Svidja mi se tema.
Ja imam 18 godina.Imala sam strasnu krizu negde izmedju 16-17 godine.Bilo je to prosto strasno,mnogo histerije,suza,problema svakakvih.Moji roditelji su pokusavali da mi pomognu,ali verovatno ne znajuci kako da mi pristupe,samo su me jos vise gurali u tu moju krizu,da su na kraju i digli ruke od mene.Ne krivim ja njih ni za sta,oni verovatno nisu znali kako da se postave pa i nisu mogli da mi pomognu,sigurna sam da su znali pravi nacin pomogli bi mi i ne bi me oni ostavili u najtezim trenucima samu.Od solidnog ucenika koji se borio da postigne sto bolji uspeh da bi upisao medicinu postala sam neko ko se u trecem razredu gimnazije krvavo borio da ne ponavlja razred.U isto vreme bila sam i ocajna sto mi se sve to desava,i besna na sebe sto sam to dopustila sebi.Besna na njih sto ne znaju sta ce i kako ce,sto su odustali i sto su mi govorili tada:"Nema veze i ako ponavljas".To me je ubijalo,ocajnicki sam u sebi zelela da viknu na mene,da mi zaprete,da urade bilo sta.Ipak sam zavrsila razred upisala cetvrtu godinu...sve je krenulo na bolje,mada mojom krivicom mnogo sam imala problema,mnogo sam losih stvari dozivela,jednim delom sam unistila i neke svoje najlepse godine,ali nema veze zivot ide dalje.U svemu tome i ta tragicna skola je bila najmanji problem bilo je mnogo vecih.Nisu znali kako da se nose sa time pa nisu radili nista.Ja ih razumem oni takvih problema nisu imali pa nisu znali kako to treba resavati.Nadam se ako nista drugo,da cu ja bar znati da svojoj deci sutra pomognem ako se nadju i slicnoj situaciji.Znam sta je meni bilo potrebno pa cu to valjda znati i da im pruzim.