Раде Шербеџија

Ognjena Mala...

Primećen član
Poruka
590
Глумац, интерпретатор, писац, песник, редитељ... Саткан од Многости...

Сигурно знате да он изводи Дедићеву песму "Не дај се, Инес", али то је само једна у многобројном низу.

Скоро сам била на његовом концерту... Коментари су излишни. То се мора доживети.
 
ZABORAVI

Ako me sretneš negđe u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negđe viđeli,
Kaži...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noći zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
I onaj nas poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine,

Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sa sobom sve što smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Čemu sjećanja...?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je već, dragana, hoću da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako,

I znam da možda i boli, ...ali pokušaj,
Molim te,....pokušaj...zaboravi!

I ako me sretneš negđe u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi vec negđe viđeli,
Kaži... i zaboravi.
 
DO POSLEDNJEG DAHA

Bio se nekako sav nakrivo,
tako i hodao, tako i skolu ucio,
i bas se nekako mucio da dokaze,
da ima i vaznijih stvari na Svijetu,
na primjer, u pubertetu,
kada smo svi rakiju u Vinkovcima pili,
Kasim je gledao Belmondove filmove,
i u Slavonija hotelu,
u nekom starom ocevom odjelu,
narucivao casu bijelog, hladnog, mlijeka.

Vucibatina neka, htjela me tuci,
znas ono, da ti kazem,
eh, ja sam oduvjek bio neki nezni poeta,
a Kasim bi, onako iz zaleta,
pomeo dvojicu, trojicu,
a zatim, poravnao kravatu i
rekao najmirnijim glasom na svijetu:
Sta je, sta si se usro od straha,
pet je do osam,
uh, odoh ja da gledam, "Do poslednjeg daha"!

Prolece u nasem gradu je bilo,
kako se kaze, puno sperme.
Znali smo kolektivno drkati,
onako majusni, brkati,
zavaljeni u sanac ispred protine kuce.
Oko nas zbunje i neko trulo pruce,
a Kasim, oca mu mangupskog,
odjednom odnekud izroni iz mraka,
i u par koraka, znas ono, stvori se nad nama,
on, i s njim, prava dama.

Znali smo je iz komsiluka;
Ajde, kaze, da vidim ko ce dalje,
dajem samo za pare,
a njemu, onako, zbog neceg u zraku,
moze taj svaku, ako bi htio.

A Kasim bi se, znas ono,
samo nasmijao i rekao:
Ajde ne diraj mi kurvestino drugare,
moze te povaliti baraba svaka...
uh, pet je do osam,
odoh ja da gledam
"Do poslednjeg daha"!

Ljeto u Slavoniji u mozak zapece,
ne vidi se nista od prasine...

Kasime, kaze, tako smo se, znas,
zvali nas dva,
po nekom detektivu iz X-romana,
pa neces valjda i ti, ko ovi vodozemci,
da ladis muda u barutanu,
ajde sa mnom u staru pilanu,
da vadimo gliste iz piljevine.

Sjedi tako na starom biciklu
i otpuhuje kolutove dima,
al' zaistinski, ne ko ova druga raja,
on ga povuce,
Boga mi, iz jaja.

I sjednem tako na stangu, ispred njega,
bos, u kratkim hlacicama,
a on sav obucen u crno,
i cipele crne na bosu nogu.
Vozio je polako,
nek vidi, kaze, svako, da smo drugari,
jos samo nam Belmondo fali,
da skupa vadimo gliste na pilani.

Bila je, znas, u nasem gradu
i jedna mala s pjegama,
mi smo, kao, bili u nekoj semi
ma, ajde vraga semi,
znas ono, bili smo do grla,
jedno u drugo, zaljubljeni.

Ime joj ne smem odati, ajde,
znas kako je sad...
Ona je tamo negdje, tamo, u Beogradu,
e, i znas ono, ma dobro,
znas sta ti hocu reci, jel' da?
Al znas sta je, svake zime Kasim joj
nove rukavice donese,
i kaze joj ovako, seretski se nasmije,
znas ono, kako on, j....., i kaze:
Mala... hajde, cuvaj se...
i ne izlazi suvise na zimu...
mozda ces jednom igrati na filmu!

Od tad je, eto, mnogo minulo ljeta,
i ja sam danas kao, neki esteta.
Znas ono,
filmom se bavim i ponekad pjesme pisem, al
majku mu,
nikako da zaboravim te moje Vinkovce,
i te moje blage ravnice,
gdje smo Kasim i ja,
od jutra do mraka,
zivjeli zivot do poslednjeg daha.

A neki dan, eto, stiglo mi pismo.
Kazu... Kasima nema vise...
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca.
Na kojoj je strani bio, pitam ja?
Ma nije...kazu...taj puske nosio...
nekog je klinca na biciklu vozio...
nekog bosonogog decaka....
kad ga je metak pogodio...
sunce ti kalajisano... kazu...
ko kaskader na filmu
je kroz zrak proletio
i na onu prasnjavu cestu pao...
zatim se malo pridigao... i
onom decaku,
na francuskom nesto saputao.

I jos je kazu... zadnjim snagama...
nekako narocito poravnao...
a onda... lagano...
palcem desne ruke...
preko donje usne presao...
Do poslednjeg daha, mon amee,
do poslednjeg daha.

- Скинуто са интернета, па нисам имала времена да преправим славне нам квржице. Извините.
 
Rade je dobar glumac, kao mlađi je imao nekoliko zaista velikih uloga. Sad vrijedno radi u Holivudu preko cijele godine, glumi kojekakve ruske zlikovce, i onda, preko ljeta, dođe na Brijone i sa ženom postavlja sjajne predstave.

