SSSR_
Ističe se
- Poruka
- 2.056
TITO U DIJALOGU
SA SVIJETOM
„Ako je taj čovjek metalski radnik, onda ja nisam britanska kraljica!“
Elizabeta II
Filip Erceg
U vrijeme bestijalnih napada Informbiroa na Jugoslaviju i Tita, naši su narodi pjevali: „Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!“. A tih je „kleveta i laži“ i nakon raspada Jugoslavije izgovoreno i napisano u tolikoj količini, da ih ni pas sa maslom ne bi mogao pojesti. Možda ih pas i ne bi mogao pojesti, ali narod je u stanju svašta „progutati“! Još za života, Tita se na različite načine htijelo prokazati, i u tu se svrhu nastojalo sve i svašta dokazati; od toga da akronim Tito ne znači ništa drugo, nego – Treća Internacionalistička Teroristička Organizacija, pa do toga da Tito uopće nije on, nego – ona! Šaputalo se i da je prvi Tito poginuo na Sutjesci, a da je drugi Tito ruski agent, a govorkalo se i da Josip Broz uopće nije Joža iz Zagorja, nego unuk Franje Josipa. Ljudi kažu, da se za dobrim konjem uvijek prašina diže, a oko Titovog lika i djela doista se podigla takva prašina, gusta prašina od koje ljudi više ne vide ni tog konja, ni Tita kako na njemu jaše. Jer, oko Titovog života do sada je isprepleteno dugačko klupko priča i pričica, u kojima se „jugoslavenski Robin Hood“ zapetljao kao Stvarnost u Legendi. Proces detitoizacije simbolički je započeo zabijanjem glogovog kolca ispred Kuće cvijeća, i nastavio se rušenjem Titove kolibe u Drvaru i miniranjem Augustinčićevog spomenika u Kumrovcu, a taj se proces, po svemu sudeći, nije okončao ni do dana današnjeg. I neki dan je na HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ jedan „povijesnik“ izjavio sasvim hladnokrvno da je „Tito najveći zločinac hrvatskog naroda“, a ta se monstruozna laž nekoliko puta mogla čuti i u Hrvatskom Saboru. Pa ipak, i pored svih „kleveta i laži“ Tito je mnogima još uvijek drag, i čak sve draži, a to se može zaključiti i po sve brojnijem okupljanju ljudi u Kumrovcu na Dan mladosti. Koliko je još uvijek veliko zanimanje za Tita, potvrđuje i činjenica, da se gotovo u isto vrijeme kod nas snimaju dva dijametralno suprotna dokumentarna filma o Titu: jedan Antuna Vrdoljaka, koji želi prikazati Tita kao hoštaplera i, dakako – „najvećeg zločinca hrvatskog naroda“ (i taj je projekat poduprt od HTV-a sa čak 7.5 milijuna kuna, i to bez javnog natječaja!), i drugi Lordana Zafranovića, koji Tita želi prikazati objektivno u kontekstu prostora i vremena (a taj je projekat na natječajima prošao znatno skromnije). Uzgred rečeno, nedavno se i na kioscima, kao prilog uz Slobodnu Dalmaciju pojavio na DVD-u sasvim solidan ruski dokumentarni film Sergeja Kostina: „Tito – posmrtna biografija“, što će reći, da Tito kao povijesna ličnost nije zanimljiv samo Južnim Slavenima, nego i strancima.
