Srbija, zemlja bez levice

BG5

Veoma poznat
Poruka
11.580
Titoistički umekšani, relativno otvoreni socijalizam je ostavio solidan temelj za delovanje levice u postkomunističkoj Srbiji. Ali, Srbija je uprkos tome već godinama zemlja bez prave levičarske partije. Čak i oni koji se predstavljaju kao levičari – bilo da se radi o baštinicima Miloševićevog nasleđa, bilo o samoproglašenim liberalima – sa idejama levice imaju veze samo u svojim fantazijama i proklamacijama. Da FK “Crvena zvezda” nije zadržao svoje staro ime (crvenu) petokraku bi u Srbiji viđali samo u muzejima.

Za nestanak pomena vredne levice u Srbiji zaslužan je prvenstveno Slobodan Milošević. Ali, važnu ulogu imala je i grupa zapadnih, uglavnom američkih vladinih “instituta” i organizacija koje su slanjem “ekspertske pomoći”, raznim “kursevima” i donacijama usmeravali i oblikovali novu političku elitu.

Pozivanje na socijalizam i levičarenje je početkom devedesetih bilo izuzetno efikasno za pridobijanje glasova srednje i radničke klase koja je uglavnom bila navučena na titoističku “uravnilovku” i platu kao neretko redovnu naknadu za nerad. Milošević je mnogo bolje nego opozicija prepoznao slabost Srba prema čarima samoupravnog socijalizma i nemilosrdno je zloupotrebljavao sve što je mirisalo na levicu kako bi iza srpa, čekića i crvene ruže sakrio svoju destruktivnu vlastoljubivost.

“Liberalne” i “građanske” stranke u Srbiji koje sebe danas nazivaju levičarskim, to uglavnom argumentuju svojim odnosom prema nacionalizmu, ratovima, mestu Crkve u državi i pravima verskih i seksualnih manjina. Ali, takvo samorazumevanje ima malo veze sa današnjim shvatanjem levice – i onim koje je dominantno na Zapadu i koje je sve više obeleženo odnosom prema očuvanju čovekove okoline ili globalizaciji, i onim borbenijim u “trećem svetu” koje je uglavnom fokusirano na klasna pitanja i imperijalizam.

Neki od najpoznatijih svetskih levičara su istovremeno i ultranacionalisti, na primer predsednik Venecuele Ugo Čaves, danas najveća levičarska ikona. Kastrov socijalistički režim je jedan od najhomofobičnijih na planeti. Na “crvenoj” Kubi prethodnih decenija na važnim položajima praktično nije bilo žena. S druge strane mnoge konzervativne partije ili njihovi najistaknutiji pojedinci danas otvoreno zastupaju neke od stavova koji su prethodnih dvadesetak godina na Zapadu smatrani kao ekskluzivno levičarski. Na primer u SAD uticajni republikanci Arnold Švarceneger, guverner Kalifornije, i Rudi Đulijani, bivši gradonačelnik Njujorka i jedan od glavnih kandidata za republikansku nominaciju za sledeće predsedničke izbore, imaju prilično levičarski odnos prema abortusu i pravima homoseksualaca.

U mnogim zemljama, naročito onima u razvoju i tranziciji, odnos prema neoliberalnom kapitalizmu je postao glavno merilo mesta političkih partija na ideološkoj skali. Levica je danas najjača u Latinskoj Americi gde je neoliberalni recept rigorozno primenjivan tokom devedesetih, sa katastrofalnim posledicama po standard većine stanovnika. Ne radi se samo o “crvenilu” Čavesovog Karakasa ili Moralesovog La Paza. Prolaznik kroz centar Buenos Ajresa će, najmanje jednom nedeljno tokom masovnih demonstracija brojnih levičarskih grupa i partija, pomisliti da je u Moskvi tri decenije ranije. Neoliberalna formula za koju Argentinci veruju da je nedavno srušila njihovu ekonomiju – koju će u Buenos Ajresu često nazvati “Vašingtonskim konsenzusom”, što je njeno drugo, nama manje poznato ime – danas predstavlja obrazac koje su SAD, MMF i Svetska banka uspešno “izvezle” u zemlje istočne Evrope, uključujući i Srbiju.

