Strah od smrti

Smrt je najveći neprijatelj čoveka. U tom trenutku čovek doživi najveći strah. Veoma je važno imati i u tom trenutku na umu da je Gospod razapet i i pogreben bio i vaskrsao, kako bi i čovek znao da će sigurno vaskrsnuti (u telu).

Od tada slobodno može da se kaže "gde ti je smrti žalac?". Čak je i ljudima verujućim u Hrista užasno u tim trenucima, ali vera, nada i ljubav (prema Bogu i od Boga) su jači.

Na žalost oni koji ne veruju i ne nadaju se,......, šta reći za njihov strah ?! Ali malo je takvih, jer u tim trenucima, mislim da svi veruju.
 
Ево ја нпр. верујем у Бога, али опет имам страх од смрти. Мислим, не од саме смрти јер је она побеђена, него од онога што ме иза ње очекује. Да ли муке бррр. А, кад бих знао да сам животом заслужио рај истог тренутка би и страх ишчезао, сигуран сам.
 
Ја мислим да страх од смрти нестаје оног тренутка када човек схвати да је испунио свој живот.
Знам много старих људи који су са филозофским миром, и нећу погрешити ако кажем са жељом, дочекали смрт.
Млад човек се плаши смрти јер има још много посла да одради у свом животу. Стари људи, који су интензивно и са љубављу живели, спокојно одлазе.
 
Smrt je najveći neprijatelj čoveka. U tom trenutku čovek doživi najveći strah.
Kako mozes znati...Mozda mu je to najbolji prijatelj. I neprijatelja bi trebalo da poznajes da bi ti postao neprijatelj ;)
Dozivi najveci strah???:confused:
Kao sto Hellen rece:
Знам много старих људи који су са филозофским миром, и нећу погрешити ако кажем са жељом, дочекали смрт.

Sad...od psihe do psihe :)
 
Kako mozes znati...Mozda mu je to najbolji prijatelj. I neprijatelja bi trebalo da poznajes da bi ti postao neprijatelj ;)
Dozivi najveci strah???:confused:
Kao sto Hellen rece:


Sad...od psihe do psihe :)

Postoje i iskustva i knjige "starostavne", nisam to ja izmislila.

Mislim da samo najveći vernici idu u miru. U Svetom Pismu postoji priča kada Sv. Petar ide po vodi i u momentu kada mu vera oslabi počinje da tone. Čak i Sv.Petar.

Mi smo samo ljudi. :(:D
 
Smrt je najveći neprijatelj čoveka. U tom trenutku čovek doživi najveći strah. Veoma je važno imati i u tom trenutku na umu da je Gospod razapet i i pogreben bio i vaskrsao, kako bi i čovek znao da će sigurno vaskrsnuti (u telu).

Od tada slobodno može da se kaže "gde ti je smrti žalac?". Čak je i ljudima verujućim u Hrista užasno u tim trenucima, ali vera, nada i ljubav (prema Bogu i od Boga) su jači.

Na žalost oni koji ne veruju i ne nadaju se,......, šta reći za njihov strah ?! Ali malo je takvih, jer u tim trenucima, mislim da svi veruju.

Smrt može biti prijatelj isto toliko koliko i neprijatelj, zavisi kako se prema njenoj neumitnosti postavimo, kao što je to lepo izložio Hajdeger. A strah od smrti ne postoji u nesvesnom, tamo smo svi "besmrtni", jer kao što neko reče na forumu, iskustvo smtri jednostavno ne možemo imati. Strah je pre svega fokusiran na gubitak i obesmišljavanje.

Često se smrt navodi kao ključni "dokaz vere", što nema blage veze sa logikom ni sa mogućim doživljajima smrti. Izveštaja o vaskrsenju je bilo i u politeističkim religijama pre Hrista. A što reče jedan francuski mislilac: ako mi je duša besmrtna, ne interesuje me da li bog postoji, a ako je samo materijalna, isto tako nema veze sa njim. Tako da (ne)vera nema nikakve logičke veze veze sa idejom o besmrtnosti duše, što se naravno nimalo ne svidja verujućim, no sto delat, sto bi rekli Rusi :)
 
Smrt može biti prijatelj isto toliko koliko i neprijatelj, zavisi kako se prema njenoj neumitnosti postavimo, kao što je to lepo izložio Hajdeger. A strah od smrti ne postoji u nesvesnom, tamo smo svi "besmrtni", jer kao što neko reče na forumu, iskustvo smtri jednostavno ne možemo imati. Strah je pre svega fokusiran na gubitak i obesmišljavanje.