Knjiga Blaže Mandića
O Titu je posljednjih godina napisano i brdo knjiga različite kvalitete i sadržaja, od kuharica u kojima možemo saznati što su jeli Tito i Jovanka, pa do apologetskih i pristranih povijesno-političkih studija. Ima tu i memoarskih zapisa, jer svatko tko je barem jedanput u životu popio kavu sa Titom imao je potrebu da podijeli sa javnošću, što je baš njemu u tim neformalnim trenucima Tito šapnuo na uho o Koči Popoviću, Golom otoku ili Kosovu. Jer mali čovjek uvijek je veći u očima drugih, ako se njemu, i nikome drugome, povjeri netko poput Tita. Ali, naravno, ima i onih koji su pozvani, i koji s punim kredibilitetom mogu svjedočiti o Titu, a jedan od tih je nesumnjivo i nekadašnji savjetnik za štampu predsjednika Republike, novinar i publicist Blažo Mandić (1926.). Zbog mlađih generacija valja reći da je Blažo Mandić, prije odlaskau Maršalat, surađivao u sarajevskom Oslobođenju, i da je bio glavni urednik lista Riječ mladih. Od 1982 do 1986. bio je ambasador SFRJ u Portugalu (po povratku iz Lisabona objavio je knjigu putopisne proze Portugal – ruža vjetrova na pragu Evrope) i Zelenortskoj Republici. Objavio je i knjigu Tito izbliza, po kojoj je snimljen istoimeni dugometražni film i TV serija. Blažo Mandić pratio je Tita na njegovim brojnim putovanjima po svijetu, pa nije nikakvo čudo, da se odlučio svoja svjedočanstva ukoričiti u knjigu Tito u dijalogu sa svijetom. Knjiga je doživjela drugo izdanje (izdavači su Agencija „Mir“ i „Prometej“ iz Novog Sada), a sada je, zahvaljujući V.B.Z.-u dostupna i čitateljima iz Hrvatske. Na promociji u Tribini Grada Zagreba o knjizi su pored autora govorili i savjetnik predsjednika Mesića Tomislav Jakić i predsjednik Društva „Josip Broz Tito“ dr. Tomislav Badovinac... „Tekst je pisan – uz korišćenje protokolarne i druge dokumentacije – u sintezi zapisa i sjećanja, u spajanju onoga što je u notesu sačuvano i ponečeg što je ostalo upečatljivo u pamćenju.“, piše autor u predgovoru. Knjiga je teška čak 669 stranica, i na tih 669 stranica čitatelj može posjetiti i upoznati šezdeset zemalja: od Amerike, preko Afrike do Azije; Blažo Mandić putuje sa Titom punih osamnaest godina, od 1961. do 1979. godine. Knjiga je kombinacija putopisa i reportaže, a autor je najbolji kada suhoparne brifinge i dosadne protokole „začini“ sa ponekom anegdotom.
Tito na čelu kolone „trećeg svijeta“
Iz današnje perspektive izgleda upravo nevjerojatno da je jedna Jugoslavija, koja se poslije raspala u krvi i pepelu, uživala toliki ugled u svijetu. A taj je ugled u najvećoj mjeri zasluga Titove vanjske politike! Tito nije samo stajao na čelu kolone partizana u toku NOB-a, nego je i poslije u miru stao na čelu kolone „trećeg svijeta“ koji se počeo dekolonizirati. Tita su „poniženi i prezreni na svijetu“ doživljavali kao Mesiju Socijalizma „s ljudskim likom“, a u njegovom su liku siromašni i obespravljeni vidjeli Osloboditelja i Izbavitelja. Njegova bijela maršalska uniforma i bijele rukavice, topli osmijeh i vizionarski pogled, njegovo „boga ti“, pa kubanke i cigaretšpic, njegova Karizma zapakirano u jedan jedinstveni Lik Bonvivana, koji na „Galebu“ plovi po nemirnim morima i oceanima, sve je to prepoznatljivo u svijetu kao brend, i gdje god došli svi će znati odakle smo, dovoljno je reći: Tito!! Njegovi se dočeci u stranim zemljama mogu slobodno usporediti (iako usporedba možda nije umjesna) sa dočecima pokojnog Pape Ivana Pavla II. A propos Pape, Tito je vraćajući se iz Liberije uz osmijeh rekao novinarima: „Neki naši drugovi u Liberiji odlikovani su Ordenom Krista. Mogu sada da uđu u Vatikan kad god hoće. Kad dobiješ orden za širenje kršćanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nema progona crkve.