crnogorski vs srbijanski mentalitet

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

ca-mu47

Primećen član
Banovan
Poruka
686
Licimo li vise na svoje oceve ili na Turke, pitao se, svojevremeno jedan od rijetkih srpskih intelektualaca kritickog misljenja, Petar Džadžić, aludirajuci pritom na zakon prve bracne noci, dok izrazita vecina njegovih sunarodnika i danas u duhu velikosrpske hobotnice atribuira i pokusava asimilovati sve crnogorsko, a posebno crnogorski eticki kodeks.

Paradoks je potpun: Crnu Goru i Crnogorce protiv kojih su vjekovima ratovali priznaju Turci, ali ne i njihovi visestoljetni podloznoci Srbi. Turci su na 3. medjunarodnom simpozijumu balkanske turkologije u Kotoru (9-12. 9. 2003) priznali crnogorski jezik koji Srbi negiraju. I ne samo to. Srbi prisvajaju i svojataju sve crnogorske vrijednosti iako se ne moze negirati i asamilovati nepostojece. Uz sve ostalo, na njihovom udaru nasao se i crnogorski eticki kodeks.

Liseni eticke tradicije i optereceni hipotekom i komleksom zakona prve bracne noci (Ius Primus Nocti) potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turcin nasladjivao zenama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praceno debelim mukom i sakrivanjem autenticnih svjedocanstava u iluziji da sve sto je sakriveno nikada nece izaci na svjetlost dana. Turski izum je bio: uzmi Srbinu zenu i imanje! Svetozar Markovic je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem. U tom smislu podigli su najperverziju gradjevinu svijeta - Cele kulu. Ali prije toga potpuno su unistili elementarni ponos srpskog naroda o cemu postoje brojna svjedocanstva.
U “Madjarskoj hronici” opisuju se tatarski odredi turskog askera koji “Djevice i privlacne zene sa ljepote svoje ili sa cvijetne dobi sacuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mucili i silovali. Pred muzevima su izvodili nasilje nad njihovim zenama, a zatim oceve primoravali da skrnave rodjene kcerke”.
U jednoj turskoj hronici iz 15. vijeka stoji zapisano: “Od Srba oduzmi dvoje jedno je kcerka, drugo je imanje”. Ivo Andric u prozi “Mustafa i Madzar” rekonstruise orgije sa najmladjima, dok Lazar Arsenijevic Batalaka u svojoj “Istoriji srpskog ustanka” opisuje neobican obicaj, “Igra kraljice”, kojim se upotpunjavao Ius Primus Nocti. Najpoznatiji izvodjac erotskih bizernih igara u stilu Markiza De Sada, bio je brat Kucuk Alije Sali-Aga. Tri zene, kralj, kraljica i barjaktar zapocinjali su orgiju sa njim, hranjenjem, napajanjem i tetosenjem, pa bi onda kralj i kraljica smjestile se pored njega ili u njegovo krilo i ugadjali mu na sramotu cijelom sakupljenom narodu. Kraljice bi ga ispracale iz sela u selo ustupajuci svoje mjesto tamosnjim kraljicama, i tako u nedogled. Etnolog, geograf i antropolog Jovan Cvijic pisao je, zato, da konkubinat srpskih zena i Turaka nije zazoran. Konkubinat, incest i haremluk postali su temeljni obicaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom.

O mnogo cemu od vec pomenutog progovorio je Petar Dzadzic u “Homo Balkanikusu - Homo Heroikusu” i u svojim radovima (Istok, 13/1995/36-37).

I pored toga, Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski eticki kodeks sublimiran u pojmu cojstvo, uvazavao nacelo “Sve za obraz, a obraz nizasto”, srpski hipokritizam je postulirao interes. Tako su se sucelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvisena crnogorska istorija i tradicija rascovjecenog srpskog covjeka. Pripadajuci turskom etickom sistemu nasilja i bescasca i uzimajuci ga za svoj, jer drugog nijesu ni imali, vidjeni ustanici srpski, predvodjeni Crnim Djordjem i kodzom Milosem, svi bez izuzetka, lise Petra Dobrnjca, otvorili su hareme. Preuzimajuci turske obicaje i sami su postajali “Turci” na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski eticki kodeks u kojemu svaki pojedinac zna napamet vise pasova svojih predaka sto je za srpskog hipokritu nemoguce, jer, ko je njegov otac? Licimo li vise na oceve ili na Turke ponavljao je, pitajuci se, Dzadzic ( C.D.).