Naravno da sam slušao onu interpretaciju Ne daj se, Ines. Imao sam negdje kasetu i sa drugim pjesmama, ono, Dva prijatelja, pa onda Ne marim da pijem, al sam pijan često... (vrlo autobiografski), pa onda, Snijeg se topi sve se topi, moja draga, naši dani burne noće, sve će proći... Sve nešto između boemštine, melanholije i pubertetske tuge. Ali sve prožeto sa mnogo patetike, koja je češće posljedica Radetove interpretacije nego stihova. Zbog te sklonosti patetici (koju zaista ne volim) i spisateljske radove sam izbjegavao, a ono na šta mi je pogled pao, bilo je baš kako sam očekivao.
 
I kada je bivala radosna, oči su joj se tugom smiješile. Odviše plaha i nježna i nestvarna. Ranjena djetinjstvom, životu se gotovo izvinjavala što postoji. Ima tako nekih posebnih duša, koje su rođene sa pradavnom mudrošću i koje su za života hodale među nama stvarnima, nevidljivo i nečujno….

Otud se i činilo da ona više lebdi nego korača beogradskim asfaltima…..

Srna…. Košuta…..

Zanesena filmom, Ekaterinom Velikom i ruskim avangardistima…..

Zaljubljena u Hemfri Bogarta, filmove Miše Radivojevića koje još nije snimio i svoga profesora Minju Dedića….

Sonja Savić, generalna sekretarica naše posebne i jedinstvene Partije u čiju smo se pamet, talenat, kreativnost, inteligenciju i nevinu ljepotu, životima zaklinjali….

Sonja Savić, o kojoj Aca Popović nije stigao da napiše roman, ali je filmska kamera sa kojom je ona tako vragolasto ceo svoj život očijukala, uspela da zabilježi, ovekoveči i oslika, poput Leonarda Da Vinčija, taj njen najtužniji osmeh kojim nas je osvajala sa Velikih Ekrana.

Dobila je od života mnogo, ali je i zarana izgubila sve.

I samo ona zna kako. I samo ona zna zašto.

Kao da se i nije naročito trudila da zadrži ono što joj je po svemu pripadalo. Njezini koraci su uvijek lutali sporednim sokacima, tamo gdje velika svijetla ne dopiru do tajanstava samo njoj razumljivih, koja su je svojim opojnostima branila od suviše jasnog i ponekad prozaičnog života, ali su je isto tako zauvijek odvodili u čudesni i opasni labirint, u kome se na kratke mahove ugodno skrivala od svih i od svega, ali iz kojega, jedne noći, više nije mogla pronaći put povratka….

U biti svakog nadnaravnog umjetnika jest lutanje i disidenstvo. Kako bi inače dodirnuli one potpuno nepoznate i apstraktne obale Rijeka, kojima ni imena nisu poznavali…..

Sonja je bila disident od rođenja. Uvijek protiv….Ali uvijek s razlogom….Nemirom svojim obilježena Antigona svoje generacije……Više rođena sestra no ljubavnica….

Kaluđerica i isposnica, u čijim su se tajnim izbama ispovjedala naša zaluđena srca.

Mora da je njena reinkarnacija bila loše sprovedena, jer se pojavila u svijetu u kome je već jednom davno živjela. Otud i taj najtužniji Osmeh…Jer sve je ona to već jednom prije, možda i prije hiljadu godina vidjela….I sve joj je to bivalo tako poznato i tužno i melanholično i ludo…I zato su se te oči tugom smiješkale…

Zastrašujući rat koji je 90-tih prohujao kroz naše živote i svakog na svoj način ranio, izbrisao je i taj nezaboravni, tajanstveni smiješak sa Sonjinog lica.

Ta naša i njena duhovna tamnica odnjela je i sve uloge koje nam nije odigrala sa tim svojim najbjelijim licem i tim svojim najplavijim očima….

Antigona je zgrčenih pesnica i iskrivljenog lica do smrtnoga bola, progutala sve svoje suze i riječi…..

Kaluđerica Sonja polako je napuštala sve što je nekad poznavala, dodirivala, voljela….

I sve dublje u tajanstvo tamnog labirinta odhodila.

Tamo je, osamljena i od svih i svega već odavna oproštena, još samo stare filmove gledala…..

….sada ležiš na dnu vode…iznad tebe šaš i trava…kao leptir koji ode …kao dijete koje spava….i dok te ljulja val za valom…sanjam da si opet živa….

R.Šerbedžija
 
Ја сам одавно свој на своме. Кад једном постанеш странац никада више не можеш назад. Рекао ми је велики хрватски песник Данијел Драгојевић: "Ух, што ти завидим, ти си оно што ја сањам цео живот, да постанем странац у властитој земљи". Има у томе некакве лепоте. То је донхуанизам, не у смислу освајања жена, него као самоћа, као филозофска категорија. Када једном то осетиш некако ти постаје слатко, заводљиво. И с друге стране, кад си странац негде, на други начин си грађанин планете, мала је једна земља. Препознајући то у себи, осећам љубав и посебно локални патриотизам према мојој националности и пореклу. Ја сам Србин, стопостотни! Исто тако волим и домовину где сам рођен. Јер, нису ме само отац и мајка направили, направиле су ме и личке планине, онај мој Велебит и Јадранско море које волим цео живот. Направили су ме као младог човека загребачка академија и театар, исто као и Београд у који сам долазио, бележио прве успехе и снимао филмове.

http://www.novosti.rs/вести/сцена.483.html:641109-Раде-Шербеџија-Ја-сам-Србин-стопостотни
 

Back
Top