“ Tito je imao duha: kada mu je Rato Dugonjić, tadašnji ambasador u Kairu, govorio kako marokanci pripremaju patku zamotavanjem u novine, Tito će doskočiti: „Takve su najbolje...pojedeš patku, zajedno s novinarskim patkama.“ Za vrijeme posjete Maroku, 1 - 6. travnja 1961. godine, mimo predviđenog protokola, pred Titom se našla delegacija radnika sa buketima cvijeća i poklona, a vozeći se u otvorenom automobilu ulicama Rabata, obasut konfetima, Tito je čak sat i pol neprekidno stajao i otpozdravljao mase koje su mu franetično skandirale: „Ruka mi se već bila ukočila, otpozdravljajući“ – reći će kasnije Blaži Mandiću. Jedan od najspektakularnijih dočeka je, bez sumnje, onaj u Kini 1977. godine: „Kineskinja, jedna simpatična, šarmantna Ču, koja nam je na aerodromu predstavljena kao dodijeljeni pratilac, kaže da to nije do tada priređeno niti jednom stranom državniku...“ (str. 534). Mnogim je državama bila velika čast ugostiti Tita, a od Tita su mnogi htjeli čuti i savjet o raznim pitanjima. Tito je ravnopravno razgovarao sa predsjednicima, premijerima, kraljevima i carevima, a nerijetko je znao arbitrirati u kriznim situacijama i miriti zavađene strane. Na konferenciji KESS-a u Helsinkiju 1975. godine, Titov govor bio je vjerojatno i najzapaženiji, a ruski pisac i prevoditelj Ivan Ivanji ovako bilježi svoje doživljaje sa te konferencije: „U pauzama je u isuviše malim salonima bila neopisiva gužva: 35 šefova država ili vlada, pa njihovi ministri, savjetnici, prevoditelji, ljekari, ađutanti...Kad bi se Brežnjev i Ford kretali kroz masu, pred njima bi išli njihovi tjelohranitelji i bezobzirno gurali ostale predsjednike i njihovu svitu u stranu...Tito je volio da briljira, sam razgovarajući na više jezika. Kad bi se on pomakao, ostali velikani su se samo pomicali pred njim i s poštovanjem povlačili kao Crveno more pred Mojsijem“.
Svi mi koji želimo znati tko je bio Tito, znamo da je bio velik, a kada pročitamo i ovu knjigu, složit ćemo se da je doista bio „posljednji velikan 20. stoljeća“ (The New York Times).
SA SVIJETOM
„Ako je taj čovjek metalski radnik, onda ja nisam britanska kraljica!“
Elizabeta II
Filip Erceg
U vrijeme bestijalnih napada Informbiroa na Jugoslaviju i Tita, naši su narodi pjevali: „Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!“. A tih je „kleveta i laži“ i nakon raspada Jugoslavije izgovoreno i napisano u tolikoj količini, da ih ni pas sa maslom ne bi mogao pojesti. Možda ih pas i ne bi mogao pojesti, ali narod je u stanju svašta „progutati“! Još za života, Tita se na različite načine htijelo prokazati, i u tu se svrhu nastojalo sve i svašta dokazati; od toga da akronim Tito ne znači ništa drugo, nego – Treća Internacionalistička Teroristička Organizacija, pa do toga da Tito uopće nije on, nego – ona! Šaputalo se i da je prvi Tito poginuo na Sutjesci, a da je drugi Tito ruski agent, a govorkalo se i da Josip Broz uopće nije Joža iz Zagorja, nego unuk Franje Josipa. Ljudi kažu, da se za dobrim konjem uvijek prašina diže, a oko Titovog lika i djela doista se podigla takva prašina, gusta prašina od koje ljudi više ne vide ni tog konja, ni Tita kako na njemu jaše. Jer, oko Titovog života do sada je isprepleteno dugačko klupko priča i pričica, u kojima se „jugoslavenski Robin Hood“ zapetljao kao Stvarnost u Legendi. Proces detitoizacije simbolički je započeo zabijanjem glogovog kolca ispred Kuće cvijeća, i nastavio se rušenjem Titove kolibe u Drvaru i miniranjem Augustinčićevog spomenika u Kumrovcu, a taj se proces, po