Romantična tema, koje više nema...


286f63f5-8171-418b-bbe8-04088774bbaf_zps-1.jpg

ЗА СВЕ СУ КРИВА ДЈЕТИЊСТВА НАША


Израсли смо сами као биљке.
И сада смо постали истраживачи
запуштених предјела маште
ненавикли на послушност злу.

Изникли смо покрај друмова
и с нама заједно растао је страх наш
од дивљих копита која ће нас прегазити
и од камена међашних који ће раздвојити нашу младост.

Нитко од нас нема двије цијеле руке.
Два нетакнута ока. И срце у којем се није зауставио јаук.

Свијет је у нас улазио нескладно
и рањавао наша чела звекетом својих убојитих истина
и буком звијезда закашњелих.

Старимо. А бајке иду уз нас
као стадо за огњен у даљини.
И пјесме су нам такве као и ми
отежале и тужне.

Весна Парун




 
MOJA LJUBAV II


jamon jamon.jpg


Ona lakira
puževima kućice,
i pušta ih nazad u travu.

Kućice duginih boja,
sjajne kućice,
mat kućice,
kućice plave,
kućice roze,
zavisi da li misli
da je muški puž,
ili ženski.

Kupuje ptice,
i pušta ih iz kaveza.

Bira one slabe,
bolešljive,
jer želi da im da
malo slobode
i pravog života
pred kraj.

Ako su rođene
u kavezu,
i ako su u kavezu bolovale,
makar da osete
nebo,
i da odžive barem
jedno leto,
koje vredi više
nego hiljadu
zdravlja u kavezu.

Pred spavanje me tera
da joj
pričam priču,
i traži mi da se
zakunem da nikada
neću prestati
da pišem.

I ja joj pričam
o tome kako se Pepeljuga
mučila, ali nikad
nije došao taj princ,
nego samo taj bivši
student mnogih
fakulteta,
koji je sad na birou,
i treba dvadeset i trećeg
da se javi istoj ustanovi,
i koji se ševercuje
po autobusima,
i štedi na
sopstvenim pertlama.

O tome,
kako
su Pepeljuga i on
živeli teško,
ali kako su uspevali
uvek to da prebrode,
i bili srećni.

„Kao mi?“
- pitala je.

„Kao mi.“
- rekao sam
a pomislio
(Nekad..).

Svakoga jutra,
pre doručka,
napisao bih
joj pesmu.

„Da se rimuje?“

Tražila je,
plašeći se
da ću zaboraviti
kako se pišu
rime.

(Ili je to samo
bila slatka laž,
da spreči ono moje
obećanje – da ću
prestati da pišem?)

Ako je bila dobra
napisao bih joj i čitav
sonet.

Onda bi
obično čitala
moje pesme.

Po stotinu komada.
Satima.

Što joj se sviđa,
ostavljala na stranu,
a što ne, cepala...

I ponekad
zaplakala
i vrisnula:
„Pocepala sam pogrešnu!“

„Da nije iz ljubomore?“

„Nije majke mi!
Sećaš li se kako je išla?!
Možeš li je
ponovo napisati?!“

„Ne baš...
Znam poentu,
ali ne znam pesmu...“

„Kako bre to?!“

„To ti je kao golf...
Imaš štap,
i znaš gde je rupa,
ali nije svaki udarac,
svakoga puta savršen.
Tako je i sa rečenicama.“

Gledam u
njene plišane igračke,
i kaže da više
nije devojčica
i da bi se rado
otarasila istih,
samo kad svaka
od njih ne bi
bila ličnost,
nego obična punjena,
plišana stvar.

Valjda je neko
kome si poverio
najveće tajne,
i ko je bio uz
tebe kad si plakao,
zaslužio
da bude ličnost,
tri puta više,
od onih koji
su te rasplakali.

Dvoje nas je,
ali uvek pravi palačinke
za tries-osmoro.

Zvala me kod sebe
u Njujork.
Ona će da plati
kartu.

Kaže, ako mi daju
pismo preporuke od izdavača
il’ nekog udruženja
književnika,
možda mogu da probam
sa svojim pesama tamo.

A bio sam ja po tim
Amerikama,
i sa svojim pesmama
krečio kuće,
rušio zidove,
zidao,
sendao zidove
i čupao toalet šolje...

