Prisluskivanje mobilnog telefona... Sta ste vi, neki spijuni, a?
))
Vidi ovako... Kod prisluškivanja običnog, fiksnog telefona, stvari su prilično jednostavne: ako je veza izmedju dva telefona uspostavljena "zemaljskom" linijom: dovoljno je prikačiti slušalicu na žicu bilo gde između dva telefona i ono što je u razgovoru izrečeno više nije tajna. Kada je, međutim, reč o mobilnim telefonima, prisluškivanje je znatno komplikovanije, potrebno je ozbiljno znanje i još ozbiljnija oprema. Evo koliko je to jednostavno: to je kao da pokusavate u hodu da pročitaš pismo iscepkano na bezbroj komadića koji su pri tom i izgužvani. Osnovno je shvatiti razliku da se telefonom prenosi analogni signal, a mobilnim digitalni.
Govor se u mikrofonu mobilnog pretvara u električni, analogni signal, kao i kod "običnog" telefona. Taj analogni signal se digitalizuje zahvaljujući hardveru, elktronici ugrađenoj u sam mobilni telefon. Digitalizacija podrazumeva pretvaranje oscilacije napona električnog impulsa iz mikrofona u serije brojeva "nula" i "jedan". Takav signal se, zahvaljujući softveru – programu ugrađenom u hardver telefona – dodatno komprimuje. Komprimovanje je potrebno da bi signal u saobraćaju zauzimao što manje kapaciteta komunikacionog kanala. Ovako "prepariran" signal mobilni telefon emituje u pristor na sve strane, ali je ograničenog dometa, bazna stanica ga prima i prosleđuje ga centrali operatera mobilne telefonije. U centrali se taj signal "dekomprimuje" i prosleđuje dalje u telefonsku centralu sagovornika. Kanal kojim se veza ostvaruje je dvosmeran tako da ono što sagovornik govori u mikrofon svog telefona ide istim putem a u suprotnom smeru: do centrale stiže nekomprimovan, u centrali se sažima i prosleđuje odgovarajućoj baznoj stanici, odakle se opet emituje na sve strane da bi ga primio mobilni telefon. U prijemniku, mobilnom telefonu, ovaj signal se ponovo dekomprimuje, pretvara u analogni i na slušalici se dobija zvuk.
Za razliku od analognog telefonskog signala, koji se može i nenamerno, slučajno prisluškivati, kao što je slučaj sa stacionarnim i bežičnim telefonima, digitalni postupci obrade analognog signala – modulacija, odnosno digitalno kodovanje – sami po sebi su zaštita od nenamernog prisluškivanja. U jednom trenutku na jednom mestu ostvaruje se velika količina telefonskog saobraćaja. Da bi se neki razgovor prisluškivao, treba izdvojiti baš onaj kanal na kome se razgovor odvija. Potencijalni prisluškivač mora imati određene informacije koje su smeštene u bazi podataka operatera, kao i neke druge informacije o prisluškivanom telefonu, koje, pak, nisu na jednom mestu, nego su razmeštene po slučajnom rasporedu, prema trenutnim uslovima za ostvarivanje veze.
Na radio-opsegu namenjenom mobilnoj telefoniji postoje, teorijski gledano, dve grupe po 128 kanala, jedna za emitovanje, druga za prijem. Po svakom kanalu može se, opet teorijski, ostvariti najviše osam veza koje se vremenski smenjuju u vrlo kratkim intervalima, tako da korisnici, taj "tajm šering" i ne primećuju. To znači da se na jednoj lokaciji, u praksi je to naravno nemoguće, može ostvariti oko hiljadu razgovora. Tu lokaciju pokriva, naročito u urbanim područjima, više baznih stanica oba operatera, što u praksi smanjuje broj raspoloživih kanala na svakoj od njih, jer svaka bazna stanica ima dodeljene kanale kojima raspolaže i "učešljana" je sa susednim, da ne bi bile u konfliktu.
Kanal po kome se veza ostvaruje, kao i vremenski segment, određuje bazna stanica prema raspoloživom kapacitetu. Interna komunikacija između bazne stanice i mobilnih telefona na području koje ona pokriva odvija se preko zasebnog, servisnog kanala. Po tom kanalu mobilni telefon se "prijavljuje" baznoj stanici svojim brojem SIM kartice, bazna stanica je prosleđuje centrali da bi ona "znala" gde da prosledi eventualan zahtev za uspostavljanje veze. Broj SIM kartice, koji je nepromenljiv, jeste identifikacija korisnika centrali, a tek u bazi podataka operatera povezan je sa brojem telefona korisnika. To znači da u komunikaciji između mobilnog telefona, bazne stanice i centrale korisnički broj telefona kao podatak ne postoji.