Kod Crnogoraca, to dolazi otuda, “sto on kada stupa u brak dobro pazi od koga uzima svojeg bracnog druga, odnosno udavaca da je buduci suprug od dobrog i cistog soja” (Milivoje Matovic, O rasnoj teoriji Crnogoraca, Zeta 27. 4. 1941. br. 16. str.2.). Obije strane su pazile da je supruznik od dobre kuce, kakvi su mu bili preci, ne samo da li su bili dobri junaci, nego i da li je ko “U famelji bio mucan (bolestan) od franze (sifilisa), jektike (tuberkuloze), je li ko u lance vezan itd. Negativni inace rijetki slucajevi su se izbjegavali”, a incest je bio onemogucen (isto).
 
Sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva svojim kanonima nije dopustala stupanje u brak rodjaka do 7. pasa (isto). Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije docarava komparacija dvije majke. One, srpske o kojoj pise Vuk Karadzic i one crnogorske koju slika Marko Miljanov. Vukova daruje Turcima kcerku da spase zivot sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajuci im zadnjicu. Naime, ona u izuzetnoj prici svjetske literature saznavsi od turskog pase za sudbinu jedinca odgovara: “Paso, daj ti mene njegovu posjecenu glavu, a eto tebe zadnji dio”.

Razvratna Srpska princeza i turska sultanija Olivera koja pociva u grobnici srpskih princeza u Bursi, pored Bajazita, nije metafora srpske zene, kao sto incestuoznost, haremluk, konkubinatstvo i hipokritizam nijesu srpsko nasljedje iskljucivo turske epohe. I prije Turaka interes je bio definicija srpskog etosa. O srpskim princezama i zenama Nemanjica i uopste zenskom svijetu srednjevjekovne Nemanjicke epohe pisalo je vise autora iz Srbije. Pisao je ubjedljivo i S. Zivkovic.

Uostalom, incestuoznu i razvratnu “eticku” prirodu i karakter srpstva ovjekovjecila je i beogradska “Politika”, tekstom o snohacestvu. “Snohacestvo (od staroslovenske reci snha, to jest zena bratovljeva i sinovljeva) oznacava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u obicaju maloletnicki brakovi. Naime roditelji su maloletnog sina zenili devojkom zrelom za udaju i sposobnom za rad. Selo i porodica su prihvatili snohacestvo do punoletnosti muza.” (Politika, broj 28752, god. hc, 26. 10. 1993. str22). Ovaj obicaj, zakljucuje Politika, “sacuvao se u nekim nasim krajevima do nasih dana”. Medjutim, ovdje nije u pitanju samo maloljetnicki brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenezicka obicajnost. Snohacestvo se odnosi na punoljetne supruznike o cenu svjedoci i poznata pjesma:
” Brate moj /
moje zene sin/
trci, reci ocu/
da mu ide sin.”
Pjesmu je pjevao mladji sin, koji je brat po ocu svojem starijem bratu ponavljajuci ove izgovorene stihove starijeg brata, kada se ovaj vracao iz vojske, za koje vrijeme je njegov otac zivio sa snahom u bracnim odnosima svojevrsnog konkubinata. Tako je mladji brat (ponavljac bratove pjesme) svojem starijem bratu (povratniku iz vojske) bio i sin po zeni. Dok su Crnogorci isli u vojsku ili na vojnu, a zene su ih pritom pratile s tainom, dotle u srpskom slucaju, u incestuoznom snohacestvu, svojevrsnom konkubinatu zive snaha i svekar.

Eto i zato, pored ostalog, Crnogorci ne mogu biti Srbi, bas kao i zbog lapota. Lapot je obicaj oceubistva ostarijelog roditelja iza ili iznad kuce tvrdim predmetom (najcesce sjekirom po vratu) o cemu je ostalo potresno svjedocansvo sublimisano istoimenom pjesmom Radivoje Lole Djukica. I zbog lapota, Crnogorci ne mogu biti Srbi, a crnogorsko cojstvo i eticki kodeks srpstvo, kako to ovih dana zagovara jedan kvazni sociolog iz Podgorice. Jer Crnogorski eticki kodeks upravo velica do kulta, domacina kuce, glavu familije, najstariju musku glavu. Za razliku od ovoga, srpski hipokritizam ne moze se opravdati ni komenveltovskim srpstvom kao eventualnim nosiocem obicaja lapota, posto posrbljavanjem drugih naroda i preuzimanjem eventualnim od njih ovog zlocinackog obicaja ne opravdavaju se za ucinjeno. Samim posrbljavanjem drugih, Srbi su izvrsili lapot (krimen covjekoubistva) nad drugim narodima. Otuda su oni nosioci ovog obicaja.