SAD već više od 25 godina širom sveta nameću neoliberalizam, sistem začet u glavama grupe profesora na Čikaškom univerzitetu, kao najefikasniju inkarnaciju kapitalizma. “Pluralizam kapitalizama” koji je u Evropi postojao tokom hladnog rata, je polako nestajao od raspada Sovjetskog Saveza. Zamenila ga je neoliberalna dogma koja pogoduje najbogatijima na svakom nivou – od pojedinaca do država. Neoliberalizam po pravilu dovodi do izuzetno nepravedne raspodele rasta nacionalnog dohotka i povećanja socijalnih razlika – bogatiji postaju sve bogatiji, dok čak i srednja klasa teško održava korak sa inflacijom.

Poslednja u nizu evropskih zemalja koje su se odrekle “svog kapitalizma” je Francuska – izborom Nikole Sarkozija za predsednika Francuzi su u maju izabrali i da prime “brzu dozu” neoliberalizma. Kritičari sa levice tvrde da će “represija biti jedini (Sarkozijev) odgovor na zahteve nižih klasa”. Sarkozi je posle izbora najavio da više “neće biti prava bez obaveza” i da će “svako morati da nađe svoje dostojanstvo”.

Dostojanstvo je u neoliberalizmu najskuplja roba. Ovaj poredak podrazumeva minimalnu socijalnu zaštitu i sigurnost zaposlenih. Od svih pojedinaca se zahteva da na neki način postanu preduzetnici kako bi možda obezbedili sigurnost u “poznim godinama” u državama u kojima pojam penzije polako prelazi u udžbenike istorije. Neoliberalni “građanin kapitalista” kupivši akcije samo prividno postaje suvlasnik firmi u kojima poseduje beznačajne deliće. Od uspeha ovih kompanija, odnosno od rasta vrednosti njihovih akcija, zavisi i njihova starost i dostojanstvo.

Tek nedavno neoliberalni kapitalizam se u svetu suočio sa ozbiljnijim preprekama. Otpor njegovom trijumfalnom globalnom pohodu dolazi sa tri strane – od levičarskih vlada u Latinskoj Americi koje pokušavaju da povrate kontrolu nad prirodnim bogatstvima i zauzdaju obest multinacionalnih kompanija, od autokratskih i pseudodemokratskih režima (kakvi su oni u Kini ili Rusiji) koji imaju dovoljno veliku ekonomsku moć da ucenjuju Zapad, i od militantnih islamskih fundamentalista.

Srbija je jedna od zemalja sa izuzetno slabim sindikatima, u kojoj na političkoj sceni ne samo da ne postoji levičarska politička snaga koja bi artikulisala i sugerisala korektivne mehanizme, već ni ozbiljnija javna debata o posledicama često pogrešnog, nespretnog ili ishitrenog nametanja neoliberalnih recepata tokom prethodnih šest godina. Pri tome u Srbiji javno preispitivanje brzine i cene otvaranja ekonomije, sprovođenja neoliberalnih reformi ili opravdanosti donošenja nekih od “evropskih zakona” po pravilu biva diskvalifikovano kao “antievropsko” ili “antizapadno” delovanje baš od onih partija i “nevladinih organizacija” koje sebe smatraju levičarskim.

Odsustvo ili marginalan uticaj levičarskih snaga u Srbiji i drugim zemljama je, kako piše Džerald Sasman, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Portlandu, u velikoj meri rezultat uspeha programa “pomoći demokratiji” koje su u zemljama u tranziciji od 1991. godine sprovodili ogranci američkih organizacija kao što su Nacionalni demokratski institut (NDI), Internacionalni republikanski institut (IRI) i drugi “instituti” i centri koji su novac dobijali od državnih ili paraprivatnih institucija, kao što su “Nacionalna zadužbina za demokratiju” (NED) i “Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj” (USAID).

Sasman navodi Srbiju kao jednu od zemalja gde su “NED i organizacije koje ona finansira nedavno intervenisale na izborima” radi “slamanja nacionalističkog i socijalističkog otpora” neoliberalizmu. NED, prvenstveno preko lokalnih kancelarija NDI-ja i IRI-ja, instituta koji su formalno vezani za Demokratsku odnosno Republikansku stranku u SAD, “obezbeđuje novac, tehničku pomoć, programe obuke, poznavanja medija... izabranim političkim grupama”. Sasman smatra ironijom činjenicu da NED sebe definiše kao nevladinu organizaciju i citira da je jedan od njegovih glavnih javno proklamovanih ciljeva “destabilizovanje progresivnih pokreta, naročito onih sa socijalističkim i socijaldemokratskim profilom” u zemljama u tranziciji.
 
