Utopiji svi mi težimo, ali ako umesto da stvorimo savršenstvo mi stvaramo uništenje, stvaramo Haos. Stvaramo potpuno demoliranje, i sve više težimo Ragnaroku ( ako je nekom draže Armagedonu ). Zašto nismo u stanju da stvorimo mir bez rata, stvaranje bez uništenja. Da li je moguće stvoriti milost bez izopačenja...
Haos i utopija su kontrasti: Pakao i Raj, ili mržnja i ljubav, tamno i svetlo.
Haos je dijalektičan – nemir u stalnom i najčešće destruktivnom kretanju; utopija je statično savršenstvo. Jedno isključuje drugo; gde ima haosa, nema utopije ali ne i obrnuto, jer je utopija fantazma, apoteoza, nirvana, snoviđenje u kome nema ničeg suvišnog niti ičeg manjkavog. U svetu po kome hodamo, vlada dijalektički haos; utopiju, kao univerzalni obrazac života, nikada neće dostići niko od nas, čak ni u duhovnom smislu. Toliko je savršena da je nepostojeća, a ako je možda i ima, onda prođe u trenu. Vrli novi svet zavisi od količine some koju svakodnevno konzumiramo, a propisana doza zavisi od terapije koju smo sami sebi odredili.
Destrukcija je čin osvete onih, koji su spoznali svoju nesposobnost da budu kreativni. Klasična zamena teza: ako ne možeš da stvoriš ni iz čega, ti stvori iz nečeg, tako što ćeš ga preoblikovati po sopstvenom nahođenju.
Stvaranje bez uništenja je moguće i podrazumeva oplemenjujuću kreaciju. A šta je čin rađanja nego stvaranje? Šta je umetničko delo?
Sve ostalo je, manje-više, obest.