Филозофија уметности

Marqueaux

Primećen član
Poruka
731
Уметност је значајан део људског живота и културе. Али, шта је заправо уметност и због чега треба да је ценимо? Где су границе уметности и кича и како их одредити? Како посматрате однос између уметности и задовољства, емоција, спознаје? Који су главни проблеми естетике данас? И уопште, све што имате да кажете о теми.
 
Metafizika umetnosti je knjiga koja se bavi upravo ovim pitanjima....
Ja imam samo metafiziku slike , ali i to je jako ozbiljno napisana knjiga(Sreten Petrović)

I odmah da te ispravim umetnost ne čini samo estetika....
-estetsko receptivni (kontemplativni,utisak,humanizuje, oplemenjuje, deluje na biće)
-receptivno-kreativni (filozofsko metafizički , kreativni duh, sinhronizam kreativnosti u različitim oblastima)
-scijentistički (kritika, istorijski , psihološki....opusno)
 
Marqueaux:
Уметност је значајан део људског живота и културе. Али, шта је заправо уметност и због чега треба да је ценимо? Где су границе уметности и кича и како их одредити? Како посматрате однос између уметности и задовољства, емоција, спознаје? Који су главни проблеми естетике данас? И уопште, све што имате да кажете о теми.
Umjetnost shvatam kao sredstvo produbljivanja ljudskog iskustva, bilo da se iskustvo tice znanja, emocija, poimanja stvari ili neceg drugog.
Umjetnost i kic, kako mi jednom rece jedan prijatelj, danas je cesto nemoguce razluciti jer savremena umjetnost sa sobom nosi mnogo diskutabilnog. A inace, cini mi se da su vrijeme i kritika ti koji pokazuju razliku. Sa strane pojedinca, mislim da je potrebno uvijek biti skeptican prema umjetnickom djelu; treba da odredimo sta ono treba da posjeduje da bismo ga takvim smatrali.
Umjetnost je vazan dio drustva, ali smatram da oko umjetnosti i licnosti umjetnika postoji nepotrebna mistifikacija. Umjetnici najcesce vole da smatraju da su oni nekakva posebna, gotovo nadljudska drustvena skupina, a uglavnom uzivaju i takav status.
 
ja kao renomirani* umjetnik postmodernog realizma stvarajući pod uticajem obrazaca formiranih u ranom i istorijskom komparativnom analizom adekvatno prenesenog ekspresioniozma sa povremenim ugledom na antagonizam orijentalnog formalizma spojio sam unikatnu formu kosmopolitskog relativističkog antropocentrizma odbijaći principe solipsizma sa novijim pokretima koji nagovještavaju anticipaciju nadrealizma.

* šta znači renomirani?
 
Tuzni_patak:
Metafizika umetnosti je knjiga koja se bavi upravo ovim pitanjima....
Ja imam samo metafiziku slike , ali i to je jako ozbiljno napisana knjiga(Sreten Petrović)

I odmah da te ispravim umetnost ne čini samo estetika....
-estetsko receptivni (kontemplativni,utisak,humanizuje, oplemenjuje, deluje na biće)
-receptivno-kreativni (filozofsko metafizički , kreativni duh, sinhronizam kreativnosti u različitim oblastima)
-scijentistički (kritika, istorijski , psihološki....opusno)

Хвала за исправку, свака је добро дошла, пошто ја нисам филозоф по занимању.
 
Tuzni_patak:
Metafizika umetnosti je knjiga koja se bavi upravo ovim pitanjima....
Ja imam samo metafiziku slike , ali i to je jako ozbiljno napisana knjiga(Sreten Petrović)

I odmah da te ispravim umetnost ne čini samo estetika....
-estetsko receptivni (kontemplativni,utisak,humanizuje, oplemenjuje, deluje na biće)
-receptivno-kreativni (filozofsko metafizički , kreativni duh, sinhronizam kreativnosti u različitim oblastima)
-scijentistički (kritika, istorijski , psihološki....opusno
)

Да, у праву си, само бих додао да се последње две могу узети само са задршком.
Уметничко дело је лични доживљај уметника и света око њега, то је његова лична визија и тешко да се (у већини случајева) може узети за веродостојно мерило.
Имао сам прилику да од проф. и асистената чујем како, не одбацују то је сувише тешка реч, али потискују у други план Ничеа и његово дело, сматрајуи га више уметничким, литерарним неголи филозофским.
Мени лично то смета.
 