Ako je prisluškivaču poznat broj SIM kartice i ako se prisluškuje uz znanje operatera mobilne telefonije, što znači da prisluškivač ima sudsko ovlašćenje, prisluškivanje je jednostavno i obavlja se pokretanjem odgovarajućeg programa u centrali operatera. Razgovor se, tako, može slušati bez obzira na to gde se prisluškivani nalaze i preko kojih centrala i baznih stanica je veza uspostavljena. Nikakva dodatna oprema, sem one koju ima operater, nije potrebna.
Kada je reč o prisluškivanju bez znanja operatera, što bi trebalo da znači da se izvodi bez sudskog naloga, a broj SIM kartice je prisluškivaču poznat, samo prisluškivanje je komplikovanije: mora se znati gde se nalazi bar jedan od sagovornika, tačnije preko koje se bazne stanice komunikacija odvija. To u praksi znači da prisluškivač mora biti u neposrednoj blizini prisluškivanog. S obzirom na to da se bazna stanica može neočekivano promeniti, bilo zbog fizičkog kretanja prisluškivanog bilo zbog intenziteta saobraćaja, prisluškivanje je dodatno otežano. Za takvo prisluškivanje neophodne su informacije o korisniku koje ima samo operater.
Ako, pak, broj SIM kartice prisluškivaču nije poznat, što je najčešći slučaj jer se SIM kartica može kupiti na svakoj trafici ili ukrasti, prisluškivanje prelazi u naučnu fantastiku. Nije jednostavno, mada ne i nemoguće, izdvojiti ciljanu vezu od onih koje su za prisluškivača neinteresantne. Iako se na teritoriji koju pokriva jedna bazna stanica, u jednom trenutku ostvaruje više istovremenih veza. Praćenjem i analizom podataka sa servisnog kanala moguće je dobiti informacije o svim vezama koje su u toku, o tome na kojim kanalima se odvijaju i u kojim vremenskim segmentima, kao i identifikaciju svih SIM kartica bez obzira na to da li su aktivne ili na stend baj režimu. Na taj način, uz odgovarajuću opremu, može se slušati svaki razgovor pojedinačno, naravno ne istovremeno, nego jedan po jedan. Stotinak istovremenih razgovora nije teško "izlistati" radi glasovne ili sadržajne identifikacije. Kada se prisluškivani telefon odredi na taj način, prisluškivač saznaje broj SIM kartice što mu ubuduće olakšava posao.
Hvatanje" broja SIM kartice moguće je i na drugi način, ako se u neposrednoj blizini mobilnog telefona u trenutku prijave telefona na mrežu sluša kontrolni kanal. Takođe, kada je telefon uključen, ali ne i aktivan, kada je na "stend baj" režimu rada, on se u nekim vremenskim intervalima "javlja" baznoj stanici. To se može dokazati smetnjama koje se javljaju na radio ili televizijskom aparatu, iako telefon ne zvoni. To je neka vrsta prozivke kojom se ustanovljava gde se nalazi potencijalni korisnik i koju baznu stanicu može da koristi pod najoptimalnijim uslovima. Ako prisluškivač ima vizuelni kontakt s prisluškivanim, ako vidi da li razgovara ili ne, metodom eliminacije može suziti izbor brojeva SIM kartica. Kombinacijom ove dve metode u toku vremena, identifikacija ciljanog telefona nije problem.
S druge strane, kada je signal "skremblovan", šifrovan, što nije retkost, ceo posao je mnogo komplikovaniji. Kodovanje signala je samo po sebi visok nivo zaštite: nije dovoljno samo signal "uhvatiti", već je neophodno dekodiranje. Prisluškivanje takve veze zahteva višestruko moćniju i skuplju opremu.
***
Kako locirati mobilni telefon? Evo, par reči i o tom...
Lucent je u SAD-u patentirao otkriće za koje tvrdi da omogućava praćenje lokacije mobilnog telefona korišćenjem samo jedne bazne stanice. Trenutno, lociranje temeljeno na baznim stanicama zahteva dve ili više baznih stanica kako bi se merenjem uglova odredila lokacija, dok Lucentovo otkriće koristi polarne koordinate kako bi se pomoću samo jedne bazne stanice odredila lokacija.
Novom metodom, udaljenost izmedu mobilnog telefona i bazne stanice se računa korišćenjem RTD (Round Trip Delay - kašnjenje) vrednosti signala primljenog od mobilnog telefona. Zatim se odredi AOA (Angle Of Arrival - ulazni ugao) primljenog signala na osnovu merenja signala sa svakog sektora višesektorske antene. Ulazni ugao je određen na osnovu spremljenih mernih podataka višesektorske antene, kod kojih se kombinacija razlicitih podataka iz različitih sektora poklapa sa jednom informacijom o uglu. Korišćenjem vremenskog kašnjenja i izmerenog ulaznog ugla, može se odrediti lokacija mobilnog telefona. Ovaj način lociranja se čini idealan za korišćenje lokacijskih servisa (usluge koje se prilagođavaju trenutnoj lokaciji korisnika) na ruralnim područjima gde su mobilni telefoni retko u kontaktu sa više od jednom baznom stanicom istovremeno.
Dovoljno?
))