One moment for....

Poruka
2.322
Sve tekstove, stihove, pesme, citate, isechke iz knjiga koji su vas na neki nachin dotakli, i smatrate ih najboljim. I vezani su za ljubav naravno.
Ja sam trenutno puna tog shtiva, pa cu "istresti "deo toga na ovoj temi sada, a ostatak vremenom...

Ps. Ovo nije tema za postovanje tekstova pesama...
 
Jednom se tako naslonila na dovratak, prekrstila ruke i potrazila me dugim, tajanstvenim pogledom.
Zamislio sam je kako pegla male decije stvari, video sam sebe sa novinama otvorenim na sportskoj strani, i cuo sam radio sa vecernjim zeljama slusalaca...
Znam, nije to idealna slika, stavise, feministkinje bi je rado iscepkale u parampacad, ali, ja je nisam spomenuo misleci da je idealna. Niposto. Hteo sam da objasnim sta se dogadjalo sa mnom.
Dotad sam devojke, razmisljajuci o njima, uglavnom svlacio do gole koze. U mojim malim nocnim fantazijama bile su postrojene kao na sistematskom pregledu, i retko koja je uspela da sacuva na sebi par crnih carapa, ili neku slicnu perverznu krpicu.
Ona je bila prva koju sam obukao u nesto...





" Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, i nema te priče od koje se može isplesti mreža za hvatanje vremena…Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće… i onda će znati…Sivi dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije…Uzdahnuće, verovatno… Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda u vodi… Biće sama , nadam se…Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina… Tišina… Da…I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo… Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca…Štedeći se… Učeći se kako ću najbolje voleti nju…Kada je konačno nađem… "
 
"...Okrenu se prema meni i reče: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan". Još uvek mislim na njegove reči... one su promenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim više vremena sa porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna celina ispunjena užicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem svoj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvek kada poželim. Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana" su nestale iz mog rečnika. Ako nešto vredi videti, slušati ili raditi, onda ja to želim videti, slušati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovde sutra, u šta mi svi verujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se sa njima. Verujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo ove neurađene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta mi što sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" hteo kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i deci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam da ne zakasnim, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom, da je danas jedan specijalan dan... Svaki dan, svaki sat, svaki minut... je specijalan...
čuvaj se! "Jednog od ovih dana" je tako daleko... ponekad ne dođe nikada više..."
 
"Bio sam uzasno sam, ne samo svojom samocom, vec i samocom vuka, koju sam na sebe primio kao pecat oporuke. Kao cast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo i slobodu. Jer, vuk sa na vuka nastavlja. Nije mi prenio poruku, ali ja sam je primio. Prepoznaje se na meni. Vidim je u psecim ocima. Vidim kako me vide. Vec lutaju po meni, otkidaju bijele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i grizu za svaki zalogaj duse. Prate me kao i vuka. Opkoljavaju praskozorja i zovu druge pse. Misle da cuvam tajnu kako se biva nad drugima visi snagom i umom. Lako je meni s psima. Ali, nasljednik vuka i sam je divljac izvan zakona. Dizu se na mene potjere i cekaju me u zasjedi isti oni pastiri, gonici karavana i hajkaci s jezera koji pucaju nespretno i ubijaju napola. Sad sam ja na nisanu. I netko ce ovdje ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Navratiti cu da vidim tko ce. Navratiti cu, osim, ako, mozda, namjerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao. "
 
LEPTIR


Jednog dana pojavio se maleni otvor na cauri. Covek je sedeo i gledao kako se leptir nekoliko sati muci, da bi izvukao svoje slabasno telo kroz taj maleni otvor, Onda je leptir prestao da se pomera. Ucinilo se da ne moze dalje. Zato je covek odlucio da pomogne leptiru. Uzeo je makaze i rasekao cauru. Leptir je sa lakocom izasao, ali je imao krhko telo i smezurana krila. Covek je nastavio da posmatra leptira, ocekujuci da ce se svakog trenutka krila otvoriti, povecati i rasiriti, kako bi podrzala leptirovo telo i osnazila ga. Medjutim, nista se nije dogodilo. Leptir je citav svoj zivot proveo puzeci okolo, sa slabasnim telom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poleteo. Covek, uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama, nije razumeo da je poteskoce, kroz koje je leptir morao proci izlazeci iz caure, osmislio Bog, kako bi krv iz tela leptira potekla u krila. I kada se oslobodi caure, da bude spreman da leti.
Ponekad su poteskoce upravo ono sto nam treba u zivotu. Kada bi nas Bog oslobodio svih prepreka, osakatio bi nas. Nikada ne bismo postali onoliko snazni koliko mozemo biti. Nikada ne bismo leteli.
Trazio sam snagu, i Bog mi je dao poteskoce koje su me osnazile.
Trazio sam bogatstvo, i Bog mi je dao mozak i telo da mogu da radim.
Trazio sam hrabrost, i Bog mi je dao prepreke koje je trebalo savladati.
Trazio sam ljubav, i Bog mi je dao ljude kojima treba pomoci.
Trazio sam usluge, i Bog mi je dao prilike.
Nisam dobio nista od onoga sto sam trazio.
Ali, dobio sam sve sto mi je trebalo.
Zivi zivot bez straha i suoci se sa preprekama. I znaj da ih sve mozeš savladati.
 