Sasman navodi brojne primere. On detaljno opisuje kako su američki eksperti, zajedno sa bivšim agentom KGB-a koji je prešao u jednu američku marketinšku kompaniju, pomogli Borisu Jeljcinu da medijski uništi suparnike sa levice. Savetnici koje je plaćao NED su od Jeljcina čak tražili i da “uspostavi autoritarnu kontrolu” i da državnu televiziju “potčini svojoj volji”. Mađarski socijalisti su pred izbore 2004. godine dobili američku pomoć tek pošto su svoj program uz pomoć savetnika iz dve vašingtonske firme očistili od svega socijalističkog. Sasman navodi da je NED, organizacije koja obezbeđuje novac za “programe” u preko 80 zemalja sveta, devedesetih “organizovao i finansirao” obaranje vlade Bugarske socijalističke partije.

Alen Vajnštajn, jedan od osnivača NED-a, je priznao da je “veliki deo onoga što mi (NED) danas radimo u svetu pre 25 godina radila CIA”. Sasman piše da je “NED trebalo da obezbedi alternativu CIA” i da za razliku od agenata CIA, NED-ovi “politički operativci... ne moraju da žive podzemne živote i uzimaju lažne identitete”. On navodi i da su se NED i “instituti” preko kojih je delovao pokazali kao “mnogo efikasniji instrument državne politike nego što je CIA ikada bila” i da su transparentnijim radom bolje “kamuflirali svoj imperijalni cilj”.

Sasman piše da je ovaj novi, “mekani imperijalizam... poistovetio demokratiju sa neoliberalnom ekspanzijom”. Pravi kriterijumi nisu bili slobodni mediji ili demokratičnost režima ili stranke, već je, kako piše Sasman, “sloboda izjednačena sa slobodom preduzetništva; oni koji se opiru potpunom otvaranju tržišta su automatski smatrani nedemokratičnim”. Sasman navodi da su SAD zaključile da su vojne intervencije i podrška diktatorskim režimima, iako i dalje korisni, često manje efikasni nego kada se “ostvarivanje neoliberalnih ciljeva”, odnosno obezbeđivanje izbornog uspeha “slobodnotržišnih političara”, obezbeđuje i legitimiše putem “demokratske pomoći”.

I u Srbiji se pokazalo da je “demokratska pomoć” odabranim partijama i organizacijama efikasnija od vojne intervencije. Jedan od uzroka nepotrebnih problema i opasnosti sa kojima se Srbija danas suočava je posledica toga da je američka “pomoć” nastavila da posle obaranja Miloševića stiže i na mnoge pogrešne, ali jasno proneoliberalne adrese. Imajući u vidu uspešnost sa kojom je organizovan i opremljen “Otpor” u mnogo nepovoljnijim okolnostima SAD su sigurno mogle, da su to smatrale korisnim, da osnaže ili stvore značajnu levičarsku partiju ili snagu u Srbiji. Presedan je već ranije napravljen u Poljskoj gde je NED osamdesetih tajno finansirao sindikat Solidarnost baš u vreme kada je “Reganova administracija uništavala radničke organizacije u SAD”.

Ideja levice koju je Milošević temeljno dezavuisao i pervertirao, kasnije nije dobila nikakvu podršku od velesile koja nije oklevala da se meša u sve aspekte političkog života u Srbiji. Zato ne treba da čudi da (još uvek opoziciona) ultranacionalistička desnica osiromašenim i uplašenim srpskim glasačima danas ostavlja utisak jedinih branitelja nesumnjivo ugroženih interesa radničke klase. Birači prepoznaju i prenaglašeni, skoro instinktivni otpor ovdašnjih ultranacionalista prema skoro svemu što dolazi sa Zapada i ne primećuju da je od svega što “stiže iz Amerike” ova ekstremna desnica najmanje gadljiva baš prema neoliberalnom kolaču.


U suštini, sve relevantne partije u Srbiji, i male i velike, i “građanske” i nacionalističke, imaju praktično isti, u osnovi afirmativan odnos prema stubovima neoliberalne dogme. U tom smislu one su desničarske i razlikuju se samo po nacionalnom predznaku. Domaće stranke deluju u rasponu od nacionalnih (“proevropskih”) do ultranacionalističkih desničara. Praktično sve značajne partije u Srbiji imaju iza sebe različite privredno-marketinške tajkune koji u jačanju neoliberalnog poretka prepoznaju najbolji garant svog daljeg bogaćenja.

