OOOJ Dimitrije
Aktivan član
- Poruka
- 1.292
KEMP počiva u oku posmatrača, naročito ako je posmatrač kemp.
KEMP je pre svega drugo detinjstvo.
KEMP je autobiografija napisana na način kao da se radi o drugoj osobi.
KEMP je promašena maska.
KEMP je slobodna asocijacija. Slobodno mišljenje nije kemp.
KEMP je rojalizam, dijabolizam i britanski socijalizam.
KEMP je moralna anarhija koja ne može da napravi mesto za sebe, a da ne izmeni stavove društva.
KEMP je efemerno fundamentalan.
KEMP je preoblačenje u odeću suprotnog pola iz frojdovske omaške.
KEMP je glagol i gerund.
KEMP je smejati se na „Važno je zvati se Ernest“ , a ne znati zašto.
KEMP je smejati se na „Važno je zvati se Ernest“, i znati zašto.
KEMP je umetnost bez umetnika.
KEMP je anti-umetnost na isti način na koji je fizička želja anti-kreativna.
KEMP je rod bez genitalije.
KEMP je neugodnost bez kukavičluka.
KEMP je laž koja govori istinu.
"Nepodložan definiciji, nepokolebljiv, kemp je heroizam ljudi od kojih se ne traži da budu heroji. On će iznaći nove načine da reaguje, zajedno sa javnim ukusom i protiv njega, on će sebično i nesebično nastaviti da krešti, zabavljajući samoga sebe i posmatrača nekim ludim gestom, zaboravljajući na ono što se od njega zahteva. Kemp je uvek u budućnosti; zbog toga je on toliko očajnički potreban sadašnjosti."
Neki od primera ove tvrdnje jesu:
Čuveni odgovor američke glumice dvadesetih godina prošlog veka Talule Benkhed, na opasku svog prijatelja da kokain izaziva zavisnost: »Gluposti, uzimam ga već godinama«.
Divajn je prvi čovek koji je postao slavan po tome što je pojeo pseći izmet; ako smo mu dodelili slavu za takav čin, možda je to znak u kojoj meri je kemp dopustio da se razulari bes javnosti protiv buržoazije (Divajn).
ovaj usamljenik, koji je radio noću, živeo na crnoj kafi, a ipak držao korak sa tračevima i najnovijim dešavanjima u umetnosti, postao je nadbiskup mladog kemp Pariza dvadesetih, primao posvete od Žida i Koktoa, prikupljao skandale od slugu i kelnera i u principu ispredao, od pootpadalih škljokica beau monde-a, kostim za izgubljeno dete kakvo je zauvek ostao. U toku tog procesa, po običaju kemp ljudi, stvorio je najveći roman francuskog jezika. (Marsel Prust)
doživela je neuspeh u procesu samodefinisanja, oslanjajući se, sa očajničkim kempom i bez ikakvog uspeha, na grešni brak velikih grudi i boemštine koju je trebalo sakriti; izgubljena duša koja se konačno ubila prekomernom količinom zaborava u vidu tableta(Merilin Monro).
kada je Valentino umro - ostavljajući za sobom legendu o velikom ljubavniku (koja je bila daleko od istine) i srebrni odlivak svojih muških atributa (za koje se pričalo da pripadaju njegovom savremeniku Rejmonu Novaru) - histerija koju je to izazvalo bila je sama po sebi kemp(Rudolf Valentino).
"Evidentno je da se kemp najčešće ruga samome sebi, često je slučaj da on označava zaustavljeni emotivni razvoj. Kada je kemp tragičan, a može to da bude, on je uvek ličan i nikad nije univerzalan. Očigledno je da je ponekad lakomislen i snobovski. On, međutim, uvek i po svaku cenu, predstavlja poklič protiv konformizma, krik protiv dosade, zavet potencijalne jedinstvenosti svakoga od nas i naših prava na tu jedinstvenost."
KEMP je pre svega drugo detinjstvo.
KEMP je autobiografija napisana na način kao da se radi o drugoj osobi.
KEMP je promašena maska.
KEMP je slobodna asocijacija. Slobodno mišljenje nije kemp.
KEMP je rojalizam, dijabolizam i britanski socijalizam.
KEMP je moralna anarhija koja ne može da napravi mesto za sebe, a da ne izmeni stavove društva.
KEMP je efemerno fundamentalan.
KEMP je preoblačenje u odeću suprotnog pola iz frojdovske omaške.
KEMP je glagol i gerund.
KEMP je smejati se na „Važno je zvati se Ernest“ , a ne znati zašto.
KEMP je smejati se na „Važno je zvati se Ernest“, i znati zašto.
KEMP je umetnost bez umetnika.
KEMP je anti-umetnost na isti način na koji je fizička želja anti-kreativna.
KEMP je rod bez genitalije.
KEMP je neugodnost bez kukavičluka.
KEMP je laž koja govori istinu.
"Nepodložan definiciji, nepokolebljiv, kemp je heroizam ljudi od kojih se ne traži da budu heroji. On će iznaći nove načine da reaguje, zajedno sa javnim ukusom i protiv njega, on će sebično i nesebično nastaviti da krešti, zabavljajući samoga sebe i posmatrača nekim ludim gestom, zaboravljajući na ono što se od njega zahteva. Kemp je uvek u budućnosti; zbog toga je on toliko očajnički potreban sadašnjosti."
Neki od primera ove tvrdnje jesu:
Čuveni odgovor američke glumice dvadesetih godina prošlog veka Talule Benkhed, na opasku svog prijatelja da kokain izaziva zavisnost: »Gluposti, uzimam ga već godinama«.
Divajn je prvi čovek koji je postao slavan po tome što je pojeo pseći izmet; ako smo mu dodelili slavu za takav čin, možda je to znak u kojoj meri je kemp dopustio da se razulari bes javnosti protiv buržoazije (Divajn).
ovaj usamljenik, koji je radio noću, živeo na crnoj kafi, a ipak držao korak sa tračevima i najnovijim dešavanjima u umetnosti, postao je nadbiskup mladog kemp Pariza dvadesetih, primao posvete od Žida i Koktoa, prikupljao skandale od slugu i kelnera i u principu ispredao, od pootpadalih škljokica beau monde-a, kostim za izgubljeno dete kakvo je zauvek ostao. U toku tog procesa, po običaju kemp ljudi, stvorio je najveći roman francuskog jezika. (Marsel Prust)
doživela je neuspeh u procesu samodefinisanja, oslanjajući se, sa očajničkim kempom i bez ikakvog uspeha, na grešni brak velikih grudi i boemštine koju je trebalo sakriti; izgubljena duša koja se konačno ubila prekomernom količinom zaborava u vidu tableta(Merilin Monro).
kada je Valentino umro - ostavljajući za sobom legendu o velikom ljubavniku (koja je bila daleko od istine) i srebrni odlivak svojih muških atributa (za koje se pričalo da pripadaju njegovom savremeniku Rejmonu Novaru) - histerija koju je to izazvalo bila je sama po sebi kemp(Rudolf Valentino).
"Evidentno je da se kemp najčešće ruga samome sebi, često je slučaj da on označava zaustavljeni emotivni razvoj. Kada je kemp tragičan, a može to da bude, on je uvek ličan i nikad nije univerzalan. Očigledno je da je ponekad lakomislen i snobovski. On, međutim, uvek i po svaku cenu, predstavlja poklič protiv konformizma, krik protiv dosade, zavet potencijalne jedinstvenosti svakoga od nas i naših prava na tu jedinstvenost."