Ko vam je ulio ljubav prema čitanju?

Цлио

Zainteresovan član
Poruka
278
Do polaska u skolu znala sam da citam, "citala" sam slikovnice, vise gledala slike.
Uporedo s polaskom u 1. razred moj pokojni deda me upisao u biblioteku.
Kupili smo blokce i u njega sam upisivala : naziv knjige, datum uzimanja / citanja, pisca, kratak sadrzaj.
Uzimla sam po tri knjige nedeljno, naravno u pocetku slikovnice, a zatimi i price, romane za decu.
I tada, davnih sedamdesetih godina proslog veka :roll: je postojao sistem sa kartoncicima, nazalost tako je ostalo i danas :sad:.
Jedina razlika je u tome sto smo mi, deca, imali svoj kartoncic na koga smo se potpisivali :D.
Ne znam kojim bih recima mogla da opisem taj ponos i svecanost trenutka pri stavljanju svog imena na kartonce iz biblioteke :-P.
Kao da me to prosto gonilo da citam, sve vise i vise, da bih se mogla potpisati.
Znate kad deca "osmisljavaju" svoj potpis, da bude sto originalniji? Posto sam u svom devojackom prezimenu imala slovo "t" smislila sam da linija ide preko celog prezimena, nesto ovako *t------- . I danas te potpise imam na knjizicam iz nizih razreda osnovne skole.
Uh, to mi je bilo tako kul 8-), sto bi rekli dansnji klinci.
Deda vise nije morao da se trudi, ja sam se zarazila citanjem, on me je samo blago usmeravao.
U kuci smo imali poprilican broj knjiga : deda, otac, stric svi su ih kupovali, mozda je i to uticalo, posle sam citala neke od njih, onda pocela i sama da kupujem knjige... i evo me medju vama ;)
 
Пре него што сам пошла у школу, тата ми је пред спавање читао епске народне песме. Највише сам волела кад Иво Сенковић викне:
''Што ли мислиш, аго од Рибника,
што ли мислиш, чему ли се надаш?''
Окружена просветним радницима са свих страна, научила сам да читам са 5 година. Нисмо имали неку јако велику кућну библиотеку, али и тата и мама су увек били (и дан данас су) чланови градске библиотеке и увек се много читало и разговарало о књигама.
Често би недељом мама кувала, сестра и ја јој помагале око љушћења кромпира или ткао нечег, а тата би нам гласно читао одломке из ''Поп Ћире и поп Спире'' или из Нушићевих дела (и комедија и ''Аутобиографије'')...
 
Од првог основне па негде до факултета бележила сам у једну свеску све књиге које сам прочитала, наслов, име аутора и главне ликове (по тридесетак књига годишње).
Имала сам неколико другарица које су такође биле страсни читачи, тако да смо имале читав мали ритуал око одласка у градску библиотеку, једном недељно.
Најлепше је било када нас пусте међу полице да саме бирамо, али била је једна брката намћораста библиотекарка која је тражила да јој кажемо наслов дела, па да нам она донесе. Била сам трећи основне када сам јој једном тако тражила ''Госпођу министарку'' (јер сам претходно прочитала већ неколико Нушићевих комедија), а она се издрала на мене толико да сам заплакала и начисто се истраумирала (баш као у Андрићевој приповеци ''Књига''). Рекла је да то није књига за мене и донела ми нешто ''за мој узраст''. Била је то нека идиотска дечија сликовница.
 
Иначе, како сам расла уз 4 године старију сестру, увек сам читала њену лектиру, тако да када би та књига код мене дошла на ред за лектиру ја сам је већ била одавно превазишла. Исто је било и са другим књигама. Сећам се, ''Џејн Ејр'' сам прочитала у 4.основне и до дана данашњег је памтим у детаље...

У вишим разредима било је модерно читати Хесеа, Ремарка...и мало смо се правили важни, ми који смо читали.
Иначе, српски ми никад није био неки посебно омиљен предмет.
Тек у средњој школи предавала ми је једна лепа жена која је некако сва зрачила док је причала, видело се да ужива у томе што ради и у књижевности самој. Мене баш није нарочито волела, али можда бих могла да кажем да ми је она, на неки начин, била узор...

Уф, расписах се....
 
Dugački kišni dani. Nemam ni brata ni sestru, a u zgradi nije bilo dece, da se igramo...
Tako sam sam, pored "Mikijevog almanaha" naučila da čitam. A da vam ne pričam kako je bilo,kada sam otkrila "Kroz pustinju i prašumu", Džek Londona i kada sam za Uskrs dobila na poklon nekoliko knjiga iz "Plave ptice".....
 
