Pratim teme o deci bez roditeljskog staranja po raznim forumima i jako mi je drago kad čujem koliko ima onih koji bi rado prigrlili tuđe dete. I sama sam jedna od takvih, pa mi je još milije kad vidim da imam istomišljenika. Međutim, cini mi se da je ipak, malo onih koji to stvarno i ostvare; uvek postoji neko "ali", "ako" i "kad bi". Mi smo, zapravo jedno jako licemerno i dvolično društvo, i prosto me je stid što mu pripadam. Obožavamo da ispiramo usta sa srceparajućim temama iz tuđih života tobož saosećajno uzdišemo "jao?!", ali kad treba da uzmemo učešće u nečemu konkretno, da bar malo promenimo kurs sopstvenog života i na taj način nekom puno pomognemo, tada se automatski aktivira naš sebičluk i kukavičluk. Eto npr. MM nema ni trunčicu razumevanja za tu decu i uopšte ne kapira zbog čega se ja silno oko njih zauzimam. Vernik je i stalno govori da treba "oprostiti" i treba "pomoći"?! Već 15 godina sam dobra vila, anđeo čuvar i sve što treba njegovom detetu iz prvog braka i njemu je to normalno. Uopšte ne mogu da mu objasnim da sam ja takva zato što znam kako je strašno kad detet odrasta bez majčine ljubavi i podrške pa sam želela da mu je nekako nadoknadim. On je uveren da je ja volim zato što je njegova?! Dugo smo se lečili od steriliteta. Još pre venčanja sam čak bila postavila uslov: može brak samo u slučaju da pristaje na usvojenje ako ne mogu da zatrudnim. Bio je apsolutno bezuslovno saglasan. Međutim, gotovo slučajno posle osam godina "zakači se" jedno a ubrzo i drugo dete. Super! Super! Ali, neki prst sudbine me je valjda odveo do jednog napuštenog deteta kome sam zauvek podarila svoje srce,ali nisam mogla i svoj dom jer MM ne samo da nije želeo da ga primi već nije hteo ni da razgovara o toj mogućnosti. Osećam se prevarena izdana, ali ne od sada, već retroaktivno. Mislila sam da imam najdivnijeg muža, zapravo najdivnijeg čoveka, ali on je u mojim očima postao tako majušan da me je strah budućnosti!
Moja ljubav je juče je napunila četiri godine! Našao je dom, daleko odavde i mamu koja ga je uzela zbog beneficija koje joj društvo daje. Ja mu svaki dan pošaljem u mislima 1000 poljubaca i eto tako već 365 dana koliko ima kako je otišao.Suze nezaustavno teku a ja se pitam da li će ova moja lična "sapunica" bar imati srećan kraj - da li ću ga više ikada videti.