svemu sudeći, nije okončao ni do dana današnjeg. I neki dan je na HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ jedan „povijesnik“ izjavio sasvim hladnokrvno da je „Tito najveći zločinac hrvatskog naroda“, a ta se monstruozna laž nekoliko puta mogla čuti i u Hrvatskom Saboru. Pa ipak, i pored svih „kleveta i laži“ Tito je mnogima još uvijek drag, i čak sve draži, a to se može zaključiti i po sve brojnijem okupljanju ljudi u Kumrovcu na Dan mladosti. Koliko je još uvijek veliko zanimanje za Tita, potvrđuje i činjenica, da se gotovo u isto vrijeme kod nas snimaju dva dijametralno suprotna dokumentarna filma o Titu: jedan Antuna Vrdoljaka, koji želi prikazati Tita kao hoštaplera i, dakako – „najvećeg zločinca hrvatskog naroda“ (i taj je projekat poduprt od HTV-a sa čak 7.5 milijuna kuna, i to bez javnog natječaja!), i drugi Lordana Zafranovića, koji Tita želi prikazati objektivno u kontekstu prostora i vremena (a taj je projekat na natječajima prošao znatno skromnije). Uzgred rečeno, nedavno se i na kioscima, kao prilog uz Slobodnu Dalmaciju pojavio na DVD-u sasvim solidan ruski dokumentarni film Sergeja Kostina: „Tito – posmrtna biografija“, što će reći, da Tito kao povijesna ličnost nije zanimljiv samo Južnim Slavenima, nego i strancima.
Knjiga Blaže Mandića
O Titu je posljednjih godina napisano i brdo knjiga različite kvalitete i sadržaja, od kuharica u kojima možemo saznati što su jeli Tito i Jovanka, pa do apologetskih i pristranih povijesno-političkih studija. Ima tu i memoarskih zapisa, jer svatko tko je barem jedanput u životu popio kavu sa Titom imao je potrebu da podijeli sa javnošću, što je baš njemu u tim neformalnim trenucima Tito šapnuo na uho o Koči Popoviću, Golom otoku ili Kosovu. Jer mali čovjek uvijek je veći u očima drugih, ako se njemu, i nikome drugome, povjeri netko poput Tita. Ali, naravno, ima i onih koji su pozvani, i koji s punim kredibilitetom mogu svjedočiti o Titu, a jedan od tih je nesumnjivo i nekadašnji savjetnik za štampu predsjednika Republike, novinar i publicist Blažo Mandić (1926.). Zbog mlađih generacija valja reći da je Blažo Mandić, prije odlaskau Maršalat, surađivao u sarajevskom Oslobođenju, i da je bio glavni urednik lista Riječ mladih. Od 1982 do 1986. bio je ambasador SFRJ u Portugalu (po povratku iz Lisabona objavio je knjigu putopisne proze Portugal – ruža vjetrova na pragu Evrope) i Zelenortskoj Republici. Objavio je i knjigu Tito izbliza, po kojoj je snimljen istoimeni dugometražni film i TV serija. Blažo Mandić pratio je Tita na njegovim brojnim putovanjima po svijetu, pa nije nikakvo čudo, da se odlučio svoja svjedočanstva ukoričiti u knjigu Tito u dijalogu sa svijetom. Knjiga je doživjela drugo izdanje (izdavači su Agencija „Mir“ i „Prometej“ iz Novog Sada), a sada je, zahvaljujući V.B.Z.-u dostupna i čitateljima iz Hrvatske. Na promociji u Tribini Grada Zagreba o knjizi su pored autora govorili i savjetnik predsjednika Mesića Tomislav Jakić i predsjednik Društva „Josip Broz Tito“ dr. Tomislav Badovinac... „Tekst je pisan – uz korišćenje protokolarne i druge dokumentacije – u sintezi zapisa i sjećanja, u spajanju onoga što je u notesu sačuvano i ponečeg što je ostalo upečatljivo u pamćenju.“, piše autor u predgovoru. Knjiga je teška čak 669 stranica, i na tih 669 stranica čitatelj može posjetiti i upoznati šezdeset zemalja: od Amerike, preko Afrike do Azije; Blažo Mandić putuje sa Titom punih osamnaest godina, od 1961. do 1979. godine. Knjiga je kombinacija putopisa i reportaže, a autor je najbolji kada suhoparne brifinge i dosadne protokole „začini“ sa ponekom anegdotom.
