uspavanka
svet ovaj, u stvari,
i nije
tako rdjav i zao,
mada poneko place
i samuje
i brine.
mozda je suton s krova
sasvim slucajno pao.
mozda bi i noc da svane.
mozda bi i noc da sine.
volim da svako valja
i verujem beskrajno:
svanuca postoje zato
da covek lakse dise.
i sklapam oci.
i sanjam
potajno
to vrelo
to sjajno
jutro od vetra i vlati
sto se nad krosnjama njise.
a sigurno je vazno
i od svega najprece:
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.
i kada se umoris gorko,
i trne u tebi vece,
divno je svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.
i vazno je i ovo,
vaznije od najpreceg:
kad se toliko lepote
u sebi cuva i ima,
umeti,
da niko ne sazna,
bar komadic tog neceg
umotati u snove
i dosanjati svima.
tako će vek tvoj biti
manje samotan,
zao,
sa manje briga,
ruznoce,
i placa,
i straha,
i tuge.
i svaki put kad budes
komadic sebe dao
i svoje snove svetu
po vetrovima slao,
licice jutro na tebe
vise nego na druge.