Romantična tema, koje više nema...

Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.

Kliknite za proširenje...

Evo mi ga Majche :shock:

Maho bre, mostovi postoje da bi se rusili
Onda podignes Rimski most, i nema da fali

U hebote, al' sam suptilan, sad kad me otkachi Maha, bice mi kriv Djavo :shock::shock:

Maha-maja:

Kliknite za proširenje...

Ave Maha !
P.S. Heb'o sam ježa

Pontije Pilat:

Ave Maha !
P.S. Heb'o sam ježa

Kliknite za proširenje...

...ma JOCK , ja sam za Tebe "mala maca"

Ti i ja, moja ljubavi, stojimo na rubu neba, na mjestu na koje se ne stize putujuci, na mjestu koje se nalazi izmedju dva koraka.

Stojimo tamo, Ti i ja, i promatramo svijet. Zastao je na trenutak, usred udisaja i usred izdisaja. Hoce li tako zauvijek stajati, ili cemo ga opet pokrenuti?

Ti i ja, moja ljubavi, stigli smo na rub neba bas sada - eto, upravo ove vjecnosti! Ne, ne mislimo se dugo zadrzati. Samo smo iskoristili trenutak kad se vrijeme spotaknulo i pomijesalo jedno sada s drugim sada.

Stojimo tako, Ti i ja, na rubu neba, na mjestu izmedju dva mjesta, u vremenu izmedju dva vremena. Ipak, moramo odluciti, i to brzo. Jer ova ce vjecnost zacas proci.

Sto li ce biti, moja ljubavi?
Na rubu smo neba; hocemo li se vratiti...ili cemo ga prekoraciti?

NEKAKO S PROLJECA...

Nekako s proljeca
uvijek meni doluta
neka ceznja tamna
tiha mudrost davna

Spustam ja stare kofere
na perone sudbine
to je miris zrelih godina
moj kaput, bas je tezak, najdraza

Nekako s proljeca
ja se sjetim starih drugova
probude se u meni
svi derneci pijani

Tad nosim stare cipele
one znaju moje ulice
to je boja, crnoponocna
moji koraci, bas su teski, najdraza

Ref.
I opet taj osjecaj samoce
kad nece nikog mene krene i hoce
i opet mrakom svoje pjesme bojim
pijan od zelje za usnama tvojim
sav sam ti od ludila, nekako s proljeca

Nekako s proljeca
sjeti mene nepravda
na pobjede, poraze
i sve lazne obzire

Napravim, racun prastanja
popijem, pusta mastanja
to je ukus, lijepog kajanja
moji kapci, bas su teski, najdraza

Nekako s proljeca
noc mi oci otvara
nemam san da uhvatim
nema dana da ne izludim

A hocu da te vodim ja
tragom sunca, jugom maslina
to je dodir tvojih bedara
moja dusa, bas te voli, najdraza...

*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević

...Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...

Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?

Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?

Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.

Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.

DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.

Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...

Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ...

Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje... Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.....
Mesa Selimovic

I TO JE ŽIVOT

"Vjerujem,da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku,nikad zaista ne odlučivši gdje žele završiti.
I tako,za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji ; struji dogadjaja,struji strahova,struji izazova.
Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva,oni ne odlučuju svijesno kamo žele poći ili koji im smjer odgovara.Oni jednostavno idu,kamo ih voda nosi...
Postoji dio gomile ljudi koju usmjeravaju dogadjaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti.
Zbog toga osjećaju,da nemaju nadzor.Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbiješnjele vode. Tada otkrivaju,da se nalaze
dva metra od slapova NIAGARE u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu:""Oh , k vragu..""
A tada je već-kasno.Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalni pad.
Ponekad je pad tjelesni. Ponekad je riječ o financijskom padu.
Velika je vjerovatnost,da je ono,što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom-uzvodno!

Anthony Robbins

Evo cveta dovoljno smelog da miriše
Na praznom mestu i u uspomeni
B. Miljkovic

Ti nisi sam

Kad su dani sumorni, kad su noci bez ljubavi
tada znaj, ti nisi sam, ja sam s tobom i nije kraj
Ja cu doci u tvoj san da ti malo jos snage dam
ali ne, ne trazi tad da se vratim tebi ja
Zaboravi sve, zivi kao pre, ja cu iz daleka
da te pratim svud... Oprosti...
Kad su dani sumorni... i nije kraj...
Nije kraj...

