Peppa, da se ne bih ponavljao molim te procitaj majci, ako zeli, moja iskustva sa operacije, rekonstrukcije, mitralnog zalistka. Mozda se uveri da ne treba previse brige da sebi zadaje, osim normalne zabrinutosti.
Inace, sada sam na rehabilitaciji u Sokobanjskoj u Beogradu. Nista naporno, pola sata voznje trenazera, malo setanja po hodnicima (iako bih ja mogao i da ih istrcavam) i ostatak dana dosadjivanje. Osoblje je veoma dobro, brinu o coveku pojedinacno, hrana je dobra, meni nije cak ni neslana i bljutava, iako sam ranije jeo vise slano. Cak i ima soli, donose pacijenti, pa se moze i dosoljavati. Kada vidim koliko soli neko dodaje, mene hvata strah, ali vecina, kao i ja , ne dodajemo so. Nema odlaska kuci za vikend, a moze se slobodno setati po okolini Instituta. Za one koje interesuje internet, nema free sa njihovog rutera, ali se mogu uhvatiti free signali iz susednog Instituta Dedinje, gde smo se operisali, ili koristiti 3g mrezu uz placanje dopune. Sve u svemu, jos petnaestak dana i opet sam kuci sa svim redovnim obavezama koje sam imao i pre operacije i rehabilitacije. Zelim svima, i tvojoj majci, naravno, da i oni tako lagano prodju kroz operaciju otvaranja srca, kao sto sam ja prosao. Medicina je toliko usavrsila tu operaciju, da stvarno ne treba previse brinuti. Najteza je druga noc po operaciji jer nikako da prodje, a posle je sve mnogo, mnogo lakse. Retki su bili koji su imali neke bolove, a i za to se odmah daje sredstvo po zelji. Dok sam bio na Dedinju, velika vecina nije imala neke znacajne tegobe do otpusta iz bolnice, pa neka joj i to bude uteha.