Tito na čelu kolone „trećeg svijeta“
Iz današnje perspektive izgleda upravo nevjerojatno da je jedna Jugoslavija, koja se poslije raspala u krvi i pepelu, uživala toliki ugled u svijetu. A taj je ugled u najvećoj mjeri zasluga Titove vanjske politike! Tito nije samo stajao na čelu kolone partizana u toku NOB-a, nego je i poslije u miru stao na čelu kolone „trećeg svijeta“ koji se počeo dekolonizirati. Tita su „poniženi i prezreni na svijetu“ doživljavali kao Mesiju Socijalizma „s ljudskim likom“, a u njegovom su liku siromašni i obespravljeni vidjeli Osloboditelja i Izbavitelja. Njegova bijela maršalska uniforma i bijele rukavice, topli osmijeh i vizionarski pogled, njegovo „boga ti“, pa kubanke i cigaretšpic, njegova Karizma zapakirano u jedan jedinstveni Lik Bonvivana, koji na „Galebu“ plovi po nemirnim morima i oceanima, sve je to prepoznatljivo u svijetu kao brend, i gdje god došli svi će znati odakle smo, dovoljno je reći: Tito!! Njegovi se dočeci u stranim zemljama mogu slobodno usporediti (iako usporedba možda nije umjesna) sa dočecima pokojnog Pape Ivana Pavla II. A propos Pape, Tito je vraćajući se iz Liberije uz osmijeh rekao novinarima: „Neki naši drugovi u Liberiji odlikovani su Ordenom Krista. Mogu sada da uđu u Vatikan kad god hoće. Kad dobiješ orden za širenje kršćanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nema progona crkve.“ Tito je imao duha: kada mu je Rato Dugonjić, tadašnji ambasador u Kairu, govorio kako marokanci pripremaju patku zamotavanjem u novine, Tito će doskočiti: „Takve su najbolje...pojedeš patku, zajedno s novinarskim patkama.“ Za vrijeme posjete Maroku, 1 - 6. travnja 1961. godine, mimo predviđenog protokola, pred Titom se našla delegacija radnika sa buketima cvijeća i poklona, a vozeći se u otvorenom automobilu ulicama Rabata, obasut konfetima, Tito je čak sat i pol neprekidno stajao i otpozdravljao mase koje su mu franetično skandirale: „Ruka mi se već bila ukočila, otpozdravljajući“ – reći će kasnije Blaži Mandiću. Jedan od najspektakularnijih dočeka je, bez sumnje, onaj u Kini 1977. godine: „Kineskinja, jedna simpatična, šarmantna Ču, koja nam je na aerodromu predstavljena kao dodijeljeni pratilac, kaže da to nije do tada priređeno niti jednom stranom državniku...“ (str. 534). Mnogim je državama bila velika čast ugostiti Tita, a od Tita su mnogi htjeli čuti i savjet o raznim pitanjima. Tito je ravnopravno razgovarao sa predsjednicima, premijerima, kraljevima i carevima, a nerijetko je znao arbitrirati u kriznim situacijama i miriti zavađene strane. Na konferenciji KESS-a u Helsinkiju 1975. godine, Titov govor bio je vjerojatno i najzapaženiji, a ruski pisac i prevoditelj Ivan Ivanji ovako bilježi svoje doživljaje sa te konferencije: „U pauzama je u isuviše malim salonima bila neopisiva gužva: 35 šefova država ili vlada, pa njihovi ministri, savjetnici, prevoditelji, ljekari, ađutanti...Kad bi se Brežnjev i Ford kretali kroz masu, pred njima bi išli njihovi tjelohranitelji i bezobzirno gurali ostale predsjednike i njihovu svitu u stranu...Tito je volio da briljira, sam razgovarajući na više jezika. Kad bi se on pomakao, ostali velikani su se samo pomicali pred njim i s poštovanjem povlačili kao Crveno more pred Mojsijem“.
Svi mi koji želimo znati tko je bio Tito, znamo da je bio velik, a kada pročitamo i ovu knjigu, složit ćemo se da je doista bio „posljednji velikan 20. stoljeća“ (The New York Times).
