Marieluise Beck, poslanica ”Zelenih” u Bundestagu PDF štampa E-mail
Piše: Mile LASIĆ
20/08/07
Trojka ne smije praviti srpskom nacionalizmu daljnje ustupke
Nacionalizam mora osjetno propasti kako bi demokratski razvoj bio moguć. Tomu pripada i prihvatanje gubitka Kosova, zaljučak je Marielouise Beck
Bivša opunomoćenica za integraciju u Schroederovoj vladi, a sada poslanica u Bundestagu u ime ”Zelenih”, Marieluise Beck je u autorskom prilogu u berlinskom ”Tageszeitungu” upozorila na posve izglednu realnost da misija ”trojke za Kosovo ne uspije”, jer ova skupina, kao i prethodne, uostalom, ne postupa konzekventno protivu srpskog nacionalizma.
Naivna očekivanja
Marielouise Beck je, inače, članica i Vanjskopolitičkog odbora Bundestaga, u kojem se bavi u prvom redu istočnoevropskim zemljama. U junu ove godine je ova 55-godišnja njemačka političarka posjetila i BiH i Srbiji.
”Trojka” nema velike izglede za uspjeh, ocjenjuje Beckova, pa prijeti da bude postignut ”truli kompromis”, jer skupina sa Ischingerom, koji ima iskustva i iz Daytona, nije naučila ”kuda vode ustupci srpskom naconalizmu”.
U najboljem slučaju vode u stagnaciju, kao u Bosni i Hercegovini, a u najgorem u rat, kao na Kosovu, ocjenjuje Beckova, uz dodatak da EU ne može dozvoliti sebi jedan takav trajni rizik.
Autorski prilog Marieluise Beck nosi naslov ”Pouka iz Daytona”. Očekivanje od vladajuće koalicije u Srbiji da prihvati nezavisnost Kosova, kao i da ozbiljno surađuje sa Den Haagom, je naivno ili, u najmanju ruku, isuviše optimistično. Vladina koalicija u Srbiji predstavlja balans nacionalista i nenacionalista, čija je egzistencija povezana sa statusom quo po oba pitanja.
Nedavno isporučivanje dvojice ratnih zločinaca nije bilo ništa drugo do žrtvovanje pješaka kako bi se spriječila isporuka Karadžića i Mladića. Također, nekakvo spoznatljivo prihvatanje rješenja za Kosova bi značilo – s obzirom na raspored snaga - kraj ove vlade i preuzimanje vlasti od strane radikala, sa izborima ili bez njih, zaključuje Marielouise Beck.
Prijateljske ponude, kao što su partnerstvo s NATO-om i ponovno uspostavljanje pregovora o Ugovoru o asocijaciji Srbije sa EU čine - u ovim okolnostima - mali utisak. EU-orijentirane snage u Srbiji su isuviše slabe da bi ove ponude mogle pretvoriti u odgovarajuću politiku, a nasuprot tomu, ove ponude jačaju nacionaliste, jer one djeluju kao njihova pobjeda.
”Iz perspektive jednog Koštunice to znači: vidite, Zapad prihvata našu samosvijest, pa nam nudi pregovore”, zaključuje Beckova, a potom kritizira njemačko razumijevanje političkih prilika u Srbiji.
”U njemačkoj javnosti je, primjerice, uobičajeno da se srpske partije dijele na demokratske i nedemokratske. Ne čine samo mediji takvo što, nego i profesionalni vanjski političari, sve do MIP-a, koji su radosni zbog nove, pretpostavljeno demokratske koalicije u Beogradu. Ovo grubo svrstavanje vodi, pak, pogrešnim prognozama. Jer, samo zbog toga što partije respektiraju demokratske izbore one ne posjeduju automatski pozitivni odnos prema Zapadu i njegovim očekivanjima.
”Naravno da su nefalsificirani izbori za pozdraviti”, naglašava Beckova, ”ali oni nisu dovoljni dokaz demokratske kulture, a pogotovu ne sposobnosti za integrirati se u supranacionalne strukture, kao što je EU. Odlučujuće za političko djelovanje u Srbiji - kao i u državama u njenom susjedstvu - je temeljno nacionalističko držanje društvene većine. Trebalo bi se, dakle, razlikovati između zapadno orijentiranih i nacionalističkih strujanja i partija. Ovo je primjereni koordinacioni sustav za vrednovanje političkih ciljeva i strategija.
Po autoričinom mišljenju, spektar nacionalističkih snaga u Srbiji se proteže od radikala, preko monarhista tipa Draškovića do Koštuničinog DSS. Svi su oni koalirirali i sa Miloševićom ili su ga tolerirali. Ono što ih povezuje je odbijanje orijentacije prema Zapadu, pogotovu njegovih zahtijeva. ”Ko danas u Srbiji zahtijeva isporučivanje Ratka Mladića u Den Haag zagriza u granit”, zaključuje Beckova.
