Portreti iz Fajuma

Sjajna tema!
Mene fajumski portreti opčinjavaju još od kad sam prvi put videla čuvenog "dečaka". Inače, ovi portreti rađeni su tehnikom enkaustike (bojeni vosak) na drvenim tablama koje bi kasnije bile postavljane preko lica mumija. Magnetnom rezonancom utvrđeno je da pol i starost pokojnih odgovaraju onima prikazanim na slkama što, po nekim autorima ukazuje na očekivani kratki životni vek pokojnika, a po drugima na to da su portreti u enkaustici kopije zidnih slika. Meni obe teorije deluju malo nategnuto, naročito kad se ima u vidu sledeće:
uprkos izuzetnom naturalizmu ovih portreta, može se uočiti izvesna shematizovanost sa upotrebom raznovrsnih kosa, brada, nakita, tako da su portreti mogli biti rađeni i neposredno posle smrti. Vredi još pomenuti i da su, po načinu slikanja, ovi portreti direktni preci ikonopisa.
U poslednje vreme mi sve više privlače pažnju ženski portreti i to prosto zato što bih, da ne znam za postojanje f.portreta verovatno mislila da su to neki portreti dama iz 19. veka. Kako čovek može da pogreši =)
 
Bas tako, svojim modernim izgledom i svezinom kojom su radjeni navode posmatraca da pomisli da se radi o portretima nasih savremenika.Pogledajte ove portrete koje je parka postavila!!! Fajumski portreti su zaista remek dela! Da se nadovezem na Parkinu pricu - ja sam citala da su u sarkofazima nalazili leseve staraca iako su na njima bili naslikani mladi likovi.Opet, imamo i portrete staraca, kao i male dece.Samo je enkaustika, tj. vosak kao vezivo mogao kroz tolike vekove da sacuva kolorit i svezinu kojom su radjene.Ja sam zaista fascinirana vestinom kojom su slikani...

 
A sta kazete na ovu lepojku?

Fayum1.jpg


Protivnik sam svake mistifikacije bilo cega i sklon sam najprostijim objasnjenjima.
Stoga, mislim da su fajumski portreti imali funkciju koju imaju danasnje fotografije. Kao dokaz za to moze da posluzi samo postojanje fotografija. Nisu ljudi tek tako izmislili foto aparate i fotografije... Ocigledno je da je od uvek postojala potreba da se zabelezi lik drage osobe na neki nacin. Kroz istoriju ljudi su ovu potrebu zadovoljavali na onaj nacin koji je u tom momentu bio tehnicki najizvodljiviji - danas je to pomocu foto aparata, nekada je to bilo portretisanje. Dakle, sustina je ostala ista, samo je forma promenjena. Da su fajumski portreti imali "ulogu fotografije" vidimo i po tome sto se slikar trudio da maksimalno realisticno prikaze onoga koga portretise. Ako tu ima nekog sablona - to je verovatno zato jer je slikar imao mnogo posla i mnogo narudzbina, pa je pomalo shematizovao svoj rad zbog vece produktivnosti... A ako ima nekog ulepsavanja - pa toga ima i danas, zar nisu svima nama retusirali maturske fotografije, to jest pokusali da nam otklone sitne nedostatke na tim fotografijama? To ulepsavanje na fajumskim portretima je jos razumljivije ako znamo da mi danas imamo fotoaparate kojima mozemo da napravimo hiljade fotki dnevno, a nekada - kada je za izradu ovakvog portreta trabalo dosta vremena i novca ljudi nisu mogli imati hiljade svojih portreta pa su zeleli da "ispadnu" sto lepsi na tom malom broju portreta koji su imali. To je tako ljudski i razumljivo...

Sve u svemu - mislim da su portreti radjeni za zivota i u svrhu zivota. U momentu kada je radjen portret niko nije mislio da ce ta osoba umreti... I mi danas kada se fotografisemo za licnu kartu ne razmisljamo da ce nam mozda bas ta fotografija osvanuti na banderi ili u novinama. I onda, kada bi neko od ovih antickih ljudi preminuo, birali su jedan od njegovih portreta i stavljali ga preko pokojnikovog lica... Zasto, to ne znam. Verovatno iz istog onog razloga iz kojeg i mi klesemo likove nasih pokojnika na nadgrobne spomenike.
 
Pa nisu pravljeni "u svrhu života" kad su redom sačuvani na sarkofazima. Nema tu mistifikacije. U Rimu imaš posmrtne maske, odlivke koji su pravljeni sa lica pokojnika, nekad i sa lica još živih, ali u tu svrhu. U Renesansi se taj običaj ponovo ustalio - ponovo posmrtne maske. Osim toga, moj deda stalnood mene traži da ga fotografišem, "zna on zašto" - kad već pominješ portrete na nadgrobnim spomenicima.
Sad, kakav je njihov odnos prema smrti bio, ja ne znam. Moguće je da je pošta koja se odavala pokojniku bila, na neki način, slavljenje njegovog života.
 
Kad smo vec kod dede... Meni je moj deda pokazivao fotografiju koju je zeleo da mu stavimo na spomenik. Verovatno je smatrao da je to njegova najbolja fotografija. U trenutku kada je ta fotografija nastala, deda sigurno nije mislio na smrt.
Verovatno su isto tako i ovi anticki ljudi imali svoje portrete i neko je mogao svom unuku da kaze "ovaj portret mi stavite preko lica kad umrem".

Sto se samih posmrtnih maski tice, nisam siguran da se one mogu izjednaciti sa portretima. Ipak je portret zive osobe jedno, a posmrtna maska nesto drugo...
 
Moram da se opet ne složim sa tobom. Za početak, ljudi su nekada bili mnogo okrenutiji zagrobnom životu nego što smo mi danas u stanju da pojmimo. To se zna. A i, zar zaista misliš da su svi plemići imali mnoštvo portreta rađenih za živora, da bi se po njihovoj smrti izabrali najreprezentativniji da se stave na mumiju.

Napisala sam već da su se odlivci za maske nekad uzimali i sa živih...
 
Zaista su svi portreti slikani velikom vestinom i umecem. Dodatno zadivljuje virtuoznost umetnika kada znamo da slikanje voskom ipak iziskuje nesto veci napor obzirom da se vosak veoma brzo susi. Ovde ipak vidimo dosta dugih i sirokih poteza.
Da li neko zna kakav je postupak i nacin slikanja ovde primenjen i sta osim voska sadrzi vezivo?
 

Back
Top