- Poruka
- 673
Intervju Slobodana Antonića listu «Geopolitika», br. 23, 14. novembar 2007, str. 14-15.
Slobodan Antonić
LEVO OD TRADICIJE, ZAPADNO OD RAZUMA
Profesore Antoniću, kako ocenjujete stanje sociologije kod nas, njenu nagnutost ulevo i mogućnost angažmana sociologa kao „društvenog patriote“?
Sociologija nije samo u Srbiji nagnuta ulevo. Većina sociologa u SAD ili u Britaniji ili su marksisti, ili levi radikali. Mnogi od njih su zapravo prihvatili ideologiju koja danas dominira među transnacionalnim elitama. Ta ideologija se sastoji, na jednoj strani, od oštre kritike tradicionalnih ustanova porodice, nacije, države, crkve, religije... Na drugoj strani mnogi sociolozi su potpuno nekritički preuzeli na sebe zadatak “afirmacije diskriminisanih grupacija”. Pri tome se kao diskriminisane grupacije vide isključivo “rodne, seksualne i etničke” manjine u nekakvoj svetskoj, multi-kulti državi.
Žao mi je što to moram da primetim, ali mnogi sociolozi, kroz svoju “bespoštednu kritiku tradicionalizma”, zapravo aktivno rade na destrukciji najvažnijih normativnih zajednica – od porodice, do države. A sve verujući da time potpomažu stvar “modernizacije”, “emancipacije” i ljudskih prava. Oni ne shvataju da se razaranjem tradicije, kao i olakim odbacivanjem hiljadugodišnjeg kolektivnog iskustva zapretenog u tim ustanovama, nekritički pomaže i ustoličuje ideologija skorojevićke, globalicističke i neodgovorne transnacionalne elite. Time sociolozi prestaju da budu naučnici i postaju ideološki propagatori jednog bezobzirnog sistema moći, kojeg opslužuju i te elite, i njihovi medijski i akademski famulusi. Taj sistem, naravno, jeste uspešan i bogat. I njegovo opsluživanje je jako prijatno. Tu su konferencije, studijska putovanja, projekti, grantovi... Ali iza svih tih knjiga i referata nalazi se često samo puka prašina – dosadna opšta mesta o zlim “konzervativcima”, “nacionalistima”, “muškim tiranima”, “falusokratima”... Sa takvim pojmovnim aparatom vi ćete danas, u akademskom svetu, svakako daleko dogurati. Ali teško da ćete u njemu išta razumeti.
Predmet izrazitog interesovanja sociologije je fenomen moći, a Vi upravo istražujete i predajete Teorije moći. Kako sagledavate moć u socijalnom kontekstu Srbije?
Moć se u sociologiji definiše kao “sposobnost postizanja poslušnosti”. Poslušnost se, naravno, može iznuditi i nasiljem. Ali to nije moć. Moć je dobrovoljna poslušnost, poslušnost iz uverenja da tako treba, da je to dobro za vas. Tirani koji vas vežu lancima i zatim bičevima nagone na rad obični su nasilnici. Pravi moćnici, međutim, uvežu vaše nervne ćelije, i to tako da im vi sa radošću služite. I mislite da je to služenje prava sloboda. Čuvena treća dimenzija moći znači baš to – da podložnik i ne primećuje da je sluga, da mu potčinjenost i prisluživanje ništa ne smetaju i da čak voli svoje ropstvo.
Zato je ključni aspekt modernog sistema moći – ideologija. Ona vas jednostavno preparira da verujete u ono što treba, ona kod vas stvara poželjan sistem vrednosti, iz koga, onda, automatski proizilazi i vaša poslušnost. Ta ideologija sistema, naravno, ne dolazi samo od partija, ili od političara. Nju oblikuje globalna transnacionalna elita i usađuje je u naše glave putem medija.
Porodica sve manje vaspitava. Glavni vaspitač vašeg deteta sada je televizor. Ko danas upravlja televizorom, drži i dečje duše. Pogledajte samo omladinske kanale na televizoru, pogledajte njihov sadržaj i vrednosti koje propagiraju. I videćete jasno te niti kojima se vezuje ljudski mozak. Oslušnite samo te reklamne poruke: “Zabavi se!”, “Ti to zaslužuješ!”, “Misli na sebe!”, “Sledi svoje instikte!” Tu vam se direktno kaže: “Ne zamaraj svoj mozak nekakvim razmišljanjima, samo nam se prepusti i tvoj život će biti večna zabava!”