S druge strane, i Demokratska stranka lebdi tradicionalno između zapadne i nacionalisitčke orijentacije. Osobe kao Đinđić ranije, ili danas Tadić nisu jednostavno reprezentativni za nju.
Put u Evropu
”Jedini jasan kontrapunkt nude hrabra Liberalno-demokratska partija i njeni saveznici”, zaključuje Beckova, uz poruku kako je važno što su upravo oni i ušli u srpski parlament, pa ako pet procenata i nisu stvarno većina.
”U srpskom društvu postoji stalan ciljni konflikt”, privodi Beckova kraju ovu briljantnu analizu. ”Na jednoj strani je potreba za blagostanjem, uz pomoć EU, a na drugoj je njegovanje statusa žrtve nerazumljenog srpstva.”
Pozitivna razvojna dinamika, s privredom kao pogonskom snagom, bila bi, naravno, poželjna. Ali, to ne znači da bi ona automatski razriješila ”nacionalističko samorazumijevanje”, poručuje Beckova, jer nacionalizam mora osjetno propasti kako bi demokratski razvoj bio moguć. ”Tome pripada i prihvatanje gubitka Kosova”, zaljučak je Marielouise Beck.
”I tako kako samo preko zaobilaznice zvane samostalnost Kosovo može naći put u Evropu, može to isto uspjeti i Srbiji preko prihvatanja njenog poraza”, direktna je da ne može biti direktnija poruka Marielouise Beck.
Cijela njena ekspertiza je poslužila poruci da ”trojka” ne smije praviti ”trule kompromise”, odnosno praviti srpskom nacionalizmu daljnje ustupke. Evropska unija, mora, ukoliko hoće pomoći i u konačnici integrirati Srbiju, pojasniti ova pitanja. Neiskrene ponude su pogrešno sredstvo, misli Beckova, srpsko društvo ne smije biti pošteđeno da se samokritički raspravi sa svojom prošlošću. ”Ono treba spoznaju o samoskrivljenom porazu”, zaključila je u ”taz-u” Marieluise Beck, a na takvo što nije bilo do sada prisiljeno upravo zahvaljujući odgovarajućoj politici Zapada”.
Piše: Mile LASIĆ
20/08/07
Trojka ne smije praviti srpskom nacionalizmu daljnje ustupke
Nacionalizam mora osjetno propasti kako bi demokratski razvoj bio moguć. Tomu pripada i prihvatanje gubitka Kosova, zaljučak je Marielouise Beck
Bivša opunomoćenica za integraciju u Schroederovoj vladi, a sada poslanica u Bundestagu u ime ”Zelenih”, Marieluise Beck je u autorskom prilogu u berlinskom ”Tageszeitungu” upozorila na posve izglednu realnost da misija ”trojke za Kosovo ne uspije”, jer ova skupina, kao i prethodne, uostalom, ne postupa konzekventno protivu srpskog nacionalizma.
Naivna očekivanja
Marielouise Beck je, inače, članica i Vanjskopolitičkog odbora Bundestaga, u kojem se bavi u prvom redu istočnoevropskim zemljama. U junu ove godine je ova 55-godišnja njemačka političarka posjetila i BiH i Srbiji.
”Trojka” nema velike izglede za uspjeh, ocjenjuje Beckova, pa prijeti da bude postignut ”truli kompromis”, jer skupina sa Ischingerom, koji ima iskustva i iz Daytona, nije naučila ”kuda vode ustupci srpskom naconalizmu”.
U najboljem slučaju vode u stagnaciju, kao u Bosni i Hercegovini, a u najgorem u rat, kao na Kosovu, ocjenjuje Beckova, uz dodatak da EU ne može dozvoliti sebi jedan takav trajni rizik.
Autorski prilog Marieluise Beck nosi naslov ”Pouka iz Daytona”. Očekivanje od vladajuće koalicije u Srbiji da prihvati nezavisnost Kosova, kao i da ozbiljno surađuje sa Den Haagom, je naivno ili, u najmanju ruku, isuviše optimistično. Vladina koalicija u Srbiji predstavlja balans nacionalista i nenacionalista, čija je egzistencija povezana sa statusom quo po oba pitanja.
Nedavno isporučivanje dvojice ratnih zločinaca nije bilo ništa drugo do žrtvovanje pješaka kako bi se spriječila isporuka Karadžića i Mladića. Također, nekakvo spoznatljivo prihvatanje rješenja za Kosova bi značilo – s obzirom na raspored snaga - kraj ove vlade i preuzimanje vlasti od strane radikala, sa izborima ili bez njih, zaključuje Marielouise Beck.