Bio sam po Amerikama
i teško
da sam mogao
da obavijem svoju
poeziju
oko krvavih ruku
od žuljeva.

Ko konjsko oko
velikih.

Evo je,
ulazi u sobu.

Blesava je,
čitali ste već.

Ko pčelica zuji,
tamo amo,
nosi čaj u ruci,
i moram sada stati.

Da ne vidi
da pišem o njoj.

Ako vidi,
pravite se
da niste ni čitali...

Ratko Petrović

 
silueta-branko-miljkovic.jpg

КРАЈ ПУТОВАЊА

О све што прође вечност једна бива.
Сен која беше дрво које траје. Будан
Испод свога имена које буди
Рука са цветовима крв што себе окива.

Завршиће се путовање остаће тиха брда,

Сива празнина ветар који блуди,
Место које нема места у жељи ал нуди
Зло да нас спасе и истину открива.

То чему се молите је Жалосни Славуј.

Љубав никада није завршена.
Чега има људског у патњи? О чуј

Дан одјекује. Непокретне звезде стоје.

Празне руке празно срце пуста сена
И нема мене ал има љубави моје.



Бранко Миљковић
 
Iskrena pesma
O sklopi usne ,ne govori cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
i rec nek tvoja nicim ne pomuti
bezmerno silne osecaje moje!

Cuti ,i pusti da sad zile moje
zabrekcu novim ,zanosnim zivotom,
da zaboravim da smo tu nas dvoje
pred velicanstvom prirode :a potom,

Kad prodje sve ,i malaksalo telo
ponovo padne u obicnu camu,
i zivot nov i nadahnuce celo
necujno ,tiho potone u tamu,

Ja cu tu ,draga,opet reci tada
otuznu pesmu o ljubavi,kako
ceznem i stradam i ljubim te,mada
u tom trenutku ne osecam tako!

I ti ces,bedna zeno,kao vazda,
slusati rado ove reci lazne,i
i zahvalices Bogu sto te sazda,
i oci ce ti biti suzom vlazne.

I gledajuci vrh zasaplih njiva
kako se spusta nema polutama,
ti neces znati sta u meni biva-
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe,kad me
obuzme celog silom koju ima,
i svaki zivac rastrese i nadme,
i osecaji navale ko plima!

za taj trenutak zivota i milja,
kad zatreperi cela moja snaga,
nek te srce moje blagosilja.
Ali ne volim te, ne volim te draga!

I zato cu ti uvek reci :cuti,
ostavi dusu nek spokojno sniva,
dok kraj nas lisce na drvetu zuti
i tama pada vrh zaspalih njiva!
 
Kada mi nedostajes
Mislim tudje misli
Kradem svoje vreme
Provlacim ga
Izmedju oblaka, snova,
Daljine i snega...
Kada pozelim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oci
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.
Kada te nema
Jer tako hocu
Zaledim osmeh
U sebi kazem ime
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostajes...

Miroslav Antic..
 
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla.Plava.
Tako je teško kada stvari šute
i kad se miješa prošlost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.

Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?

Gustav Krklec
 
Spring-Love-Shoes-600x375.jpg





PROLECNA PESMA


Osecam veceras dok posmatram laste
i pupoljke rane
kao srce moje polagano raste
k'o vidik u lepe, nasmejane dane;




kako s mladim biljem postaje sve vece
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo srece
i pakao bola ne bi dosta bilo;




kako cezne za svim sto bi zivot mog'o
lepog da mu dade,
i da mu nicega ne bi bilo mnogo;
tako su velike ceznje mu i nade.




Osecam, da dosad sve je bilo sala
moga srca vrela;
da jos nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela.




Da ima u meni cela nezna plima
reci nereceni',
da bih srce mogla poklanajti svima
i da opet mnogo ostane ga meni.

