ovo je zanimljiva prica kako su Ukrajinci sa Krima na sve strane postavili barikade NATO gamadi i onemogucili im vojne vezbe na Krimu
VRLO ZANIMLJIVA I POUCNA PRICA! nisam ovo cuo ranije
BRAVO PRAVOSLAVNA BRACO UKRAJINCI!
http://www.nspm.org.yu/koment_2007/2007_tanasic4.htm
Krimska pobuna i druga strana ukrajinske kopejke
Kolika je, međutim, stvarna naklonjenost ukrajinskog naroda (ukrajinskih naroda?) ovom procesu, teško je reći, budući da analize variraju zavisno od toga da li ih navode proruski ili prozapadni izvori. Sigurno je da se značajna većina i dalje protivi bilo kakvom obliku afilijacije Ukrajine sa NATO-om, što je najbolje uočljivo u činjenici da čelnici Janukovičeve Partije regiona, inače predstavnici „retrogradno proruskog elementa“, svoju antinatovsku politiku uporno i dosledno zasnivaju isključivo na „narodnom plebiscitu“. Da u pitanju nije „nezadovoljstvo uzrokovano ekonomskim faktorima“ i „nacionalnom depresijom“, koje se može otkloniti agresivnom medijskom kampanjom, već odlučno opredeljenje širokih slojeva naroda, najbolje ilustruje događaj koji se odigrao na Krimu sredinom prošle godine. Tada se, naime, jedan naizgled „običan dnevnopolitički događaj“ kao što je zajednička vojna vežba NATO i ukrajinskih snaga na teritoriji Autonomne Republike Krim iskomplikovao do državne krize najvišeg reda i zamalo nije doveo do građanskih sukoba i cepanja zemlje.
Naime, u duhu „spoljnopolitičke saradnje“ trebalo je da u okviru akcije „Morski povetarac 2006“ NATO snage (u stvari američka flota) pristanu u krimskoj luci Teodosija, odakle bi se konvojem uputile ka unutrašnjosti, gde je trebalo da obave zajedničke vežbe sa kolegama iz ukrajinske armije. Međutim, samo pojavljivanje američke flote u vodama oko Krima, tradicionalnog sedišta ruske Crnomorske flote, sa kojom je istorijskim i ekonomskim sponama povezana većina većinskog ruskojezičnog stanovništva, bilo je dovoljno da izazove narodni revolt u luci i dovede do spontano organizovanih barikada i blokada pristaništa. Uzalud su ukrajinske vlasti tražile kompromis sa lokalnim stanovništvom – pristalo se da američki vojnici stupe na kopno bez oružja, da najzad budu u pitanju isključivo predstavnici inženjerije i vojni instruktori, nije pomagalo ni to što su oni nastojali modernizovati stari vojni poligon da bi se na njemu mogle trenirati NATO snage, uz pristojnu naknadu lokalnoj vlasti – dok je Vrhovna rada Krima donosila zakon kojim se teritorija poluostrva proglašava „zonom bez NATO“, američki brodovi stajali su bespomoćno ukotvljeni pred ulazom u luku. Najzad, pokušali su se izigrati lokalni žitelji tako što su se, umesto svečanog dočeka u luci, američki vojnici krišom iskrcali na plaži nedaleko od grada i zaputili ka destinaciji u civilnoj odeći i vozilima.
Međutim, tu je tek započela njihova tragikomična odiseja – u koje god mesto se zaputili, zatekli bi blokade na putevima. Na sva preklinjanja i pretnje vlade u Kijevu, lokalne vlasti i organizatori protesta uporno se oglušivahu, i konvoj ne samo da nikako nije mogao da se probije do poligona u centru poluostrva, nego nisu mogli naći ni mesto da prenoće i nešto pojedu! Kada su najzad uspeli na prepad da se pojave u jednom mesnom sanatorijumu, radnici su odbili da ih usluže bilo čime, a lokalno stanovništvo blokiralo je zdanje. Isto je bilo sa aerodromima i eventualnim pristaništima.
Situacija je ubrzo počela ozbiljno da se „zakuvava“ – milicija kojoj su centralne vlasti naložile da razgnaju demonstrante odbila je poslušnost, da bi se isto to dogodilo sa specijalcima koji su poslati iz unutrašnjosti zemlje. Istovremeno je došlo do eksplozije antinatovskih protesta širom (istoka) zemlje, a lokalne i regionalne samouprave u ruskojezičkim oblastima naglo su intenzivirale separatističku retoriku. Otkazivanje poslušnosti vladi milicije i dela vojske nije naivna stvar, i u Kijevu su počele da kolaju vesti o „državnom udaru“, ali i eventualnom slanju lojalnih snaga da stvar „raščiste“, što je pretilo da se pretvori u otvoreni građanski rat između istoka i zapada zemlje. Razum je, međutim, na nekoj instanci ipak prevladao (a po svoj prilici bila je to odluka unutar samog NATO, koji je „shvatio da je nepoželjan“) i uz dogovor sa demonstrantima oslobođen je koridor do aerodroma u Simferopolju, odakle su vojnici evakuisani za Nemačku. Iza njih je ostao trijumfujući narod Krima pod transparentima sa antinatovskim i proruskim parolama i probuđenim (ruskim) nacionalnim ponosom, ali i brojni kontejneri sa tehnikom, zaostali na plaži gde su se isprva iskrcali i do kojih vojni transporteri nisu nikako mogli da se probiju.
