali ni tada ne zatvarati flaše.
Pred samu upotrebu može se dodati pola isceđenog limuna na čašu, a ako se koristi kao lek, treba piti triput dnevno po 250 grama sat pre jela.

Jurij ARTJOMENKO http://p202.ezboard.com/Medovina-i-medovaa/fistorijabalkanafrm23.showMessage?topicID=100.topic
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Upotrebio sam taj recept i nasao da je istinit, ali donekle neugodan i komplikovan a medovina, tako napravljena, preskupa. Zato sam sebi dopustio slobodu da taj recept modifikujem na sledweci nacin:
1. Umesto "meda u sacu s cvetnim prahom," upotrebio sam cisti med bez sace. Med sa sacom je znatno skuplji a i mlevenje sace sa medom neprijatan je posao. Onda, na kraju fermentacije, saca se mora filtracijom odstraniti, jer je saca u vodi nerastvorna.
2. Umesto razmere meda prema vodi od 1:4 (1kg meda + 4kg vode), sto medovinu cini preskupom, upotrebio sam odnos 1:10 - litar vode na svakih 100 grama meda. Medovina tako dobijena se skoro ne razlikuje - po ukusu, "zestu" ili aromi - od koncentrovanije medovine.
3. Suvise je mnogo 25 grama kvasca za 5 litara medovine - oseca se aroma kvasca, sto nije dobro. Pet grama suvog granularnog kvasca za pet litara medovine vise je nego dovoljno za pocetak bujnog vrenja.

MODIFIKOVANI RECEPT:
U lonac od 5,5-6 litara staviti 500 grama cistog meda (bez saci), 5 grama suvog granularnog kvasca i 5 litara vode. Postaviti na malu vatru i neprestano mesati. Kad temperatura dosegne 35-37 stepeni Celzijusovih, skinuti sa vatre. U tom momentu sve je rastvoreno i homogeno a sitni mehurici gasa pocinju da se dizu ka povrsini. Ostaviti da se na sobnoj temperaturi vrenje odvija dva dana. Na povrsini ce se oformiti sloj pene koji do kraja vrenja ne treba dirati. Nakon dva dana, kasikom pazljivo odstraniti penu a tecnost (bez filtriranja) preliti u flase, zacepiti plutom i staviti u frizider. Hladna medovina je najlepsa.

Mada se dobija fermentacijom meda i, kao francuski jabucni sider i sampanjac, sadrzi gas, medovina izgleda kao da ne sadrzi alkohol. Pio sam i po litar najkoncentrovanije medovine u rasponu od pola sata vremena i nisam osetio alkohol, dok s tom kolicinom vina ne bih se mogao normelno kretati. To je daleko najlepse osvezavajuce pice, rekao bih bezalkoholno, prikladno za svakoga - ljude i zene, decu i stare. Lepsi napitak ne postoji.
 
Како лепа тема... а заборављена...:(

Јел испробао неко рецепт? Сазнао за неки нови?
 

Back
Top