Ali znamo da život nije večna zabava. I da ne treba to ni da bude. Valjda smo mi još nešto osim stomaka i genitalija? Ali odgovor koji nam daje globalistička elita žalosno je jednoznačan. Elita koja pravi taj virtuelni, medijski svet reći će vam da se samo “opustite” i “uživate”. Elita, pak, iz ekonomskih magazina savetovaće vas to isto, samo će vam prethodno preporučiti da zaradite što više para. A elita iz sistema edukacije naučiće vas da “imate pravo” šta god da hoćete. Da budete sebični, da radite sa svojim telom šta vas je volja, da tako nešto kao što je duša ne postoji i da je ne možete niti potrošiti niti izgubiti... A da je najvažnije da ste “kreativni”, da se, kako god to znate, “samoostvarite”!
Taj infantilni materijalistički hedonizam okupirao je i Srbiju. Stidim se kada vidim kakve sve poruke šalje naša medijska i kulturna elita ovoj naciji. Ne mislim samo na poruke političke prirode. Mislim i na one koje se tiču životnih vrednosti. Oni koji su sami izrasli u egocentrične, materijalističke kreature, sada nam svoju “filosofiju svinje”, kako to zove Platon, prodaju kao “modernizaciju”, “dostizanje evropskih standarda”, “oslobođenje od zaostalosti i primitivizma”... Ako je “Veliki brat” na B92 simbol te modernizacije, onda se bojim da tu ulaznicu treba vratiti. Stvarno nam takva modernizacija ne treba.
NATO je, kako kaže jedan (geo)politički analitičar, „kvintesencija moći Zapada“. U kontekstu otimanja Kosova, kako komentarišete aktuelna opredeljivanja za i protiv članstva u NATO?
Kao što je već lepo primetio Aleksandar Pavić, jaukanje na NATO je posledica naše nemoći da podignemo glas na glavnog otmičara Kosova – SAD. Srpska elita se to ne usuđuje, jer je posredi tipičan odnos dominacije. Nije reč samo o vojnoj i političkoj sili, kojoj se teško možemo suprotstaviti. Reč je o ideološkoj nadmoći. SAD kao tip kulture i načina života tako je visoko na skali naših vrednosti da mi jednostavno ne razumemo kako tolika nepravda, bezobzirnost i nasilje mogu da dođu iz takvog oličenja svih naših želja. Mi smo paralisani tim paradoksom, ne umemo čak ni da se bunimo, da zovemo u pomoć. Kao dete koje siluje neko koga ono voli i kome bezuslovno veruje, pa ne zna šta da radi, i jedino što mu preostaje jeste da za sve sebe okrivi. Tako i mi stojimo užasnuti, povređeni, nemoćni, ne razumemo šta se dešava. Jer one niti drže naše moždane ćelije i ne daju nam da jasno mislimo.
Zato je Kosovo lek. Ono nas otrežnjuje, oslobađa od te paučine laži i iluzija u kojima živimo. Ono čini da ponovo počinjemo da upotrebljavamo mozak. I ne moramo čak ni da se potučemo sa siledžijom. Jednostavno, dovoljno je što znamo sa kim imamo posla. Shvatili smo njegove laži, niskosti, njegovo licemerje. I svaki put kada se počne ponovo prenemagati, možemo mu jasno reći: “Pusti te priče, znamo se”.
U ekonomskom, ali i u kontekstu političke moći, ponovo je aktuelizovano pitanje smederevskog “Sartida” i njegove predaje “Ju-Es stilu”. Tome ste posvetili impozantno istraživanje, objavljeno kao posebno poglavlje u knjizi Elite, građanstvo i slaba država. Zar je moguće da ni tada, a ni sada, javni tužilac nije našao za shodno da reaguje?
