sve to sto vi kazete je ok..to da su brat, sestra i mrznja nespojivi.
U mom slucaju nije to mrznja verovatno...ali nije to onaj isti brat, kojega sam pre nekoliko godina obozvala, divila mu se i bila ponosna na njega bez obzira sta je u zivotu uradio.I bila sam do kraja takva...a onda je sve krenulo u vraga...Ja sam odrasla i nisam vise mala sestra, ostvarila sam neke stvari koje on nije. Imam osecaj da mu to sve smeta...pita me za misljenje i ja mu kazem...a onda mu to smeta, kao da mu je tesko da shvati da ja imam svoje misljenje, vrednosti, nacin zivota...jer odrasli smo u razlicite ljude, ja ga volim ali ne mogu da odobrim nacin na koji zivi....a on hoce da mu se svi dive, ja jednostavno mislim da on mora da odraste i zao mi je sto zivi,kako zivi...
Secam se pre 4-5 godina prolazila sam kroz tezak raskid...nije bio uz mene, cak mi je mnogo toga rekao ruznog,,,da bi se posle 2-3 godine izvinuo...Znate dosta mi je da trpim njegove raznorazne uvrede i da mu dozvoljavam da leci komplekse na meni.Tesko se uvrede oprastaju kada se odraste...ja nisam vise klinka da trpim to.Ne mogu!Ne zelim!
A on se na javlja, ako ja nazovem tada se i cujemo...pokusavam da ga nagovorim da odemo na pice, veceru...i on mi kaze u lice kako ga nerviram i ne zeli da bude u mojoj blizini..i tu ja sebi kazem MA DOSTA!
Druzi se s ljudima koji mu se "uvlace" jer on voli da cuje samo odobravanje....ja ne mogu da mu kazem (lagala bih) da se slazem s njegovim nestabilnim zivotom...pa on je stariji, on bi mene trebao da uci kako se zivi!
A mozda sam i ja kriva