Desanka Maksimovic
 
АШИКОВ ГРОБ

Ashikov%20grob2.jpg


Kada se iz Crniljeva, preko Raskršće krene ka Ceru, na samoj međi sela Metlića i Mrovske, ima jedan beleg. Zovu ga Ašikov grob. Pocerci ga nazvaše i "kamen zabranjene ljubavi". Opet pokajanja radi...
Pocerci ovakvu priču pričaju:
U Mrovskoj živeo jedan gazda, bilo mu je ime Filip, a u Goločelu živeo opet drugi gazda, njemu je bilo ime Jovan.
Bili su to ljudi bogati za priču. Ono, sirotinja se neće nikada takmičiti: ali, boga mi, gazda hoće... Svaki ti to hoće da je bolji, besniji i silniji... Ako je imanje, on hoće da je njegovo grupisano, pa da prkosi svome takmacu. Ako je konj, on hoće da jaše bešnjega ata, i hoće da svi kažu: "Ono i onaj je gazda, ali ovaj je bolji. Ovaj na dukatima leži...
Takvi takmaci behu Filip i Jovan. Bog im dosta dao, a taština ih gonila da pribavljaju još i više, samo da jedan od drugog bolji bude... Domovi njihovi bili su čitavi gradovi, a zgrade oko kuća čitave varoši...
Nikad jedan drugom nisu dodijavali, pa su se opet mrzeli. Filip je mrzeo Jovana, a Jovan Filipa, a da ni jedan nisu znali zašto.Filip je imao ćerku jedinicu koju su svi zvali Đulom, a Jovan je imao sina jedinca kome beše ime Pavle. To im beše sav porod.
I sastavi sila nebeska Đulu i Pavla. Dva leta i dve zime su se redovno sastajali i razgovarali. Pazili se ko brat i sestra i ginuli jedno za drugim.

E, kako se ništa sakriti ne može, odluči gazda Filip da svoju ćerku rastavi od onog Jovanovog Pavla, te poruči proscima da dođu i da se Đula udati mora. I Jovan je govorio svom Pavlu: "Da si crnu Ciganku odabrao, ja bih te blagosiljao, al onu Filipovu beštiju ne dam u našu kuću". Kad je Đula čula šta otac namerava, ona naumi da se ubije. Ali pre svega, htede da još jedared vidi Pavla. Ugrabi nekako priliku, pa mu po jednom devojčetu poruči da dođe na ono mesto gde su se prvi put videli. I Pavle primi poruku... Zadenu nož u cagrije, pa se krenu... Sneg je sipao kao iz rukava, vetar ukrstio da šiba sa sviju strana... Čuje se samo njegov fijuk i ništa više...
Najzad stiže na mesto prvog sastanka. Nje ne beše tu.- Stići će, valjda - reče u sebi. Pa se nasloni na cer i poče osluškivati. Poče granje pucati oko njega. Njemu se učini ona je, pođe napred i viknu:- Đulo! Pucanje učesta. On se zaprepasti kad iskoči iz česte čitav čopor vukova i uputi se njemu:- Pomozi bože - povika Pavle, pogleda ka nebu, izvadi nož iz cagrija i upusti se u borbu sa gladnim kurjacima.
- Pomozi bože! Pomozi bože! - vikao je Pavle. I već beše oborio tri gladna kurjaka. Ostao je još jedan i on ramlje.
- Sad vala, bože, ne moraš ni da mi pomažeš, ja ću sa ovim raskrstiti - reče on junačno. I pogreši što se boga odreče...Dok je i poslednji vuk bio na izdisaju, pojavi se novi čopor gladnih zveri. Jurnuše na njega...- Samo da sam video nju, Đulu - bilo je zadnje što izusti...
A kroz čestu hita Đula. Hita Pavlu na sastanak. Poslednji put jer već beše isprošena...

Kad priđe ceru, ona se užasnu... Krvavo kolo kaza joj šta je bilo. Zaprepašćena stade da ga doziva:- Pavle, Pavle...
Iz čestara pojavi se jedan kurjak. U zubima nosio je ruku Pavlovu. Đula se ukoči... Kurjak dođe do nje i iz zuba ispusti ruku. Đula poznade Pavlovu desnicu. Vrisnu...
Pomilova ukočene prste Pavlove. Stavi ruku na svoje grudi... i tako osta skamenjena...
Nesrećni roditelji tražiše decu. Tražiše i nađoše ih. Ostatke njine tu sahraniše i udariše beleg. To je jedan veliki kamen na kome stoji urezana čovečija ruka... Pavlova ruka koju je Đula na grudi previla...
Kažu da su se tu i pomirili...
Tu, kraj puta, beleg i danas stoji. Možda i zbog naše zabranjene ljubavi...
 