Znate, u kriminalnu privatizaciju “Sartida” umešani su bili ne samo ministri iz srpske vlade i ambasadori najveće svetske sile. Bili su umešani i delovi srpske medijske elite koji kreiraju javno mnjenje u Srbiji. Ko će se usuditi da na to udari? Nedavno mi se jedan penzionisani profesor požalio da na ulazu u beogradsku Univerzitetsku biblioteku stoji veliki natpis “Ju-Es stil”, i da je usred biblioteke “Ju-Es stil” osnovao nekakav „Nolidž sentr“ koji zauzima veći prostor od profesorske čitaonice. To je sve tako simbolično! Prvi korak je medijska pacifikacija, drugi korak pljačka, a treći duhovna okupacija, okupacija tradicije. Uskoro će se srpski studenti i profesori svići da povezuju “Ju-Es stil” sa knjigama, sa znanjem, sa naukom. I svako podsećanje na tu epsku krađu izgledaće kao kakav ekstremizam, nešto nepristojno i suludo. Tako se završavaju stvari u savremenom svetu. Na kraju pokradeni blagosilja razbojnika što ga pokrao i što mu s vremena na vreme udeli neku milostinju.
Što se tiče analize političke scene u Srbiji, kako u budućnosti vidite poziciju sada medijalne DSS? Takođe, njen odnos sa koaliciono-kohabitacionom DS i pojedinačno najjačom, a hronično opozicionom SRS?
DSS je posle 5. oktobra imao istorijsku šansu da postane druga velika stranka u Srbiji, stranka koja se sa DS smenjuje na vlasti. On tu šansu nije iskoristio. Sada je samo jezičak na vagi, presuditelj ko će praviti vladu – DS ili SRS. Ni ta pozicija nije loša. Ali samo je pitanje vremena kada će se DS i SRS dogovoriti, napraviti većinski sistem i osloboditi se zahtevnih partnera. Jedina šansa DSS-a jeste da radikali naprave neku veću grešku i da onda DSS preuzme deo radikalskih glasača. Ako radikali budu pametni, to im, naravno, neće dozvoliti. Ali sa Šešeljem kao komandantom parade mogućna su svakakva iznenađenja. Na ta iznenađenja mislim da čeka DSS kao svoju priliku.
Slobodan Antonić
LEVO OD TRADICIJE, ZAPADNO OD RAZUMA
Profesore Antoniću, kako ocenjujete stanje sociologije kod nas, njenu nagnutost ulevo i mogućnost angažmana sociologa kao „društvenog patriote“?
Sociologija nije samo u Srbiji nagnuta ulevo. Većina sociologa u SAD ili u Britaniji ili su marksisti, ili levi radikali. Mnogi od njih su zapravo prihvatili ideologiju koja danas dominira među transnacionalnim elitama. Ta ideologija se sastoji, na jednoj strani, od oštre kritike tradicionalnih ustanova porodice, nacije, države, crkve, religije... Na drugoj strani mnogi sociolozi su potpuno nekritički preuzeli na sebe zadatak “afirmacije diskriminisanih grupacija”. Pri tome se kao diskriminisane grupacije vide isključivo “rodne, seksualne i etničke” manjine u nekakvoj svetskoj, multi-kulti državi.
Žao mi je što to moram da primetim, ali mnogi sociolozi, kroz svoju “bespoštednu kritiku tradicionalizma”, zapravo aktivno rade na destrukciji najvažnijih normativnih zajednica – od porodice, do države. A sve verujući da time potpomažu stvar “modernizacije”, “emancipacije” i ljudskih prava. Oni ne shvataju da se razaranjem tradicije, kao i olakim odbacivanjem hiljadugodišnjeg kolektivnog iskustva zapretenog u tim ustanovama, nekritički pomaže i ustoličuje ideologija skorojevićke, globalicističke i neodgovorne transnacionalne elite. Time sociolozi prestaju da budu naučnici i postaju ideološki propagatori jednog bezobzirnog sistema moći, kojeg opslužuju i te elite, i njihovi medijski i akademski famulusi. Taj sistem, naravno, jeste uspešan i bogat. I njegovo opsluživanje je jako prijatno. Tu su konferencije, studijska putovanja, projekti, grantovi... Ali iza svih tih knjiga i referata nalazi se često samo puka prašina – dosadna opšta mesta o zlim “konzervativcima”, “nacionalistima”, “muškim tiranima”, “falusokratima”... Sa takvim pojmovnim aparatom vi ćete danas, u akademskom svetu, svakako daleko dogurati. Ali teško da ćete u njemu išta razumeti.
