S
Sarrah
Gost
Dragi citaoci ovog topika,
Posto sam zapala u opasnu apatiju, zatim depresiju i sve vise naginjem ka mizantropiji, bilo bi mi drago da razmenim misli i iskustva sa onima koji slicno meni i pored svih svojih kvalifikacija ne mogu da pronadju normalan i pristojan posao.
Pre nekog vremena vratila sam se iz inostranstva gde sam zavrsila fakultet i radila od svoje 20. godine uz sve studiranje. Sada imam 12 vise, isto toliko radnog iskustva, rada na racunaru i znanje 3 strana jezika. Radila sam i ovde za neke strane kompanije gde sam bila zadovoljna, ali koje na zalost nisu uspele da opstanu u svojim maticnim zemljama pa su i sve nas povukle u propast. Spadam u veoma predane, vredne i odgovorne radnike i ukoliko je radni odnos zasnovan na poverenju, postovanju i pristojnoj i redovnoj plati, spremna sam da radim i 24 sata dnevno (naravno odbijam da radim one poslove tipa kuvanje kafe, posluzivanje stranaka, ne zato sto smatram da je to sramotno, vec zato sto sam sve te faze u zivotu prosla i dostigla odredjeni nivo sa koga zelim da idem uzlaznom, a ne silaznom linijom). Ne bih mogla da navedem tacan broj oglasa na koje sam se javljala, intervjua na koje sam odlazila (od kojih se vecina svodila na maltretiranje i davanja do znanja da je u pitanju robovlasnicki odnos, a ne odnos ravnopravnih strana, mene koja prodajem svoje znanje, sposobnosti i ostalo i druge strane koja ih kupuje). Bilo je tu strasnih prica o kojima mozda jednom napisem i knjigu. Sve u svemu, moj “neuspeh” svodi se uglavnom na to sto nikada ne nastupam ponizno (smatram da je osoba od cistacice, preko sekretarice do direktora vredna postovanja i da bi trebalo da ima svoj ponos i dostojanstvo mada to kod nas cesto nije slucaj, pa se verovatno zato poslodavci i ponasaju na nacin na koji se ponasaju), nemam vezu u vidu maminih i tatinih prijatelja, kumova, njihovih ljubavnica, rodjaka sa sela ili provincije koji je “uspeo u zivotu” sl., a svoje prijatelje sam birala na osnovu toga kakvi su ljudi, a ne ko su i sta u poslovnom svetu i koliku bih eventualnu korist od njih mogla da imam (sto se u danasnje vreme verovatno granici sa gluposcu, ali sta cu?).
To bi ukratko bilo to, a svi vi koji imate da kazete nesto “za” ili “protiv” budite slobodni da se izrazite i olaksate mi ove dane dokolice koji mi dodju kao prava tortura.
Veliki pozdrav svima.
Posto sam zapala u opasnu apatiju, zatim depresiju i sve vise naginjem ka mizantropiji, bilo bi mi drago da razmenim misli i iskustva sa onima koji slicno meni i pored svih svojih kvalifikacija ne mogu da pronadju normalan i pristojan posao.
Pre nekog vremena vratila sam se iz inostranstva gde sam zavrsila fakultet i radila od svoje 20. godine uz sve studiranje. Sada imam 12 vise, isto toliko radnog iskustva, rada na racunaru i znanje 3 strana jezika. Radila sam i ovde za neke strane kompanije gde sam bila zadovoljna, ali koje na zalost nisu uspele da opstanu u svojim maticnim zemljama pa su i sve nas povukle u propast. Spadam u veoma predane, vredne i odgovorne radnike i ukoliko je radni odnos zasnovan na poverenju, postovanju i pristojnoj i redovnoj plati, spremna sam da radim i 24 sata dnevno (naravno odbijam da radim one poslove tipa kuvanje kafe, posluzivanje stranaka, ne zato sto smatram da je to sramotno, vec zato sto sam sve te faze u zivotu prosla i dostigla odredjeni nivo sa koga zelim da idem uzlaznom, a ne silaznom linijom). Ne bih mogla da navedem tacan broj oglasa na koje sam se javljala, intervjua na koje sam odlazila (od kojih se vecina svodila na maltretiranje i davanja do znanja da je u pitanju robovlasnicki odnos, a ne odnos ravnopravnih strana, mene koja prodajem svoje znanje, sposobnosti i ostalo i druge strane koja ih kupuje). Bilo je tu strasnih prica o kojima mozda jednom napisem i knjigu. Sve u svemu, moj “neuspeh” svodi se uglavnom na to sto nikada ne nastupam ponizno (smatram da je osoba od cistacice, preko sekretarice do direktora vredna postovanja i da bi trebalo da ima svoj ponos i dostojanstvo mada to kod nas cesto nije slucaj, pa se verovatno zato poslodavci i ponasaju na nacin na koji se ponasaju), nemam vezu u vidu maminih i tatinih prijatelja, kumova, njihovih ljubavnica, rodjaka sa sela ili provincije koji je “uspeo u zivotu” sl., a svoje prijatelje sam birala na osnovu toga kakvi su ljudi, a ne ko su i sta u poslovnom svetu i koliku bih eventualnu korist od njih mogla da imam (sto se u danasnje vreme verovatno granici sa gluposcu, ali sta cu?).
To bi ukratko bilo to, a svi vi koji imate da kazete nesto “za” ili “protiv” budite slobodni da se izrazite i olaksate mi ove dane dokolice koji mi dodju kao prava tortura.
Veliki pozdrav svima.