198e1291427.jpg




Nocima te trazim, miris tvoj osecam svuda oko sebe.
Tvoj glas mi je u glavi , oci me prate ,
nebo moje milo gde si sada usnilo.

Suza u oku se krije a pala nikad nije,
usne moje gore za poljubcima tvojim.
Lazem sebe , poricem sve ,
ne zelim da priznam da boli me.

Pesmu ovu pisem, bez tebe jedva disem,
srce ...mi se slama, obuzima me tama.
Plac srca ispisuje reci ove,
eh kad bi mi dosao na cas.

Ovo je tuzna prica nasa,
suza po suzu i prelila se casa.
Ljubav zivi , tu je ona ,
uzima nasa srca bez pardona.

Kako su noci duge i pune tuge,
sada su nasa osecanja nase zivotne pruge.
Korak po korak, duse nase koracaju jedna uz drugu,
kriju neopisivu i bolnu setu to sto su same na ovom svetu.

Pesma o tebi i meni milo moje,
dodji mi nocas u snove,
vrati mi na osmeh lice i sjaj u ocima,
 
1148902_494412647330000_61544343_n.jpg

U svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju,
koje dolaze na svijet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mjestom ili nacijom ili rasom;
da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih.
Jer su oni koji cijene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvjesnosti, promjena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorijenjenosti,
te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo,
pretvaramo se da nas motivišu vjernost i solidarnost koje u stvari ne osjećamo,
krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom “pripadajućih”.
Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bježimo.
A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umjetnostima, pjesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.

Salman Ruždi
 
cooltext72317528-1.gif


Кажу да је данас неко Друго време.
Други Бог. Друга природа. Друга Истина.
Али ствар је у томе што другог Бога нема.
Нити ће бити друге природе и друге истине. Не треба се свега одрећи.
Неком је Бог на небу, неко га носи у свом срцу.
И тај Бог у срцу не да да се спустимо ниже од своје људске природе ..
Не дозвољава нам да шутнемо пса, покрaдемо немоћног, лоше се односимо према родитељима.

Уопште мислим да нема људи који су сасвим неспособни да чине добра дела.
Дешава се да се човек разљути и учини му се да у његовој души нема места доброти, али је то грешка, привремена; не чинећи добра дела човек се осећа скучено у том свету. Доста је само једна добра реч и човек се осети добро.
И важно је то да та добра реч буде речена живоме.

Евгений Павлович Леонов, глумац
 
Ti i ne slutis
moj povratak i moju blizinu

U noci kada sumi u tvom uhu tiha mjesecina
znaj:
ne koraca mjesecina oko tvoje kuce
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajuci cestom kroz mrtvo svijetlo podne
stanes
preplasena krikom cudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidis crnu sjenku sto se mice
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svecan
kao pored tebe

 
Odgovaram na ono što si me pitao. Kažeš, možda smatram važnim nešto preko čega ostali prelaze sasvim prirodno? Kako sam mogao pasti na samim sitnicama? Ta u svakoj ljubavi se nalaze one rane koje su mene snašle u svakom prijateljstvu. Jer ako bi svako odbio od sebe ljubav i prijateljstvo i zajednicu zbog čega i ja, onda ne bi postojalo ništa drugo do osamljeno biće.
A ja kažem da i nema drugo. Ono što izgleda zajedničko, nije to. I što razlika između mene i ostalih jeste da sam bolje prošao. Nisam upao u ono što su oni uradili. Ne! Ja sam se čuvao izdaje koju su drugi počinili. Ja sam od početka znao kakav će život odatle proizaći. Video sam da je to samo druga reč za sramotu. Radije sam lepo umro. Ako je drugima ova vrsta ljubavi i prijateljstva dobra, pa neka žive u njoj na svoju sramotu. Ispaštaju zbog toga. Vidiš? Kako da ne vidiš. Lažu, ali na koncu i oni ostaju sami, samo što to ne znaju. Sami i zauvek sami, poremećeni, spotaknuti, zatrovani, propali. A ja sedim ovde na kućnom pragu. Sunce je već zašlo. Ulazim, ložim vatru, pripremam večeru. Potom ću još prolunjati šumom, i oko mene su moji bogovi.
Bela Hamvaš

рингиспил.jpg
 
- Ne znam da li ste ikad bili u sličnom položaju - izvinite što sam indiskretan - da vas jedna žena voli i da vam o tome daje nesumnjive dokaze, da i vi nju isto tako volite, a da ne možete da se sastanete ni objasnite. To može da dovede čoveka do ludila, do ludila. Ali ja nisam čovek koji staje na pola puta. To ne.