Krimska pobuna bila je ozbiljan šamar „evroatlantskim integracijama“ u Ukrajini i neuspeh vlasti u Kijevu da uspostave kontrolu nad velikim delom svoje zemlje propraćen je u Briselu značajnom dozom mrštenja. Trijumfalistički natpisi ruske štampe pokazali su se ipak kao preuveličani, budući da Ukrajina nije napustila novousvojeni politički kurs, ali je „demokratskim vlastima“ stavljeno do znanja da postoje određeni koraci koje je jednostavno nemoguće sprovesti a da ne bude doveden u pitanje sam opstanak zemlje. Unekoliko je prekinuta dotadašnja bahata retorika iz Kijeva, ali je nastavljeno kako sa propagiranjem „nerazdvojivosti evropskih i atlantskih integracija“, tako i sa institucionalnim pritiscima na ruskojezično stanovništvo, pogotovo kroz obrazovni program i kulturnu politiku. Sa druge strane, istok zemlje pokazao je da je sposoban da u potpunosti blokira institucije države u tim krajevima, čime je mogućnost podele zemlje u situaciji „sudbonosnog izbora“, poput onog o stupanju u NATO, dodatno aktualizovana – i time je postalo očigledno da opstanak Ukrajine zavisi pre svega od volje Kremlja, čije je reč poslednja u ruskim krajevima. Sama Rusija je zasada privržena teritorijalnoj celovitosti kao globalnom principu, ali ubrzano se grade dodatne i posebne spone sa podonskim oblastima, i inače ekonomski potpuno povezanim sa Rusijom, a u okvir priprema za zimske olimpijske igre u Sočiju nekako je zapala i izgradnja modernog mosta preko Kerčenskog moreuza koji deli Krim od Kubanske oblasti u RF.
VRLO ZANIMLJIVA I POUCNA PRICA! nisam ovo cuo ranije
BRAVO PRAVOSLAVNA BRACO UKRAJINCI!
http://www.nspm.org.yu/koment_2007/2007_tanasic4.htm
Krimska pobuna i druga strana ukrajinske kopejke
Kolika je, međutim, stvarna naklonjenost ukrajinskog naroda (ukrajinskih naroda?) ovom procesu, teško je reći, budući da analize variraju zavisno od toga da li ih navode proruski ili prozapadni izvori. Sigurno je da se značajna većina i dalje protivi bilo kakvom obliku afilijacije Ukrajine sa NATO-om, što je najbolje uočljivo u činjenici da čelnici Janukovičeve Partije regiona, inače predstavnici „retrogradno proruskog elementa“, svoju antinatovsku politiku uporno i dosledno zasnivaju isključivo na „narodnom plebiscitu“. Da u pitanju nije „nezadovoljstvo uzrokovano ekonomskim faktorima“ i „nacionalnom depresijom“, koje se može otkloniti agresivnom medijskom kampanjom, već odlučno opredeljenje širokih slojeva naroda, najbolje ilustruje događaj koji se odigrao na Krimu sredinom prošle godine. Tada se, naime, jedan naizgled „običan dnevnopolitički događaj“ kao što je zajednička vojna vežba NATO i ukrajinskih snaga na teritoriji Autonomne Republike Krim iskomplikovao do državne krize najvišeg reda i zamalo nije doveo do građanskih sukoba i cepanja zemlje.
