DO POSLEDNJEG DAHA
Bio se nekako sav nakrivo,
tako i hodao, tako i skolu ucio,
i bas se nekako mucio da dokaze,
da ima i vaznijih stvari na Svijetu,
na primjer, u pubertetu,
kada smo svi rakiju u Vinkovcima pili,
Kasim je gledao Belmondove filmove,
i u Slavonija hotelu,
u nekom starom ocevom odjelu,
narucivao casu bijelog, hladnog, mlijeka.
Vucibatina neka, htjela me tuci,
znas ono, da ti kazem,
eh, ja sam oduvjek bio neki nezni poeta,
a Kasim bi, onako iz zaleta,
pomeo dvojicu, trojicu,
a zatim, poravnao kravatu i
rekao najmirnijim glasom na svijetu:
Sta je, sta si se usro od straha,
pet je do osam,
uh, odoh ja da gledam, "Do poslednjeg daha"!
Prolece u nasem gradu je bilo,
kako se kaze, puno sperme.
Znali smo kolektivno drkati,
onako majusni, brkati,
zavaljeni u sanac ispred protine kuce.
Oko nas zbunje i neko trulo pruce,
a Kasim, oca mu mangupskog,
odjednom odnekud izroni iz mraka,
i u par koraka, znas ono, stvori se nad nama,
on, i s njim, prava dama.
Znali smo je iz komsiluka;
Ajde, kaze, da vidim ko ce dalje,
dajem samo za pare,
a njemu, onako, zbog neceg u zraku,
moze taj svaku, ako bi htio.
A Kasim bi se, znas ono,
samo nasmijao i rekao:
Ajde ne diraj mi kurvestino drugare,
moze te povaliti baraba svaka...
uh, pet je do osam,
odoh ja da gledam
"Do poslednjeg daha"!
Ljeto u Slavoniji u mozak zapece,
ne vidi se nista od prasine...
Kasime, kaze, tako smo se, znas,
zvali nas dva,
po nekom detektivu iz X-romana,
pa neces valjda i ti, ko ovi vodozemci,
da ladis muda u barutanu,
ajde sa mnom u staru pilanu,
da vadimo gliste iz piljevine.
Sjedi tako na starom biciklu
i otpuhuje kolutove dima,
al' zaistinski, ne ko ova druga raja,
on ga povuce,
Boga mi, iz jaja.
I sjednem tako na stangu, ispred njega,
bos, u kratkim hlacicama,
a on sav obucen u crno,
i cipele crne na bosu nogu.
Vozio je polako,
nek vidi, kaze, svako, da smo drugari,
jos samo nam Belmondo fali,
da skupa vadimo gliste na pilani.
Bila je, znas, u nasem gradu
i jedna mala s pjegama,
mi smo, kao, bili u nekoj semi
ma, ajde vraga semi,
znas ono, bili smo do grla,
jedno u drugo, zaljubljeni.
Ime joj ne smem odati, ajde,
znas kako je sad...
Ona je tamo negdje, tamo, u Beogradu,
e, i znas ono, ma dobro,
znas sta ti hocu reci, jel' da?
Al znas sta je, svake zime Kasim joj
nove rukavice donese,
i kaze joj ovako, seretski se nasmije,
znas ono, kako on, j....., i kaze:
Mala... hajde, cuvaj se...
i ne izlazi suvise na zimu...
mozda ces jednom igrati na filmu!
Od tad je, eto, mnogo minulo ljeta,
i ja sam danas kao, neki esteta.
Znas ono,
filmom se bavim i ponekad pjesme pisem, al
majku mu,
nikako da zaboravim te moje Vinkovce,
i te moje blage ravnice,
gdje smo Kasim i ja,
od jutra do mraka,
zivjeli zivot do poslednjeg daha.
A neki dan, eto, stiglo mi pismo.
Kazu... Kasima nema vise...
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca.
Na kojoj je strani bio, pitam ja?
Ma nije...kazu...taj puske nosio...
nekog je klinca na biciklu vozio...
nekog bosonogog decaka....
kad ga je metak pogodio...
sunce ti kalajisano... kazu...
ko kaskader na filmu
je kroz zrak proletio
i na onu prasnjavu cestu pao...
zatim se malo pridigao... i
onom decaku,
na francuskom nesto saputao.
I jos je kazu... zadnjim snagama...
nekako narocito poravnao...
a onda... lagano...
palcem desne ruke...
preko donje usne presao...
Do poslednjeg daha, mon amee,
do poslednjeg daha.
- Скинуто са интернета, па нисам имала времена да преправим славне нам квржице. Извините.