Andrić - Znakovi...
 
"Oglas

Trazim utociste, sigurne zidove opkoljene dubokim rovovima.
Bezbednu tvrdjavu bez vrata i prozora.
I jednog hrabrog strazara koji nema strah od utvara.
Trazim utociste od Sebe.
I jednog odanog cuvara koji ce stajati na vratima izmedju Mene i Mene.
Placa se istinom.
Nagradjuje beskrajem.
Radno mesto obezbedjuju hrabrost, doslednost i istrajnost.
Prednost ima onaj ko je najvicniji putovanju kroz vreme,
koji poznaje sve nijanse Tisine i razume jezik Vetra..
Prijave slati na adresu; Tvrdjava senki bb.
Iskljucivo po golubu pismonosi.
Oglas je otvoren ceo jedan tren.
Ni minut vise, ni minut manje

U potpisu;

nomen nescio
_____________________ "
 
U potpisu - Kukavica

Neko je rako;"Samo kukavice vole jednom u zivotu."
Neko je rekao, slucajno sam u prolazu nacuo
dok sam alejom zivota hodio
skupljajuci sarene perle prohujalih godina
nizuci ih na tananu nit duse
da ih ostavim na pragu dolazecih pokoljenja
onda, kad napravim zadnji korak ka zalasku Sunca,
crvenog Sunca na beskrajnom horizontu
prekrivenom bijelim kisama vremena.

Hodeci tako, razmisljao sam, jesam li i ja kukavica.
Kukavica tromog koraka i kose posute srebrom sjevernih snjegova
koji je prosao cvjetnim poljima Ljubavi, voleci samo jednom,
samo jednom, onako istinski, onako blesavo idiotski,
onako djecacki i mangupski, onako kako se najvise voljeti moze?

I nisam znao, ili nisam znati htio, u hodu izreci
u hodu poreci da sam "kukavicki" zivot prozivio.

Sjedoh na jednu ostarjelu klupu
(ne znam ko je od nas dvoje stariji bio),
i pozvah svoje srce da pred mene stane.
da kaze, i ne slaze, koliko je voljelo, koliko puta za nekoga gorjelo.
Izadje srce iz svojih kamenih dvora, smrknuto, namcorasto
samo me jednom pogledalo mrko
i promrsilo nerazumljivo, skrto;
"Znas ti dobro, budalo stara, koliko si puta volio.
i ne pitaj me vise nista, za prazne razgovore ne zovi me."
I vrati se srce moje u kamene dvore svoje,
mrgudno, hladno i daleko, kao da i nije vise moje.

Uzdahnuh, gledajuc' gole krosnje drveca oko sebe,
djelovalo je bezivotno i tuzno, kao ostavljena
necitana knjiga koju vjetar lista noseci slovo po slovo
u neke nepoznate daljine, nekim nepoznatim citacima.

Jedna kap odnekud licem mi se razlila.
rekao bih, kisni oblak je naisao iznenada,
(ne, nikako nije suza iz oka kanula).

Vratih misli na pitanje svoje, prozivjeh li zivot
voleci jedared samo, kao kukavice sto ih neko pomenu gore.

I prizivam sjecanja, nizu se slike kao na platnu
prastarog filma, blijede, nejasne, nit' sive nit' sarene,
likovi zena raznih, mladih, malo manje mladih,
plavih, smedjih, ridjih, prosjedih... i bezbojnih.
Likovi zena lijepih i manje lijepih,
ociju plavih, zelenih, smedjih, crnih... i bezbojnih.
Da, razne slike, raznih zena, nizu se sjecanjem,
neke sam gledao, neke dodirnuo,
poneku cak strasno ljubio,
u nekim neobicnim jutrima, kraj neke bih se i probudio.
Ali, ne sjecam se da sam ijednu od tih zena
ciji se likovi smjenjuju na platnu sjecanja,
onako istinski, ikad volio, ikad za nekom sav ustreptao,
sav izgubljen, slijep, gorio, izgorio.

