Marconi,
svaka vam cast! Zaista vam se divim. Bez obzira sto imam punu kucu svoje dece, znam koliko je tesko odluciti se na jedan takav korak, i pretpostavljam jos teze - paziti ih. Cesto sam u decjim domovima u Beogradu, iz razno-raznih razloga, uglavnom zbog pruzanja pomoci. Sto privatno, sto u razno-raznim akcijama preko skole i vrtica u koje moja deca idu. Cesto pokrecemo akcije prikupljanja stvari, slatkisa, skolskog pribora, igracaka, a nedavno smo pravili i novogodisnje paketice i odneli ih u domove. No, nije to ono sto toj deci treba. Njima treba neciji nezan pogled, dodir, miran savet, poverenje, i nadasve - sigurnost. Vecina te dece je mesigurna i duboko u sebi - nesrecna.
No, najtmurniji utisak na mene je ostavila poseta domu u Ustanickoj ulici, u kome su smestena deca starija od sedam godina. Oni imaju vaspitace koji se staraju i brinu o njima, ali to je zivot kao u npr. studentskom domu ili necemu slicnom...tuzno, tuzno. a ima toliko parova bez dece koji se ne odlucuju cak ni na hraniteljstvo.
Volela bih da saznam jos nesto vise o tome, i obavezno cu posetiti ovaj sajt odozgore.I - apelujem na sve one koji su u mogucnosti da razmisle o hraniteljstvu, ali samo ako su sigurni u sebe i veruju u sebe. Covek i kada dobije svoje dete nije siguran kavo ce biti. jeste da ga vaspitava od pocetka, u okviru svoje porodice, ali i nasa deca krenu u vrtice i skole pa menjaju osobine, navike, karakter...Kako lepe i slatke dece ima...ljudi - iz doma u Bozidara Adzije za decu od 3-7 godina sam svaki put izasla placuci.