Od niza drugih etickih pravila i obicaja kojima se antipodno razlikuju etos i interes, odnosno Crnogorci i Srbi, pomenimo samo jos nekrofiliju i panadjure kod Srba. O tome je ponesto zapisao kulturolog i pisac Ivan Colovic baveci se srpskom fenomenologijom u radu o divljoj knjizevnosti (“KNJIZEVNOST NA GROBLJU”). Naime, srpske posmrtne pocasti i parastose dopunjuju lukulske gozbe na groblju i grobu sahranjenog, cime su svojevrsni pandjuri uz cjelokupni jelovnik nacionalne kuhinje u dubokoj opreci sa uzvisenim duhovnim karakterom crnogorskog zaljenja mrtvaca, lelekom, tuzbalicom, korotom i dostojanstvom korotnika i saucestvujucih pratilaca. Radjano na nasilju da bi i samo postalo zrtva nasilja, srpsko eticko iskustvo koje se zove interes, susta je suprotnost realnog i metafizickog, tradicionalnog crnogorskog etickog kodeksa-cojstva i njegovog dostojanstva, uzvisenosti pravde i pravice, filantropije i istine. Uprkos brojnim degradacijama, degenerisanju i devastiranju u turbulentnom dvadestom vijeku, crnogorski eticki kodeks je opstao o cemu svjedoci i nedavna burna proslost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suzivot u razlikama, velikodusni samozrtvujuci odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruzenja i u spasavanju od genocida i holokausta 1999. g. Albanaca sa Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukadjinija. Urusavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na eticko i etnicko bice i duh Crnogorstva, Crnogorski eticki kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najuzoj porodici nacionalnih entiteta medjunarodne zajednice sa najuzvisenijim moralom.
_________________
 
Velikosrpski mitovi i obmane

Borislav Cimesa ANTIEVROPEIZAM SRBIJE

Verbalno se izjasnjavajuci za Evropu (zvanicna) Srbija radi suprotno. Njeno bjekstvo od Evrope u ime priblizavanja Evropi nije nista drugo do strah od civilizovanog zivota, demokratije i evropskih dijalogika.

Ovih dana ponovo su se culi prijeteci tonovi Beograda u stilu: »Crna Gora ne moze u Evropu prije Srbije«, a zatim, »Crna Gora ne moze u Evropu bez Srbije! Ili: »Nezavisna Crna Gora je njena propast! Ona moze u Evropu poslije Srbije!« (ako prije toga ne propadne). I niz slicnih. Nosioci ovih prijetnji su oni zvanicnici koji se zaklinju u odanost Staroj Gospodji Evropi, a istovremeno poricu i sebe i nju odbijajuci saradnju sa Hagom. Otkuda i zasto takve srpske dvolicnosti i disonance? Odgovore na ova pitanja potrazicemo u kratkom pregledu istorije srpske duhovnosti.