Naime, u duhu „spoljnopolitičke saradnje“ trebalo je da u okviru akcije „Morski povetarac 2006“ NATO snage (u stvari američka flota) pristanu u krimskoj luci Teodosija, odakle bi se konvojem uputile ka unutrašnjosti, gde je trebalo da obave zajedničke vežbe sa kolegama iz ukrajinske armije. Međutim, samo pojavljivanje američke flote u vodama oko Krima, tradicionalnog sedišta ruske Crnomorske flote, sa kojom je istorijskim i ekonomskim sponama povezana većina većinskog ruskojezičnog stanovništva, bilo je dovoljno da izazove narodni revolt u luci i dovede do spontano organizovanih barikada i blokada pristaništa. Uzalud su ukrajinske vlasti tražile kompromis sa lokalnim stanovništvom – pristalo se da američki vojnici stupe na kopno bez oružja, da najzad budu u pitanju isključivo predstavnici inženjerije i vojni instruktori, nije pomagalo ni to što su oni nastojali modernizovati stari vojni poligon da bi se na njemu mogle trenirati NATO snage, uz pristojnu naknadu lokalnoj vlasti – dok je Vrhovna rada Krima donosila zakon kojim se teritorija poluostrva proglašava „zonom bez NATO“, američki brodovi stajali su bespomoćno ukotvljeni pred ulazom u luku. Najzad, pokušali su se izigrati lokalni žitelji tako što su se, umesto svečanog dočeka u luci, američki vojnici krišom iskrcali na plaži nedaleko od grada i zaputili ka destinaciji u civilnoj odeći i vozilima.
Međutim, tu je tek započela njihova tragikomična odiseja – u koje god mesto se zaputili, zatekli bi blokade na putevima. Na sva preklinjanja i pretnje vlade u Kijevu, lokalne vlasti i organizatori protesta uporno se oglušivahu, i konvoj ne samo da nikako nije mogao da se probije do poligona u centru poluostrva, nego nisu mogli naći ni mesto da prenoće i nešto pojedu! Kada su najzad uspeli na prepad da se pojave u jednom mesnom sanatorijumu, radnici su odbili da ih usluže bilo čime, a lokalno stanovništvo blokiralo je zdanje. Isto je bilo sa aerodromima i eventualnim pristaništima.
Situacija je ubrzo počela ozbiljno da se „zakuvava“ – milicija kojoj su centralne vlasti naložile da razgnaju demonstrante odbila je poslušnost, da bi se isto to dogodilo sa specijalcima koji su poslati iz unutrašnjosti zemlje. Istovremeno je došlo do eksplozije antinatovskih protesta širom (istoka) zemlje, a lokalne i regionalne samouprave u ruskojezičkim oblastima naglo su intenzivirale separatističku retoriku. Otkazivanje poslušnosti vladi milicije i dela vojske nije naivna stvar, i u Kijevu su počele da kolaju vesti o „državnom udaru“, ali i eventualnom slanju lojalnih snaga da stvar „raščiste“, što je pretilo da se pretvori u otvoreni građanski rat između istoka i zapada zemlje. Razum je, međutim, na nekoj instanci ipak prevladao (a po svoj prilici bila je to odluka unutar samog NATO, koji je „shvatio da je nepoželjan“) i uz dogovor sa demonstrantima oslobođen je koridor do aerodroma u Simferopolju, odakle su vojnici evakuisani za Nemačku. Iza njih je ostao trijumfujući narod Krima pod transparentima sa antinatovskim i proruskim parolama i probuđenim (ruskim) nacionalnim ponosom, ali i brojni kontejneri sa tehnikom, zaostali na plaži gde su se isprva iskrcali i do kojih vojni transporteri nisu nikako mogli da se probiju.
Krimska pobuna bila je ozbiljan šamar „evroatlantskim integracijama“ u Ukrajini i neuspeh vlasti u Kijevu da uspostave kontrolu nad velikim delom svoje zemlje propraćen je u Briselu značajnom dozom mrštenja. Trijumfalistički natpisi ruske štampe pokazali su se ipak kao preuveličani, budući da Ukrajina nije napustila novousvojeni politički kurs, ali je „demokratskim vlastima“ stavljeno do znanja da postoje određeni koraci koje je jednostavno nemoguće sprovesti a da ne bude doveden u pitanje sam opstanak zemlje. Unekoliko je prekinuta dotadašnja bahata retorika iz Kijeva, ali je nastavljeno kako sa propagiranjem „nerazdvojivosti evropskih i atlantskih integracija“, tako i sa institucionalnim pritiscima na ruskojezično stanovništvo, pogotovo kroz obrazovni program i kulturnu politiku. Sa druge strane, istok zemlje pokazao je da je sposoban da u potpunosti blokira institucije države u tim krajevima, čime je mogućnost podele zemlje u situaciji „sudbonosnog izbora“, poput onog o stupanju u NATO, dodatno aktualizovana – i time je postalo očigledno da opstanak Ukrajine zavisi pre svega od volje Kremlja, čije je reč poslednja u ruskim krajevima. Sama Rusija je zasada privržena teritorijalnoj celovitosti kao globalnom principu, ali ubrzano se grade dodatne i posebne spone sa podonskim oblastima, i inače ekonomski potpuno povezanim sa Rusijom, a u okvir priprema za zimske olimpijske igre u Sočiju nekako je zapala i izgradnja modernog mosta preko Kerčenskog moreuza koji deli Krim od Kubanske oblasti u RF.