Predmet izrazitog interesovanja sociologije je fenomen moći, a Vi upravo istražujete i predajete Teorije moći. Kako sagledavate moć u socijalnom kontekstu Srbije?
Moć se u sociologiji definiše kao “sposobnost postizanja poslušnosti”. Poslušnost se, naravno, može iznuditi i nasiljem. Ali to nije moć. Moć je dobrovoljna poslušnost, poslušnost iz uverenja da tako treba, da je to dobro za vas. Tirani koji vas vežu lancima i zatim bičevima nagone na rad obični su nasilnici. Pravi moćnici, međutim, uvežu vaše nervne ćelije, i to tako da im vi sa radošću služite. I mislite da je to služenje prava sloboda. Čuvena treća dimenzija moći znači baš to – da podložnik i ne primećuje da je sluga, da mu potčinjenost i prisluživanje ništa ne smetaju i da čak voli svoje ropstvo.
Zato je ključni aspekt modernog sistema moći – ideologija. Ona vas jednostavno preparira da verujete u ono što treba, ona kod vas stvara poželjan sistem vrednosti, iz koga, onda, automatski proizilazi i vaša poslušnost. Ta ideologija sistema, naravno, ne dolazi samo od partija, ili od političara. Nju oblikuje globalna transnacionalna elita i usađuje je u naše glave putem medija.
Porodica sve manje vaspitava. Glavni vaspitač vašeg deteta sada je televizor. Ko danas upravlja televizorom, drži i dečje duše. Pogledajte samo omladinske kanale na televizoru, pogledajte njihov sadržaj i vrednosti koje propagiraju. I videćete jasno te niti kojima se vezuje ljudski mozak. Oslušnite samo te reklamne poruke: “Zabavi se!”, “Ti to zaslužuješ!”, “Misli na sebe!”, “Sledi svoje instikte!” Tu vam se direktno kaže: “Ne zamaraj svoj mozak nekakvim razmišljanjima, samo nam se prepusti i tvoj život će biti večna zabava!”
Ali znamo da život nije večna zabava. I da ne treba to ni da bude. Valjda smo mi još nešto osim stomaka i genitalija? Ali odgovor koji nam daje globalistička elita žalosno je jednoznačan. Elita koja pravi taj virtuelni, medijski svet reći će vam da se samo “opustite” i “uživate”. Elita, pak, iz ekonomskih magazina savetovaće vas to isto, samo će vam prethodno preporučiti da zaradite što više para. A elita iz sistema edukacije naučiće vas da “imate pravo” šta god da hoćete. Da budete sebični, da radite sa svojim telom šta vas je volja, da tako nešto kao što je duša ne postoji i da je ne možete niti potrošiti niti izgubiti... A da je najvažnije da ste “kreativni”, da se, kako god to znate, “samoostvarite”!
Taj infantilni materijalistički hedonizam okupirao je i Srbiju. Stidim se kada vidim kakve sve poruke šalje naša medijska i kulturna elita ovoj naciji. Ne mislim samo na poruke političke prirode. Mislim i na one koje se tiču životnih vrednosti. Oni koji su sami izrasli u egocentrične, materijalističke kreature, sada nam svoju “filosofiju svinje”, kako to zove Platon, prodaju kao “modernizaciju”, “dostizanje evropskih standarda”, “oslobođenje od zaostalosti i primitivizma”... Ako je “Veliki brat” na B92 simbol te modernizacije, onda se bojim da tu ulaznicu treba vratiti. Stvarno nam takva modernizacija ne treba.
NATO je, kako kaže jedan (geo)politički analitičar, „kvintesencija moći Zapada“. U kontekstu otimanja Kosova, kako komentarišete aktuelna opredeljivanja za i protiv članstva u NATO?
