U romanu "Kad su cvetale tikve", Luba Sretenović Šampion priča o svom ratnom detinjstvu, letu 1944.kada zbog bombardovanja nisu išli u školu što je bio pravi raj za njega. Priča o svom prvom seksualnom iskustvu kada mu je ***** - kelnerica "skinula junfer" a u pitanju je bilo grupno silovanje. Priča o tome kako je sa društvom jurio "ribe"po Dušanovcu, o tome kako su 1948.u političkim previranjima stradali "ćale" i "burazer", kako se zamerio mangupskom kralju Stoletu Apašu na jednoj igranci zbog dugonoge brucoškinje iz Kragujevca zbog čega će kasnije glavom platiti Ljubina sestra Dušica, o majci koja je doživela nervni slom i umrla jer se jedan ludak uhvatio devojaka i boksa, a druga dva ludaka politike (a jedino dobro dete joj stradalo). Ljuba će se osvetiti Stoletu, tada bolesniku od tuberkoloze, a potom će prekinuti sve veze sa sredinom u kojoj je odrastao i emigriraće najpre u Austriju, a potom u Švedsku. Iz završne rečenice romana shvatamo da Ljubav Šampion svoj život u Švedskoj doživljava kao konačno izgnanstvo iz zemlje za kojom će zauvek čeznuti. Njegov život je život u senci, turobna zamena za prošli život na Dušanovcu. Odnos prošlost-sadašnjost, Jugoslavija - Švedska jasno je predočen i u uvodnom delu romana. Ljuba voli svoju ženu Inge i usvojenog sina Arnea, ali kad ga uhvati nostalgija u stanju je da vozi tri dana i tri noći do granice sa Slovenijom, otvori prozor, udiše naš vazduh i sluša naš jezik i potom se vrati "kući".
Iz perspektive sadašnjosti, života u senci ili privida života, Ljuba se retrospektivno okreće prošlosti, Dušanovcu 50ih godina. Njegova isposvest je ispovest naročitog tipa. To je priča čoveka koji svodi račune i pita se šta je u njegovoj prošlosti bilo presudno za njegovu čemernu sadašnjost, šta je bio razlog njegovog izgnanstva iz pravog života u svet senki? Citat koji je Mihailović stavio na početak svog dela, a koji svojom arhaičnošću i visokim stilom odskače od modernog romana, pruža odgovor na ovo pitanje. Reč je o citatu Danilovog učenika (XII-XIV vek) koji govori o onima koji "lišeni slave svoje" i vođeni"silama kuda neće" stigoše na konačno odredište života. ovaj epigraf je zapravo željeni ugao iz kog pisac želi da posmatramo junakovu sudbinu. Kad se Ljuba pita: "Jesam li ja ovo?" i šta je to što ga je u životu dovelo do švedske čamotinje, to je upravo pitanje o silama koje nas protiv naše volje vode kuda nećemo do konačnog poraza i poniženja.