I pored napora NED-a i njegovih “instituta” malo je zemalja u istočnoj Evropi gde su ideje levice ovoliko slabo prisutne na političkoj sceni kao u Srbiji a sindikati marginalni i nemoćni. Srbija je gurnuta toliko daleko od levice da čak “ide” mnogo ispred Zapada na kome je od pada Berlinskog zida primetno konstantno pomeranje političkog centra udesno. Relevantne desničarske partije su danas u većini razvijenih zemalja mnogo više desno nego što su stranke koje se smatraju levičarskim levo od pokretnog centra.

Uspešnost američkog recepta u Srbiji i drugim zemljama je u velikoj meri posledica vremena koje su mu posvetili i ozbiljnosti sa kojom su SAD pristupile (pre)uređivanju sveta. Radi se o cilju koji je mnogo veći i važniji od trijumfa nad sovjetskim ili islamističkim “zlom”. Formulisao ga je još 1948. godine Yordž Kenan, tada zadužen u Stejt departmentu za politiku i planiranje: “Mi imamo 50 odsto svetskog bogatstva, ali samo 6,3 svetskog stanovništva. U ovakvoj situaciji mi ćemo sigurno biti objekt zavisti i ozlojeđenosti. Naš pravi zadatak u predstojećem periodu je da razvijemo odnose koji će nam omogućiti da zadržimo ovaj disparitet.”

Neoliberalizam se pokazao kao najefikasniji način da se ostvari ovaj zadatak. Citirani Sasmanov tekst je ove godine objavljen u zborniku zajedno sa radovima koji se bave “napadom na demokratiju” koji su SAD ili velike međunarodne korporacije izvršile radi “globalnog” širenja neoliberalizma čak i u zemljama kao što su Velika Britanija (pomeranje laburista udesno) ili, pre samo par godina, Nemačka.

Sasman govori o “lažnim demokratijama” koje je u mnogim državama proizveo ovaj izuzetno uspešni, teško nevidljivi i sofisticirani američki politički inženjering. Imajući u vidu nedavnu bombardersku fazu srpsko-američkih odnosa, kao i bezrezervnu podršku Vašingtona nezavisnosti Kosova, američka “delevicizacija” Srbije može imati opasnije posledice nego u većini drugih zemalja u tranziciji. Impresivni izborni rezultat Srpske radikalne stranke nije samo zasluga Šešeljevih “zamenika”, već i živo svedočanstvo o pravim efektima nepromišljene i ideološke “pomoći demokratiji” koja nam je u raznim oblicima stizala iz Vašingtona. Ona je u Srbiji najviše pomogla stranci koju mnogi ovde s razlogom vide kao potencijalno najvećeg neprijatelja krhke demokratije. To ne mora biti problem i za jedinu supersilu. SAD uvek mogu da računaju da će male zemlje u kojima nije moguće uspostaviti dovoljno kooperativne neoliberalne režime sa lakoćom pacifikovati ili izolovati uz primenu politike “containment-a”.

SAD su partijski pluralizam u Srbiji osakatile prema “receptu” koji sasvim ignoriše ne samo kompleksnost novije srpske istorije i dubinu srpskih frustracija, već i kosovsko poniženje koje Vašington uporno najavljuje. Zaslepljeni instinktom koji ih nagoni da na socijalizam reaguje kao bik na crvenu maramu, vešti američki savetnici i eksperti su uspeli da Srbe, od kojih mnogi ne kriju žal za socijalizmom, ostave bez levičarske opcije, amortizera koji bi mogao da nas poštedi trijumfa šešeljevaca, stranke koja je najsklonija da sa lakoćom zaboravi ne samo na “čari” neoliberalizma, već i na mir. Loše lažirana srpska politička scena može pući i otvoriti prostor nedemokratskim snagama i ako domaća ekonomija uđe u dublju krizu ili ako dođe do gomilanja nezadovoljstva “nižih klasa”.

