Kad su cvetale tikve - analiza dela

U romanu "Kad su cvetale tikve", Luba Sretenović Šampion priča o svom ratnom detinjstvu, letu 1944.kada zbog bombardovanja nisu išli u školu što je bio pravi raj za njega. Priča o svom prvom seksualnom iskustvu kada mu je ***** - kelnerica "skinula junfer" a u pitanju je bilo grupno silovanje. Priča o tome kako je sa društvom jurio "ribe"po Dušanovcu, o tome kako su 1948.u političkim previranjima stradali "ćale" i "burazer", kako se zamerio mangupskom kralju Stoletu Apašu na jednoj igranci zbog dugonoge brucoškinje iz Kragujevca zbog čega će kasnije glavom platiti Ljubina sestra Dušica, o majci koja je doživela nervni slom i umrla jer se jedan ludak uhvatio devojaka i boksa, a druga dva ludaka politike (a jedino dobro dete joj stradalo). Ljuba će se osvetiti Stoletu, tada bolesniku od tuberkoloze, a potom će prekinuti sve veze sa sredinom u kojoj je odrastao i emigriraće najpre u Austriju, a potom u Švedsku. Iz završne rečenice romana shvatamo da Ljubav Šampion svoj život u Švedskoj doživljava kao konačno izgnanstvo iz zemlje za kojom će zauvek čeznuti. Njegov život je život u senci, turobna zamena za prošli život na Dušanovcu. Odnos prošlost-sadašnjost, Jugoslavija - Švedska jasno je predočen i u uvodnom delu romana. Ljuba voli svoju ženu Inge i usvojenog sina Arnea, ali kad ga uhvati nostalgija u stanju je da vozi tri dana i tri noći do granice sa Slovenijom, otvori prozor, udiše naš vazduh i sluša naš jezik i potom se vrati "kući".

Iz perspektive sadašnjosti, života u senci ili privida života, Ljuba se retrospektivno okreće prošlosti, Dušanovcu 50ih godina. Njegova isposvest je ispovest naročitog tipa. To je priča čoveka koji svodi račune i pita se šta je u njegovoj prošlosti bilo presudno za njegovu čemernu sadašnjost, šta je bio razlog njegovog izgnanstva iz pravog života u svet senki? Citat koji je Mihailović stavio na početak svog dela, a koji svojom arhaičnošću i visokim stilom odskače od modernog romana, pruža odgovor na ovo pitanje. Reč je o citatu Danilovog učenika (XII-XIV vek) koji govori o onima koji "lišeni slave svoje" i vođeni"silama kuda neće" stigoše na konačno odredište života. ovaj epigraf je zapravo željeni ugao iz kog pisac želi da posmatramo junakovu sudbinu. Kad se Ljuba pita: "Jesam li ja ovo?" i šta je to što ga je u životu dovelo do švedske čamotinje, to je upravo pitanje o silama koje nas protiv naše volje vode kuda nećemo do konačnog poraza i poniženja.
 
.. Da se nadovezem na analizu iznetu u jednom od prethodnih postova:


Meni je od ove knjige ostao kao najupecatljiviji utisak i motiv onaj, koji je u vezi sa samim naslovom "Kad su cvetale tikve" i mislim da je to centralna tema knjige, mozda i centralna griza savesti samog glavnog junaka . A gledala sam i monodramu u pozoristu Dusko Radovic - i isti mi je utisak bio.

Apas je ( grupno ) silovao sestru glavnog junaka u Sumicama - posle cega se ona obesila tu na licu mesta, u parku.
On je na kraju oboleo od tuberkuloze, a ( u samoj knjizi pise ) "tuberani umiru u maju" - kad cvetaju i tikve.

U poslednjem dijalogu sa njim Apas je umirao padajuci njemu pred noge i bljujuci krv - u maju, kad su cvetale tikve ... To, medjutim, nije znacilo neku pobedu glavnog junaka ( iako je bilo momenata njegovog osecaja nadmoci ), vec uglavnom - da je ta prica gotova i da zivot na kraju svakom daje ono sto je zasluzio ...
 
Ta knjiga je toliko glupa, da me glava zaboli, cim je neko spomene, kao dobar roman. Mislim da je ona odlicna knjiga za isfrustrirane momke u srpskom drustvu, koji izigravaju frajere i plejboje, a jure da se udaju za nevinu domacicu.

Ti očigledno nisi otkrila srž Mihajlovićevog dela.
On ne priča o frajerima da bi ih propagirao i promovisao, već na ovaj način želi da iskritikuje vlast čiji režim ih je naterao na onakav način života.
Inače, nisu svi oni bili rđavi momci. Neki su takav život želeli i sa zadovoljstvom ga živeli, ali neki pak ne.
,,Kad su cvetale tikve'' je jedna od mojih omiljenih knjiga. ;)
 

Back
Top