Srpska istorija antievropejstva

Visevjekovna turska okupacija Srbiju je udaljila od Evrope. Umjesto Evrope Srbiji je donijela Aziju, namjesto magna carta libertatum darovala joj je ius primus noctis (zakon prve bracne noci), porez na trosenje zuba (turskih begova koji su se sladili srpskim dobrima). Zato nije ni cudo sto je evropeizam vjekovima bio tudj srpskom umu. Devetnaesti vijek preko hatiserifata doveo je do kupljene srpske slobode. Srbi su svoje (Karadjordjevu) glave posjecene kumovskom rukom za svijetle vladarske krune u torbi u Stambol nosili. Turski orijent je uveo nasilje i ropstvo kao zakon jacega otkuda se rodila srpska pritvornost, prijevarnost, patologija i zatvorena misao. Srpski duh se zahvaljujuci turskom orijentu konstituisao kao duh palanke (od turske rijeci palankah – tvrdjava u duhu okrenuta prema spolja bodljama). Iz takve tradicije nastao je i konstantimizam, odnosno, on se produzio kao metafora za perfidne ili ucene razgovore i pregovore koji nikada ne dovode do sporazuma. Prica bez rezultata postala je sinonim srpskog pregovarackog duha prevare. Protivzapadnjastvo i antievropeizam postaju osnovne poruke i dominantne ideje srpskog pjesnistva, religijske, politicke i teorijske misli u vise od potonja dva vijeka. Iako je i sam isticao zapadnjacku kulturu Skerlic je Evropu poistovjecivao sa dekadenstvom, a Zapad sa »tudjinstvom« (u clanku JEDNA KNJIZEVNA ZARAZA, 1908) . Romanticar Djura Jaksic kao HADZI DjURO JOVIC napisao je OSVECENO KOSOVO 1913. likujuci nad Turcima nakon balkanskih pobjeda i protiveci se duhu Evrope. Za Jaksica je, kako veli pjesnik Dragutin J. Ilic, osnivac lige DRUSTVO VELIKE SRBIJE covjek moguc kao SRBIN ili cudoviste. Ako nije Srbin covjek je ne-brat, dusmanin (R. Konstatinovic, Filosofija palanke, Beograd 1981, str. 238 –239). Srpske svjetitelje velica i Jovan Ducic, a to su srpski vladari zatvarajuci duh u retortu Velike Nebeske Srbije (Kultura naseg seljaka, Nase selo 1930). Svetislav Stefanovic je propagirao STO SMO RODU (SRPSTVU) TO SMO BOGU BLIZE (Misija, Srpski narod, 23. I 1943/44) i Desanka Maksimovic i Jela Spiridonovic Savic su uoci II svjetskog rata propovijedale i pjevale predajuci se Bogu kao srpstvu. Za Petra Kocica Bog je Srbin. Rade Drainac u doba hipnizma propovijedao je »balkanstvo« (citaj svetosrpstvo). Antievropejski iracionalizam sirio se od dr Milosa Djurica do Vladimira Vujica, Dvornikovica, Slankamenca, Ristica. »Nastasijevic nije trazio pesmu nego rod« (citaj srpstvo), veli za njega Konstantinovic (c.d. 293). Rakicev palanacki pseudo-aristokratizam vodio je Vizantiji (isto, 315). Koncept srpske organske kulture upotpunio je i nazdravicar u novom sremskom kolu pjesnik Radovan Kosutic. Zato Konstantinovic s pravom zakljucuje: »Gde je duh palanke tu je bestelesnost ili telo pornografije.« (isto, str. 340). Zatvoreni svijet su podrzavali i podrazavali i Dis i spiritista i ideolog atentata i anarhizma Dimitrije Mitrinovic. Panhumanista Milos Djuric je ustvrdio da ce »Srbin da resava ne samo smisao Srbina, nego i Svecoveka. Vreme je da Srbin udje u plan kosmosa i da pokuca na dveri vecnosti.« (isto, Filosofija panhumanizma, 1922). Ali srpski ulazak u Kosmos Djuric nije vidio preko Evrope niti kao put u Evropu. Zato je Velibor Gligoric pisao u clanku NEOHUMANISTI (Stozer, IX-X 1931) da »Milos Djuric bi Bergsonu dao buzdovan Kraljevica Marka da potuce sve Latine«. Djuric u VIDOVDANSKOJ ETICI (Vihor, 1914) apsolutizuje srpski iracionalizam kroz srpsku narodnu pjesmu. On, Justin Popovic i Nikolaj Velimirovic se povode za Kajzerlingom i Osvaldom Spenglerom autorom poznate studije »PROPAST ZAPADA«. Nasuprot tome isticu mesijanstvo Srbije tj. Balkana. Po njima Balkan nije Evropa i zato on ne zna bolijesti Evrope. Nesposoban da prihvati zapadno-evropsku civilizaciju, Vladimir Dvornikovic Srbima pripisuje i propisuje istu takvu usmjerenost ali i sjajnu buducnost. Slijedili su ga Vladimir Vujic i dr Ksenija Atanasijevic. Jos 1915. Nikolaj Velimirovic je kliktao: »Evropa je na svrsetku svoje istorije i mora traziti svjetlost na Istoku. Evropa je velika grjesnica. Svjetlost Evrope je sijanje stvari, a ne dusa. Indija dade Budu, Arabija Muhameda, Palestina Isusa, Persija Boga svjetlosti Mitru a Evropa ne dade nijednog Bogocovjeka, nijednog Boga« (Pijemont 1915, isto, Vjesnik, 24.9.1915, str. 1 i 2). Isti pamflet je zakljucio: »Nauka je vodj slijepih. Nauka je strucno zanimanje Evrope«. Justin Popovic u clanku IZMEDjU DVAJU KULTURA, EVROPSKE - COVECANSKE I SVETOSAVSKE – BOGOCOVECANSKE, Narodna odbrana, 4. novembar 1928. je pisao: »Evropa je mrtva. Evropa je groblje. Evropska kultura izgubila je boga. Evropski bog je mrtav. Evropa ne pati od ateizma vec od politeizma. Posto je izgubila boga ona je od filosofije, tehnike, politike stvorila idole. Ipak njeno najvece zlo je humanizam, a zlo ovoga zla je relativizam, u posljednjoj liniji svojoj humanizam je nihilizam« (citirano djelo). Prvos Slankamenac, Ljotic, Jonic, Drainac koji je htio da se od Evrope gradi Kineskim zidom, Momir Nikolic, Miroslav Spalajkovic, Milan Nedic, Spasoje Vasiljev, Zivko D. Petkovic, Stevan Moljevic, Dragisa Vasic, Ratko Parezanin i mnogi drugi sa vecinske srpske desnice samo su nastavili doktrinu velikosrpskih iracionalista i antievropejstva. Prije R. Djisalovica i Dimitrija Najdanovica u srpskom antievropejstvu i poetici srpskog nacizma najdalje su otisli zenitisti Ljubomir Micic i Branko Poljanski.
U programskoj zenitistickoj pjesmi »Varvarska kajgana« Micic je decidan i iskren: »Ispicemo deset akova zvezda / I pojesti hiljadu vagona srpskog neba / Ako balkanske oci ne iskljuju mozak zapadne kulture / Ako istocne duge ne polocu evropsku krv« (Lj. Micic, ANTIEVROPA, Beograd, 1926).
Za zenitiste i njihovog ideologa Micica srbozderski Zagreb je centar kulturnog sveta, Evropu karakterise Sifiliskultura, a Balkanski Barbarogenije ce izlijeciti degenerisanu k.urvu Evropu koja se pro.urvala (Zenit, br. 41/1926). Evropi je posvetio psovacku poemu STOTINU VAM BOGOVA. U antievropskoj poemi AEROPLAN BEZ MOTORA istice se kao “borac protiv degenerisane evropeizacije Balkana kojoj je balkanskim Barbarogenijem suprotstavio BALKANIZACIJU EVROPE” i to iste one Evrope koja je njegovo Srbijanstvo i Veliku Srbiju” uvela u provaliju patnje i zemaljskog pakla na Balkanu” i razapela “na onaj cuveni krst po imenu Albanija!” (Zenit 41/1926). I da ne nabrajamo dalje brojne predstavnike antievropske srpske misli. Jer, lakse je pobrojati one koji to nijesu (nadrealisti, postmodernisti i mala grupa savremenih pisaca). Zato, treba li jos nekoga da cudi sto politicka i misao uopste u Srbiji i danas povladjuje ovim svojim uzorima. U istoriji Srbije uvijek je narodnjacka protivreformska misao dominirala nad civilizovanom, gradjanskom i proevropskom ideologijom.