Kao što je već lepo primetio Aleksandar Pavić, jaukanje na NATO je posledica naše nemoći da podignemo glas na glavnog otmičara Kosova – SAD. Srpska elita se to ne usuđuje, jer je posredi tipičan odnos dominacije. Nije reč samo o vojnoj i političkoj sili, kojoj se teško možemo suprotstaviti. Reč je o ideološkoj nadmoći. SAD kao tip kulture i načina života tako je visoko na skali naših vrednosti da mi jednostavno ne razumemo kako tolika nepravda, bezobzirnost i nasilje mogu da dođu iz takvog oličenja svih naših želja. Mi smo paralisani tim paradoksom, ne umemo čak ni da se bunimo, da zovemo u pomoć. Kao dete koje siluje neko koga ono voli i kome bezuslovno veruje, pa ne zna šta da radi, i jedino što mu preostaje jeste da za sve sebe okrivi. Tako i mi stojimo užasnuti, povređeni, nemoćni, ne razumemo šta se dešava. Jer one niti drže naše moždane ćelije i ne daju nam da jasno mislimo.
Zato je Kosovo lek. Ono nas otrežnjuje, oslobađa od te paučine laži i iluzija u kojima živimo. Ono čini da ponovo počinjemo da upotrebljavamo mozak. I ne moramo čak ni da se potučemo sa siledžijom. Jednostavno, dovoljno je što znamo sa kim imamo posla. Shvatili smo njegove laži, niskosti, njegovo licemerje. I svaki put kada se počne ponovo prenemagati, možemo mu jasno reći: “Pusti te priče, znamo se”.
U ekonomskom, ali i u kontekstu političke moći, ponovo je aktuelizovano pitanje smederevskog “Sartida” i njegove predaje “Ju-Es stilu”. Tome ste posvetili impozantno istraživanje, objavljeno kao posebno poglavlje u knjizi Elite, građanstvo i slaba država. Zar je moguće da ni tada, a ni sada, javni tužilac nije našao za shodno da reaguje?
Znate, u kriminalnu privatizaciju “Sartida” umešani su bili ne samo ministri iz srpske vlade i ambasadori najveće svetske sile. Bili su umešani i delovi srpske medijske elite koji kreiraju javno mnjenje u Srbiji. Ko će se usuditi da na to udari? Nedavno mi se jedan penzionisani profesor požalio da na ulazu u beogradsku Univerzitetsku biblioteku stoji veliki natpis “Ju-Es stil”, i da je usred biblioteke “Ju-Es stil” osnovao nekakav „Nolidž sentr“ koji zauzima veći prostor od profesorske čitaonice. To je sve tako simbolično! Prvi korak je medijska pacifikacija, drugi korak pljačka, a treći duhovna okupacija, okupacija tradicije. Uskoro će se srpski studenti i profesori svići da povezuju “Ju-Es stil” sa knjigama, sa znanjem, sa naukom. I svako podsećanje na tu epsku krađu izgledaće kao kakav ekstremizam, nešto nepristojno i suludo. Tako se završavaju stvari u savremenom svetu. Na kraju pokradeni blagosilja razbojnika što ga pokrao i što mu s vremena na vreme udeli neku milostinju.
Što se tiče analize političke scene u Srbiji, kako u budućnosti vidite poziciju sada medijalne DSS? Takođe, njen odnos sa koaliciono-kohabitacionom DS i pojedinačno najjačom, a hronično opozicionom SRS?
DSS je posle 5. oktobra imao istorijsku šansu da postane druga velika stranka u Srbiji, stranka koja se sa DS smenjuje na vlasti. On tu šansu nije iskoristio. Sada je samo jezičak na vagi, presuditelj ko će praviti vladu – DS ili SRS. Ni ta pozicija nije loša. Ali samo je pitanje vremena kada će se DS i SRS dogovoriti, napraviti većinski sistem i osloboditi se zahtevnih partnera. Jedina šansa DSS-a jeste da radikali naprave neku veću grešku i da onda DSS preuzme deo radikalskih glasača. Ako radikali budu pametni, to im, naravno, neće dozvoliti. Ali sa Šešeljem kao komandantom parade mogućna su svakakva iznenađenja. Na ta iznenađenja mislim da čeka DSS kao svoju priliku.