"POZIV", nadahnut Snevacem iz planine Oraja,
Casni starac americkih indijanaca, maj 1994.


Mene ne zanima kako zaradjujes za zivot.
Ja zelim da znam za cim zudis i da li se usudjujes da sanjas o tome da ispunis
ceznju svog srca.
Mene ne zanima koliko godina imas.
Ja zelim da znam da li ces rizikovati da ispadnes budala zbog ljubavi, snova,
zbog avanture koja se zove biti ziv.
Mene ne zanima koje planete zakriljuju tvoj mesec.
Ja zelim da znam da li si dodirnuo srediste sopstvene tuge, da li su te otvorile izdaje zivota,
ili si se skvrcio i zatvorio od daljeg bola!
Zelim da znam mozes li sedeti sa bolom,
sa bolom mojim ili svojim,
ne meskoljeci se da ga prikrijes ili umanjis ili zatres.
Zelim da znam mozes li drugovati sa radoscu,
sa radoscu mojom ili svojom;
mozes li se prepustiti divljem plesu i dopustiti da te zanos preplavi do samih vrhova prstiju,
i ne upozoravati nas da budemo pazljivi, da budemo realisticni,
niti da se setimo svojih ljudskih ogranicenja.
Mene ne zanima da li je prica koju mi kazujes iskrena.
Ja zelim da znam mozes li razocarati druge da bi bio iskren prema samom sebi;
mozes li podneti optuzbu izdaje i ne izdati sopstvenu dusu.
Ja zelim da znam mozes li biti veran te stoga dostojan poverenja.
Zelim da znam mozes li videti lepotu cak iako nije lepa svaki dan,
i mozes li crpsti svoj zivot iz Bozijeg prisustva.
Zelim da znam mozes li ziveti sa promasajem,
sa promasajem svojim ili mojim,
i jos uvek
stajati na rubu jezera i srebrnastoj mesecini uzvikivati "Da!"
Mene ne zanima gde zivis ili koliko para imas.
Ja zelim da znam mozes li se dici posle noci bola i ocaja,
iscrpljen, satrt do srzi, i uraditi ono sto se mora uraditi za decu.
Mene ne zanima ko si ti, ni kako si se obreo ovde.
Ja zelim da znam hoces li stati u srediste ognja zajedno sa mnom
i ne ustuknuti.
Mene ne zanima gde ili sta ili kod koga si ucio.
Ja zelim da znam sta je to sto te drzi iznutra, kad sve drugo otpadne.
Ja zelim da znam mozes li biti sam sa sobom; i da li zaista volis
Drustvo u kome se nadjes u praznim trenucima.
 
One moment for...
everything but a poem
one moment for...
poet to mourn

But poet can't stand still
his poems just flow
and he must write what he thinks
no matter where it will go

So he spoils this lovely thread
just because he is bad
you can be angry
he will understand
 
AKO MOZES
Ako mozes da scuvas svoju glavu kad svi oko tebe
gube svoje i okrivljuju te za to.
Ako mozes da verujes sebi kad svi u tebe sumnjaju
i sama pridodajes njihovim sumnjama.
Ako mozes da cekas a da ti ne dosadi cekanje,
ili ako si prevaren a da sam ne varas,
ili ako si omrznut a da sam ne mrzis,
a da pri tom ne izgledas predobar ili premudar.

Ako mozes da sanjas a da snovi ne ovladaju tobom,
ako mozes da mastas a da ti mastanje ne bude cilj,
ako mozes da se suocis sa uspehom i neuspehom
i smatras te dve varke kao da su potpuno iste.
Ako mozes da podneses da istina koju si izrekao izvrnu niktovi,
kako bi od nje napravili zamku za budale,
ili da posmatras propast svega cemu si posvetio zivot
i da pogrbljen, sa dotrajalim alatom opet ponovo stvaras.