Prijateljske ponude, kao što su partnerstvo s NATO-om i ponovno uspostavljanje pregovora o Ugovoru o asocijaciji Srbije sa EU čine - u ovim okolnostima - mali utisak. EU-orijentirane snage u Srbiji su isuviše slabe da bi ove ponude mogle pretvoriti u odgovarajuću politiku, a nasuprot tomu, ove ponude jačaju nacionaliste, jer one djeluju kao njihova pobjeda.
”Iz perspektive jednog Koštunice to znači: vidite, Zapad prihvata našu samosvijest, pa nam nudi pregovore”, zaključuje Beckova, a potom kritizira njemačko razumijevanje političkih prilika u Srbiji.
”U njemačkoj javnosti je, primjerice, uobičajeno da se srpske partije dijele na demokratske i nedemokratske. Ne čine samo mediji takvo što, nego i profesionalni vanjski političari, sve do MIP-a, koji su radosni zbog nove, pretpostavljeno demokratske koalicije u Beogradu. Ovo grubo svrstavanje vodi, pak, pogrešnim prognozama. Jer, samo zbog toga što partije respektiraju demokratske izbore one ne posjeduju automatski pozitivni odnos prema Zapadu i njegovim očekivanjima.
”Naravno da su nefalsificirani izbori za pozdraviti”, naglašava Beckova, ”ali oni nisu dovoljni dokaz demokratske kulture, a pogotovu ne sposobnosti za integrirati se u supranacionalne strukture, kao što je EU. Odlučujuće za političko djelovanje u Srbiji - kao i u državama u njenom susjedstvu - je temeljno nacionalističko držanje društvene većine. Trebalo bi se, dakle, razlikovati između zapadno orijentiranih i nacionalističkih strujanja i partija. Ovo je primjereni koordinacioni sustav za vrednovanje političkih ciljeva i strategija.
Po autoričinom mišljenju, spektar nacionalističkih snaga u Srbiji se proteže od radikala, preko monarhista tipa Draškovića do Koštuničinog DSS. Svi su oni koalirirali i sa Miloševićom ili su ga tolerirali. Ono što ih povezuje je odbijanje orijentacije prema Zapadu, pogotovu njegovih zahtijeva. ”Ko danas u Srbiji zahtijeva isporučivanje Ratka Mladića u Den Haag zagriza u granit”, zaključuje Beckova.
S druge strane, i Demokratska stranka lebdi tradicionalno između zapadne i nacionalisitčke orijentacije. Osobe kao Đinđić ranije, ili danas Tadić nisu jednostavno reprezentativni za nju.
Put u Evropu
”Jedini jasan kontrapunkt nude hrabra Liberalno-demokratska partija i njeni saveznici”, zaključuje Beckova, uz poruku kako je važno što su upravo oni i ušli u srpski parlament, pa ako pet procenata i nisu stvarno većina.
”U srpskom društvu postoji stalan ciljni konflikt”, privodi Beckova kraju ovu briljantnu analizu. ”Na jednoj strani je potreba za blagostanjem, uz pomoć EU, a na drugoj je njegovanje statusa žrtve nerazumljenog srpstva.”
Pozitivna razvojna dinamika, s privredom kao pogonskom snagom, bila bi, naravno, poželjna. Ali, to ne znači da bi ona automatski razriješila ”nacionalističko samorazumijevanje”, poručuje Beckova, jer nacionalizam mora osjetno propasti kako bi demokratski razvoj bio moguć. ”Tome pripada i prihvatanje gubitka Kosova”, zaljučak je Marielouise Beck.
”I tako kako samo preko zaobilaznice zvane samostalnost Kosovo može naći put u Evropu, može to isto uspjeti i Srbiji preko prihvatanja njenog poraza”, direktna je da ne može biti direktnija poruka Marielouise Beck.
Cijela njena ekspertiza je poslužila poruci da ”trojka” ne smije praviti ”trule kompromise”, odnosno praviti srpskom nacionalizmu daljnje ustupke. Evropska unija, mora, ukoliko hoće pomoći i u konačnici integrirati Srbiju, pojasniti ova pitanja. Neiskrene ponude su pogrešno sredstvo, misli Beckova, srpsko društvo ne smije biti pošteđeno da se samokritički raspravi sa svojom prošlošću. ”Ono treba spoznaju o samoskrivljenom porazu”, zaključila je u ”taz-u” Marieluise Beck, a na takvo što nije bilo do sada prisiljeno upravo zahvaljujući odgovarajućoj politici Zapada”.
