Postoje dani koji su čist promašaj. To su oni kad ne učim, ne gledam televiziju, ne izađem, samo se vučem... ja kažem: kao prebijen pas... a bez razloga, zdrava sam, bez nekih opterećujućih misli koje bi mi pravdale to stanje... I te dane najviše mrzim...
Ima dana kad utonem u neku refleksiju... pa ako tome dodam neke preizvuke prošlosti ili sanjarenja o budućnosti... No, ti dani računam da nisu tako uludo istrošeni, jer bar mi mozak nešto radi, razmišljam i planiram...
I naravno da se najbolje osećam i najispunjenije kad iskoristim dan... A to podrazumeva sve: rano ustajanje, da sam fizički aktivna, da pročitam nešto, da se vidim sa nekim,... puno toga... Zato, možda će nekom čudno da zvuči, ali jedva čekam da pođem na predavanja, jer tad mi dani imaju više smisla...