Često se smrt navodi kao ključni "dokaz vere", što nema blage veze sa logikom ni sa mogućim doživljajima smrti. Izveštaja o vaskrsenju je bilo i u politeističkim religijama pre Hrista. A što reče jedan francuski mislilac: ako mi je duša besmrtna, ne interesuje me da li bog postoji, a ako je samo materijalna, isto tako nema veze sa njim. Tako da (ne)vera nema nikakve logičke veze veze sa idejom o besmrtnosti duše, što se naravno nimalo ne svidja verujućim, no sto delat, sto bi rekli Rusi :)

Ovde je reč o strahu od smrti, znači stanje u kome se nalazi čovek pre smrti, pa u tom smislu pišem o veri, nadi i ljubavi.

Zna se (ko veruje), da je čovek Adam (i Eva), bio besmrtan i da je postao smrtan u momentu kada je isteran iz raja. To je već druga i duga priča.

Tema je strah od smrti, s t r a h.
 
Smrt je najveći neprijatelj čoveka. U tom trenutku čovek doživi najveći strah. Veoma je važno imati i u tom trenutku na umu da je Gospod razapet i i pogreben bio i vaskrsao, kako bi i čovek znao da će sigurno vaskrsnuti (u telu).

Od tada slobodno može da se kaže "gde ti je smrti žalac?". Čak je i ljudima verujućim u Hrista užasno u tim trenucima, ali vera, nada i ljubav (prema Bogu i od Boga) su jači.

Na žalost oni koji ne veruju i ne nadaju se,......, šta reći za njihov strah ?! Ali malo je takvih, jer u tim trenucima, mislim da svi veruju.

keliiiiiis
 
Ovde je reč o strahu od smrti, znači stanje u kome se nalazi čovek pre smrti, pa u tom smislu pišem o veri, nadi i ljubavi.

Zna se (ko veruje), da je čovek Adam (i Eva), bio besmrtan i da je postao smrtan u momentu kada je isteran iz raja. To je već druga i duga priča.

Tema je strah od smrti, s t r a h.

a sto ti "verujes", sanjala si presvetu majku bozhju i javilo ti se?
 
Ovde je reč o strahu od smrti, znači stanje u kome se nalazi čovek pre smrti, pa u tom smislu pišem o veri, nadi i ljubavi.

Zna se (ko veruje), da je čovek Adam (i Eva), bio besmrtan i da je postao smrtan u momentu kada je isteran iz raja. To je već druga i duga priča.

Tema je strah od smrti, s t r a h.


Страх од смрти није страх од бола, најчешће. Нити страх од Божије казне. Страх од смрти је страх од ништавила!

Е сад, они који не могу да се суоче са ограниченошћу сопственог трајања, они се приклањају веровању у загробни живот јер им је тако лакше, горку пилулу увију у слатку бомбону и одлазе у смрт са надом.
Они који иживе свој живот до последњег даха, који испуне своје животне задатке, који живе у љубави и строст дочекају у складу са собом и са светом, за њих смрт није горка пилула, те стога нема потребе да је увијају у шећер бесмртности душе. Они не одлазе у смрт са надом у бесконачност, него са миром и са свесним прихватањем коначности као нечег природног.

Мало је таквих који су спремни да заиста прихвате смрт, али их има.
 
Страх од смрти није страх од бола, најчешће. Нити страх од Божије казне. Страх од смрти је страх од ништавила!

Е сад, они који не могу да се суоче са ограниченошћу сопственог трајања, они се приклањају веровању у загробни живот јер им је тако лакше, горку пилулу увију у слатку бомбону и одлазе у смрт са надом.
Они који иживе свој живот до последњег даха, који испуне своје животне задатке, који живе у љубави и строст дочекају у складу са собом и са светом, за њих смрт није горка пилула, те стога нема потребе да је увијају у шећер бесмртности душе. Они не одлазе у смрт са надом у бесконачност, него са миром и са свесним прихватањем коначности као нечег природног.

Мало је таквих који су спремни да заиста прихвате смрт, али их има.

Ja verujem u tu slatku bombonu, najozbiljnije, tako da nema svrhe oko toga se sporiti, a pre svega što se nadam i verujem da je neko koga neizmerno volim u Rajskom naselju i da ćemo se ponovo sresti.
Smrt prihvatam kao neminovnost, ali verujem u vaskrsenje i večni život i mislim da zbog toga nisam uskraćena za bilo koje uživanje ovde (na ovom svetu), a koje ja želim.
 

Back
Top