(K. Kovač)

ЧИРОКИ МОЛИТВА
( за мог драгог )



Нека топли небески ветар

Нежно дува изнад твој куће.

Нека Велики дух

Благослови све који ту улазе.

Нека твоје мокасине

Праве срећне трагове у много снегова

И нека дуга

Увек додирује твоје раме

Bilo pa proslo - Rade Serbedzija

Ljudi moji na cisto cu poludjeti
Moja me draga, hoce ostaviti
Promam ovako, probam onako
Ona se smjesi, odlazi polako

Negre to vise tako stari moj

Kazem joj, ljepa si ko ljetni dan
Oci ti plave, ko plavi jorgovan
Probam ovako, probam onako
Za sitnu kintu staru fintu

Negre to vise tako stari moj

Ne znam stvarno koji joj je vrag
Htio bi opet, da joj budem drag
Htio bi ko nekad belom cestom
Da je vozam novim mestom
Htio bi ko nekad u vrelu zoru
Da je ljubim u marin dvoru

Negre to vise tako stari moj

Gospodine doktore, pa nisam ja lud
Moj psihicki problem nije ulicni stub
Dobro izgubio sam poso, naci cu drugi
Ma nije ni alkohol, u redu popijem ja koju vise
Al mislim, stari pod kontrolom je
Ono sto ne mogu, ne mogu, nikako, nikako ne mogu
Da je zaboravim

Dodje mi da joj, da joj kosti polomim
Probao milom, probao silom
Al ona ode sa onim debilom

Negre to vise tako stari moj

Probao milom, probao silom
Al ona ode sa onim krebilom

Negre to vise tako stari moj

Ne, ne, ne ide to vise tako sari moj
Tvoja draga hoce zivot svoj
Bilo pa proslo novo je doslo
Bilo je ovako bilo je onako

Negre to vise tako stari moj

Obrni je i obrni kako kolo navodi
Kako cu je obrnut kad se ne da ni taknut.......

interesantan naziv teme

OGLEDALO II
Ja nosim u dusi zivo ogledalo.

cas se blista srebrnom belinom daljina; cas u njemu istopi se mesec i ode, cas se zla^gi toplo kao ruza.

Sve tako dodje u njega i ode; samo u sredistu njegovom gori vecno nepromenljiv sjaj.

I niko ne zna otkuda on dolazi.

Nije ni sa zvezde, kad je nebo kao zemlja crno, trepti i tad srediste moga ogledala.

Nije ni sa sunca, i u jesen gori srediste moga ogledala.

Nije ni sa moga srca, i kad je ono mutno, svetli toplo srediste moga ogledala.

D. Maksimovic

Napisi jednu ljubavnu
nek nesto novo bude
samo nek nema suza
na to smo navikli ljude
I pisem pesmu ljubavnu
al' suza mora biti
kako da pevam o ljubavi
kad tugu ne mogu skriti...

Ljubav. Ili imaš ili nemaš.
A kad srce odabere.
Na dva je dijela.
Ne možeš podijeliti.
Nikad.
Tako lako.
Stihovima.
Kao suze i samoću.

Potrebno mi je dušo

Potrebno mi je, s vremena na vreme,
da verujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.

Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."

Abdulah Sidran

Oci

U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu. Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.

Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka. Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida. Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.

Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. "Ne zidaj vrata veca od kuce" , kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.

Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina. Ovako sam to cuo: "Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu". Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis. I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: "Niko me na svetu nije pokori sem mene".

Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta. I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.

I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tude i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra

Mika Antic

Jutros mi je ruza procvetala. Na laticama kapi rose a u njima tvoj lik. Dozivas me mirisom. Gledam te ali u pogledu tama...

JOPE:

Jutros mi je ruza procvetala. Na laticama kapi rose a u njima tvoj lik. Dozivas me mirisom. Gledam te ali u pogledu tama...

Kliknite za proširenje...

Hvala JOPE