Devedesetih smo živeći u Srbiji naučili da se može bez svega čega nema. Bile su to najružnije godine naših života. Danas nam je verovatno najveća nada da nam na nekim novim, možda ponovo sudbonosnim izborima neće zafaliti onoga bez čega su nas ostavili lažni levičari i samožive neoliberalne “demokrate”. Tada se možda pokaže i da su Miloševići bili u pravu kada su patetično tvrdili da smo svi mi pomalo socijalisti i da nam je srce na levoj strani. U našoj novoj, alevičarskoj realnosti to bi značilo da će većinsko srce Srbije na dan izbora ipak ostati negde na levoj polovini jedine, desne strane.

Zoran Ćirjaković
 
robespjer:
Levica i te kako postoji u Srbiji i predstavljena je kroz koaliciju LDP-SDU.

Ахам.....одлична "љевица"... Чедомир и Латинка се возикају у џиповима са по 20 боди гарда - а ви у ишчекивању "бољег живота" шмрчете бело до изнемоглости...
 
Karlito Brigante:
Šta će nam levica?Kao još jedna maska za lopove?Inače,Čeda je levičar samo po tome što šmrče iz leve ruke! :lol:

ЛЕВИЦА НИЈЕ НИКАДА НИ ПОСТОЈАЛА... постојала је само група разбојника и бандита који су лажно обећавали народу РАЈ на Земљи... друштво социјалне и друге правде... све лаж до лажи... а били су само гладна провинцијска стока која је у стилу ГУСАРА опљачкала претходнике и данас ПОТОМЦИ ТИХ ГУСАРА И РАЗБОЈНИКА ОВДЕ ГЛУМЕ КАПИТАЛИСТЕ...... све би их осудио на доживотне робије..... :evil: :evil: :evil:
 
eremita:
ЛЕВИЦА НИЈЕ НИКАДА НИ ПОСТОЈАЛА... постојала је само група разбојника и бандита који су лажно обећавали народу РАЈ на Земљи... друштво социјалне и друге правде... све лаж до лажи... а били су само гладна провинцијска стока која је у стилу ГУСАРА опљачкала претходнике и данас ПОТОМЦИ ТИХ ГУСАРА И РАЗБОЈНИКА ОВДЕ ГЛУМЕ КАПИТАЛИСТЕ...... све би их осудио на доживотне робије..... :evil: :evil: :evil:

:lol: :lol: :lol: :lol: :lol:
 
KoscheiBesmertnii:
ДС је чланица Социјалистичке интернационале!

eyes.gif
 
KoscheiBesmertnii:
А ви сте здрави само зато што имате исту, али је користите за запирање гуз`це!
:lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol:
To da si glup, jasno nam je, ali nemoj poslije svakog komentara to dokazivati!
SDP BiH je članica Socijalističke internacionale od 1999., a Dodikov SNSD ima status posmatrača u SI već 2-3 godine!
 
У Србији, на жалост, нема ни праве левице, ни деснице, ни центра.

А, како оно беше код Рундека:

"...А, ха, мучи ме то,
љевица, десница, централно..."

(Узгред, нек ми ово неко преведе на српски... ;) :roll: .

Пошто је, чини ми се, на... хрватском.

А то су два јако, јако различита језика.) :roll: ;) :lol: :lol:

(А види, како ли се то онда може лепо написати и ћирилицом 8-) ).
 
Levica i Komunisti nisu isto.
Mi nemamo levicu ali u demokrate preobuchenih ********* imamo ko g.ovana,pre svih-LDP i Radikale,naslednike 2 osnovne frakcije SK-Baba Latinkina i Slobina.
Baj D vej sin kira Gligorova je u glavnom odboru LDP-a,zajedno sa Bisreko,Vuco,Kandicka ekipicom...tako je bar pre par meseci pisao Erejzer na jednoj pamflet-propagandnoj temi.
 
Klasična podela na levicu i desnicu kakvu imamo u zapadnoj Evropi ne postoji u Srbiji,ali ni u drugim istočnoevropskim zemljama to nije jasno iskristalisano.
Naše stranke šaltaju levo-desno u zavisnosti od teme i potrebe.A teme koje ovde preovlađuju i zbog kojih se prepucavaju stranke na našoj političkoj sceni,ne postoje nigde drugo osim u ex-yu državama.I dok se one ne stave ad acta neće ni biti takve podele u onom pravom smislu,a to je ekonomsko-socijalna podela,a ne tkz. nacionalisti protiv tkz. evropejaca,pa onda par stepena gradacije(extremni,umereni...)
 

Back
Top