Čitanje je ustvari jedina stvar, u kojoj sam stvarno dobra. Jer mislim da nije dovoljno znati da raspoznaješ slova i da ih pretvaraš u reči, rečenice... Znati da čitaš, znači, da umeš da uletiš u neki novi svet, da naučiš da uhvatiš vetar u jedra, da napuniš pušku i odereš zeca...da upališ vatru poslednjom šibicom, da stegneš zube, kada ti ušivaju ranu, jer si bio dovoljno glup, da se umešaš u kafansku tuču, da postaneš ljubavnica Admirala Hamiltona, da ne plačeš, kad umre Katarina, da se ne ispovraćaš, kada prvi put prokletom belom čoveku skidaš skalp...da naučiš da se sakrivaš od "Čarlija" u bambusovoj trsci, da preživiš, onaj treći, najopasnij napad žute groznice....
A onda, jednoga dana, sretneš nekog starog (ali nezaboravljenog prijatelja) iz gulaga, koji ti je poklonio svoj suvi poslednji par čarapa...
Možda neki misle, da olako šaljem velike pozdrave, velike poljubce, slike, ali to je zato što ste VI, jedni od tih retkih starih drugova.
 
Svi u kući su čitali, iako više novine i periodiku nego knjige. Ja sam kao malo dijete dosta čitao, odgovarajuću literaturu, naravno. Kasnije sam imao fazu nečitanja, negdje od 12. do 16. godine. Bio sam okupiran drugim stvarima, a imam utisak da niko iz okoline nije ni imao želju da steknem naviku koja je nekako apstraktna, i ne može se lako praktično iskoristiti. Knjige sam prihvatio instiktivno, negdje na vrhuncu puberteta, dok su mi se dešavale neke objektivno strašne stvari. Neko se u takvoj situaciji okrene religiji, neko posegne za alkoholom i drogama, a meni je nešto govorilo da je rekreiranje stvarnosti kroz riječi jedino vrijedno čemu se u ovom životu možemo okrenuti.
 
Majka. Iako je imala posao, muža, obavljala sve kućne poslove i brinula se o deci, stizala je da svake nedelje pročita po 2-3 knjige. U nedostatku boljeg sagovornika, o svim knjigama je diskutovala sa nama decom. Kasnije, dok sam odrastala, u onim zlokobnim '90tim, knjiga je za nas u porodici bila neka vrsta bekstva od stvarnosti.
 

Nadam se da ćeš mi poverovati, kada Ti kažem, da se ne šalim. Najstrasnije, najbolnije, najlepše i najplodnije ljubavi, rađaju se, baš tako!
Pišeš li - pitam se sada ja u sebi? Ima li knjiga, naslova, od kojih ti se još, uvek, ježe, one fine dlačice, odmah iza ušiju i podno vrata?
Lažeš li, (pregrubo),da li je šala - pitam se sada ja, takođe u sebi, i u sebi ti i zavidim? Ne znam koliko ti je godina, ali sigurno je da još uvek imaš vremena, da odistinski i poveruješ u to,ako želiš,ako ti je to ikad ipalo na pametČak i da ne, a onda barem imaš iskru, makar iskricu inteligencije, čim imaš humora,skrojenog u šest slova.Kakav gubitak,ako su tih šest slova,samo precrtana glupava šala,klinca,koga zabole za lektiru.Žao mi je samo ,što nikako, ovaj put, ne mogu da te pokradem. To je jegna od onih stvari, koje u mojim rukama nemaju nikakvu vrednost. To je kao da sam striptizeta i da na beogradskom splavu igram bolje od Salome!
Zavidim ti, ko god da si. Ipak,nisam ni trunku zlobnica, želim ti da si dovoljno glup i da pojma nemaš o čemu pričam.
Pozdrav od samouke
 