Jos jedna kap izli se odnekud, iz nekog nevidljiva oblaka
na moje umorno lice,
praveci putanju od oka do usana,
i tu, na poluotvorenim usnama, koja kao da su samo nju cekala,
jasnim slovima jedno je ime ispisala.Njeno ime.
Ime koje sam im zabranio da izgovaraju,
da ga dozivaju u besanim nocima,
da ga sapucu u bunovnim jutrima.Njeno ime.

S Njenim imenom, predamnom je stao i Njen lik,
Njen stas, Njene oci su me gledale, Njene usne su mi se smijesile.
Mogao sam da osjetim Njene ruke kako mi mrse kosu,
Njen dah na celu, Njen miris, Nju cijelu.
Ona, Ona cije ime ni sad ne smijem, ne mogu i necu da izgovorim.
Ona, zbog koje sam sjedim na ovoj klupi pitajuci se
prozivjeh li zivot kao kukavica koji je samo jednom volio.
Ona, zbog koje jos ustreperim kao djecarac,
Ona, zbog koje nijedna zena nema jasan lik u mome sjecanju,
Ona, zbog koje nailaze nevidljivi oblaci
spustajuci na moje lice kapi kise kojima ispisuju
Njeno ime, ime moje jedine, moje najjedinije,
ime moje mile, moje najmilije, izgubljene, nezaboravljene,
potisnute nepreboljene, mijenjane nezamijenjene.
Ona, moje jucer, moje sutra, moje uvijek i zauvijek.

Neko je rako;"Samo kukavica vole jednom u zivotu."
Neko je rekao, a ja kazem;"Jesam, kukavica sam."
I nije me sramota, nije mi zao i nema kajanja,
Ljubav istinska, Ljubav cista, bila je, biva i bice
jedna, jedina, nezamjenljiva, neizbrisiva.

I mozda cu pogledati jos koji put
za nekim nogama dugim, nekim njedrima bujnim,
mozda cu jos koji put, pozeljeti bar, neke usne da poljubim,
ali voljeti, voljeti nisam mogao i necu moci,
osim Njenih nijedne druge oci.

Moze cijeli svijet da upre prstom u mene i kaze;
"Pogledajte, kukavicki ovaj starac kroz zivot prodje,
samo je jednom volio nekog, samo jednom bio sretan."
Miran cu da sklopim oci svoje i krenem ka zalasku Sunca
noseci u svom pogledu Njen lik, Njen stas, Njene oci i Njen glas.
Ponijecu sa sobom Njen osmjeh, miris Njen umjesto tamjana
i plamen dva oka camparasta umjesto sjaja svijeca
sve je sto cu uzeti sa sobom kad podjem na put bez povratka.

O, da!Samo sam jednom volio ludo, divlje, beskrajno.
I zovite me "kukavicom", zovite me "gubitnikom",
moje se usne smjese u onom oblaku nevidljivom
s imenom Njenim, bistrim kapima zivota, neizbrisivo
na dusi istetoviranim, imenom Njenim, neizgovorenim.

Samo jednom sam volio, ja putnik namjernik,
ja mali, ja nebitni, kukavicki stvor,
ja niko, ja neko, slucajno prosao pored praga Vaseg
ostavljajuci na njemu nisku sarenih perli prohujalih godina.

Ako ikada bacite pogled ka horizontu,
tamo plovi jedan nevidljivi oblak pun kisnih kapi.
kapi koje jos, i sad i zauvijek, ispisuju jedno ime Ljubavi.
Njeno ime.
 
Poslednja izmena:
Stranče

Strance,
reci sta si htio
sta ti to pogled pita
dok licem mojim luta.

Brojis mi godine
boru po boru,
pazi, dodaj vise koju
bar jos godina sto
i pitaj sto si htio
danas, sutra mozda necu biti tu.

Ne gledaj me tako
kao da sve ti je jasno
nista ne pise na celu mom
sutra vec bice kasno
i za pitanje i za odgovor.

Vrijeme je lopov, strance,
tako ga malo ima
a tako jasno nas krade
danas si tu ispred mene
sutra djelic tudje nade
 

Back
Top