Ako mozes da prisilis svoje srce, nerve i tetive
da te sluze dugo iako si ih nemilice trosio
i da izdrzis i kad nema niceg u tebi
sem volje koja ti dovikuje "ISTRAJ"!

Ako mozes da razgovaras sa nizima od sebe
i ne istaknes svoju superiornost
ili da u drustvu s' visima od sebe
sacuvas svoje dostojanstvo.

Ako mozes da ispunis jedan nezaboravni minut
sadrzajem koji traje sesdeset sekundi
tvoja zemlja i sve sto je na njoj
i iznad svega, BICES COVEK, sine moj!
Raduard Klipting
(1865-1936)
 
… Da…I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo… Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca…Štedeći se… Učeći se kako ću najbolje voleti nju…Kada je konačno nađem… "

Fenomenalna knjiga.

Silna je ljubavi moc,u jutra besana jos dodjes nezvana,I kao provalnik mi preturas po mislima I pesmama…
Malen je sobicak srce bekrije, jednu jedinu moze primiti, al bez brige, sve da santa nebo prekrije ti imas gde prezimiti.

I, vise nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ces ugledati belog leptira na jorgovanu, I sirom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu oprasi polenom I prolecem. A ulicom ce upravo prolaziti mali cigan sa violom, videces samo drozdovo pero na sesiru kako promice za simsirom, I zacuces neku staru dobru nepoznatu pesmu, koju prvi put slusas, a godinama je znas…
I zaplakaces,istog casa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…
 
Isecak iz knjige:"Idi kuda te srce vodi" - Suzan tamaro
Uvod u text: Pismokoje je jedna baka posvetila svojoj unuci posle smrti...


" Ako me bude negde, i ako budem mogla da te vidim, biću samo tužna, kao što sam tužna kad god vidim uništen život, jedan život u kojem se put ljubavi nije ispunio. Čuvaj se. Svaki put kada sazrevajući, budeš htela da promeniš nešto što je pogrešno u ono što je ispravno, ne zaboravi da prvu revoluciju treba izvesti u sebi samoj, prvu i najvažniju. Boriti se za jednu ideju a nemati ideju o sebi, jedna je od najopasnijih stvari koje mogu da se dogode.
Svaki put kada se osetis izgubljenom i zbunjenom, pomisli na drveće i seti se kako ono raste. Ne zaboravi da jedno drvo sa velikom krošnjom i malim korenjem iščipa prvi nalet vetra, dok kroz drvo sa mnogo žila i malom krošnjom i sokovi jedva protiču. Korenje i krišnja moraju da rastu zajedno; moraš istovremeno kada budeš u stvarima, i iznad njih, samo tako ćeš moći da ponudiš hlad i zaklon, samo tako ćeš se , kad za to dođe vreme okititi cvetovima i plodovima.
I kada se pred tobom otvore mnogi putevi i ti ne budeš znala kojim da kreneš, nemoj poći bilo kojim, nego sedi i sačekaj. Diši duboko i sa poverenjem u sebe, onako kako si disala onog dana kada si došla na svet; ne dozvoli da ti nešto odvuče pažnju; čekaj, i dalje čekaj. budi mirna, ćuti i slušaj svoje srce. Kad čuješ njegov glas, ustani i idi kuda te ono vodi."

 
Sve tekstove, stihove, pesme, citate, isechke iz knjiga koji su vas na neki nachin dotakli, i smatrate ih najboljim. I vezani su za ljubav naravno
Ja sam trenutno puna tog shtiva, pa cu "istresti "deo toga na ovoj temi sada, a ostatak vremenom...

Ps. Ovo nije tema za postovanje tekstova pesama...

A smem neke svoje ili samo od priznatih umetnika ;)?
Ne, stvarno, smem li neku svoju poruku ili nešto što sam ja dobila, a dotiče me...
Tema je izuzetna, sad ću da te ocenim kako dolikuje! :)
 
Fenomenalna knjiga.
Ps. da upotpunim citat...:)

*****
Te noći sam joj oćutao najlepše reći koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje
raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari Žita priviđa samo
onda kad se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je
osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice
misli, i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna
se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne
pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno provuče finu četku te velike krošnje kroz svoje
kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje
kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...

Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad
ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i
neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naićiće čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli
Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši
se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla
izdeljati odlična viola?

I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš
ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i
prolećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu
kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a
godinama je znaš...

I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...
*****
 

Back
Top