Nadam se da ćeš mi poverovati, kada Ti kažem, da se ne šalim. Najstrasnije, najbolnije, najlepše i najplodnije ljubavi, rađaju se, baš tako!
Pišeš li - pitam se sada ja u sebi? Ima li knjiga, naslova, od kojih ti se još, uvek, ježe, one fine dlačice, odmah iza ušiju i podno vrata?
Lažeš li, (pregrubo),da li je šala - pitam se sada ja, takođe u sebi, i u sebi ti i zavidim? Ne znam koliko ti je godina, ali sigurno je da još uvek imaš vremena, da odistinski i poveruješ u to,ako želiš,ako ti je to ikad ipalo na pametČak i da ne, a onda barem imaš iskru, makar iskricu inteligencije, čim imaš humora,skrojenog u šest slova.Kakav gubitak,ako su tih šest slova,samo precrtana glupava šala,klinca,koga zabole za lektiru.Žao mi je samo ,što nikako, ovaj put, ne mogu da te pokradem. To je jegna od onih stvari, koje u mojim rukama nemaju nikakvu vrednost. To je kao da sam striptizeta i da na beogradskom splavu igram bolje od Salome!
Zavidim ti, ko god da si. Ipak,nisam ni trunku zlobnica, želim ti da si dovoljno glup i da pojma nemaš o čemu pričam.
Pozdrav od samouke
Strasno,koliko si vremena ovo smisljala,ovoliko fora skolskih pedagoga i takozvanih prosvetara jos nisam vidio.
Taman sam mislio da ces na kraju da mi otkrijes smisao zivota
kad ono nista.
Sad bih ja trebao da te zadivim svojim inteligentnim odgovorom i pokazem da nisam glup
i priznam kako je moj post glup i neozbiljan i kako je to samo sala nekog infantilca
pa da se pohvalim nekim procitanim klasikom i razumijevanjem poeme Dostojevskog u Karamazovima,kako da ne.
Ne trudi se da izvodis ljude na pravi put i ukazujes koliko su glupi
i ne lozi se.
Zelim ti da si dovoljno pametna i da nemas pojma o cemu pricam.
Nemas pozdrav,
opet ne lozi se
besmisleni postovi
su mi profesija
 
Bila sam mala devojcica, cak se ne secam koliko sam godina imala, 2- 2,5. Tek sam naucila prva slova. Otisla sam u biblioteku sa mojom Mamom i rekla tetka bibliotekarki da mi preporuci neku lepu knjigu. Ona je pocela da nabraja bajke u slikama, ali ja sam ih vec tada izgustirala gledajuci Mandu na 3K, pa ovo, pa ono. Ja sam rekla: "Hocu "Anu Karenjinu" i "Kako se kalio celik"." Mama mi je rekla: "Liiizo, to ces procitati za jedno pre podne, uzmi i "Lovac u razi"". Bibliotekarka se naljutila i dala mi "Zuca i njegove zabe". To je moja prva knjiga u biblioteci. Procitala sam je dok me je Mama spustila niz mracne stepenice. Posle me je Mama vratila i uzela "Zvonar Bogorodicine crkve" i "Dejvida Koperfilda". To sam vratila sutradan. 8)
 
Verovatno inat. Kod mene u kući mama je dežurn čitač. Stalno mulja neke knjige, obično pod jastukom. Svaku knjigu dok čita uvije u neki papir da se ne prlja. Stari list kalendara, list iz sveske.... To mi je nekad bilo smešno, al 'ajde, žena voli tako. E, kad je čitala Katarinu, to je bio cirkus. Ne znam zbog čega ju je toliko krila od mene, al jeste. Kako ta knjiga ima više delova, a ja dete, nikako mi nije bilo jasno koliko dugo to ona čita tu knjigu i o čemu se tu zapravo radi, zbog čega je krije od mene. Nije prošlo dugo vremena i ja sam u svojoj sobi krila jednu knjigu od majke. Katarina je prva knjiga koja je probila moje emocije i uz koju sam naučila da čitam. Sve one pre nje izgubile su naslov. .
.
 
Strasno,koliko si vremena ovo smisljala,ovoliko fora skolskih pedagoga i takozvanih prosvetara jos nisam vidio.
Taman sam mislio da ces na kraju da mi otkrijes smisao zivota
kad ono nista.
Sad bih ja trebao da te zadivim svojim inteligentnim odgovorom i pokazem da nisam glup
i priznam kako je moj post glup i neozbiljan i kako je to samo sala nekog infantilca
pa da se pohvalim nekim procitanim klasikom i razumijevanjem poeme Dostojevskog u Karamazovima,kako da ne.
Ne trudi se da izvodis ljude na pravi put i ukazujes koliko su glupi
i ne lozi se.
Zelim ti da si dovoljno pametna i da nemas pojma o cemu pricam.
Nemas pozdrav,
opet ne lozi se
besmisleni postovi
su mi profesija

:roll::roll:
 
Baba ! Koja danas ima 93 god. i koja svakodnevno nesto procita i ako ima dna od koka-kole umesto naocara. Njoj sam zahvalan i sto imam neku malu biblioteku od neki 2500 naslova jer sam dobar deo knjiga i od nje dobio. Njoj sam zahvalan i sto sam napisao i objavio do sad jedan prozni roman, jer sam text jos u rukopisu prvo njoj odneo na citanje. Njoj sam zahvalan sto u biblioteci imam vrednih izdanja iz recimo 1858 godine u savrsenom stanju.itd. U svakom slucaju, hvala joj na toj prenesenoj ljubavi prema knjizi. I danas, kad oooodavno ne zivim u njenom okruzenju, godisnje progutam nekih 90-tak knjiga.
 

Back
Top