Dijalogike Evrope

Gledajuci u francuskoj revoluciji “prekrasnu zoru novog dana” Hegel je vizionarski prognozirao da Evropu cini smjena vlasti i opozicije, da princip atoma organizaciji ne dopusta cvrstinu tako da se nastavlja gibanje i nemir. Oni se nastavljaju u smislu permanentnog dijalogickog vrenja. Kroz praksu permanentnog dijalogickog vrenja Evropa se uvijek iznova sabira za realizaciju pojma slobode kao istine svoje zivotnosti i karaktera u kojem, hegelovski misljeno, svjetski duh nalazi svoju domovinu i proizvodi dovoljno jedru i opstu svijest o laznim rjesenjima i Mesijama i dovoljno velikim zaduzbinama koje u sebi ujedinjuju cuvanje i pripreme buducih preobrazaja. Po Edgaru Morenu osobenost evropske kulture je u snazi njenih dijalogika; one se vrtlozno povezuju i suprotstavljaju: religija i um, vjera i sumnja, mit i kritika, empirija i racio, egzistencija i ideja, posebno i opste, filozofija i nauka, staro i novo, tradicija i evolucija, reakcija i revolucija, individua i kolektiv, imanencija i transcendencija, hamletizam i prometeizam, kihotizam i sancopansizam itd. itd. Posebno mjesto medju ovim dijalogikama pripada dilemi demokratija ili totalitarizam. Zastrasena zivotom i slobodom, svijescu o nepristajanju Evrope na “mega smrt”, Srbija se najvise plasi evropskog pronalaska zajednistva sudbine i evropske odluke “ne umrijeti ne samo zooloski, nego ni politicki, kulturno, ni intelektualno”. Srbija nije navikla na dijalogike i njihova gibanja i nemire. Ostala je jos uvijek u sferi prijetvornosti i autoritarnih monologika. Otuda ona nema sluha ni za manje ni za vece od sebe. Ni za Crnu Goru ni za Evropu. Zato je svaka dijalogika odnosno politicki ili drugi dogovor i sporazum sa njom jos uvijek nemoguc.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top