Уметност је значајан део људског живота и културе. Али, шта је заправо уметност и због чега треба да је ценимо? Где су границе уметности и кича и како их одредити? Како посматрате однос између уметности и задовољства, емоција, спознаје? Који су главни проблеми естетике данас? И уопште, све што имате да кажете о теми.

Covek u svom opazanju i razmisljanju ima posla jedino sa svojom individualnom voljom.
Volja je ta koja je u osnovi saznanja, i koja koristi svoj organ (mozak) kao sto koristi i ostale organe poput kandzi i ocnjaka, za napad i odbranu. Svaki organ u telu ima svoju svrhu koja se svodi na ispunjenje osnovnih impulsa individulane volje, a to je samodrzanje individue, kao i produzenje vrste. U iste svrhe individualna volja koristi intelekt, i to na nacin "prethodnice izvidjaca" . Intelekt je poput ribara sa mrezom, koja predstavlja prostor i vreme (apriorne forme opazanja razuma), i pomocu te "mreže" on deli nedeljivu celovitu stvarnost u izdeljenu šemu, plan buduce akcije tela.
Iz ovoga mozemo videti kako funkcionise kontemplacija kada je ona u sluzbi individualne volje.
Gde je svesti, tu je i prepreke i afektirani organizam koji pokusava da prepreku, bilo koje vrste, ukloni.
Ali postoji jedan veliki izuzetak u svemu tome kada osoba saznaje, ali to saznanje nije vise u sluzbi individualne volje, vec je dovoljno samo sebi. To je saznanje koje ne pokrece individualna volja. To je estetska kontemplacija.

Prilikom takve kontemplacije subjekt, koji je do tada "crtao" šeme i planove svoje mreze (poput onog ribara), sada nema potrebu za tim, a ipak se prepusta saznanju. ALI STA onda saznaje takav "Cist subjekt saznanja?" Odgovor je da on saznaje ideje (u Platonovom smislu) a taj dogadjaj je daleko od saznanja na koja smo navikli. Obzirom da ideja jos nije usla u principium individuationis(prostor i uzrocnost) samim tim to nikako ne moze biti šema buduce akcije. To je nesto svojevrsno. Osecanje identiteta subjekta i objekta. To je nista drugo do "Kvalitativna mnozina".

Sta je Kvalitativna mnozina ?
Postoje dve vrste mnozine.
1) Jedna mnozina je uobicajena i ona se sastoji iz skupa predmeta poredjanih u prostoru jedan do drugog. Svako kada cuje rec mnozina .. misli na ovo.
2) Medjutim postoji jos jedna mnozina, koja je itekako realna i bliska, ali dok se ne ukaze na nju ona je vecini ljudi nepoznata niti su ikada na nju svesno obratili paznju .
Ta mnozina jeste ono sto je Bergson nazvao "Kvalitativna mnozina". Ona nema nikakve veze sa prostorom vec je ona ,iako je mnostvo, opet to nije na nacin objekata poredjanih jukstapozicijom jedni do drugih u prostoru. Onaj ko ovo cuje verovatno je zbunjen. Kako moze nesto biti mnozina a da to nije skup jedinica ? Upravo je u tome snaga ovog filozofskog otkrica jer tako nesto postoji , to je nasa osnova, nas zivot, nase trajanje.
Ali da ne bih vise obilazio ovoliko ... preci cu na stvar.
Dovoljno je da se pozovem na neposredno iskustvo ili da pozovem svakog da obrati paznju na svoj duh i nacin na koji on egzistira, jer to nije nacin jukstapozicije u prostoru, ali kao sto rekoh, to nije dovoljno, jer je ta nasa unutrasnja sustina prekrivena VELOM MAJE ili usla je u forme opazanja intelekta ili prostor. Zato cu pokusati da na istu ukazem primerima .
Kada slusamo neko muzicko delo da li u svesti imamo slike nota poredjanih jedne do druge ? Naravno da ne, vec imamo osecaj melodije. Celinu muzicke fraze koja je ,kao takva, upravo jedinstvo mnostva ali mnostva koje ne poznaje prostor , prostor je u njemu samo u potenciji, ali je itekako to svojevrsna mnozina, mnogo elemenata stopljenih u jedinstvo muzicke fraze ...u melodiju.
Ako obratimo paznju na dozviljaj melodije videcemo da je on sastavljen iz mnozine tonova ali ne na nacin uobicajene poredjanosti u prostoru vec neceg nezavisnog od prostora ... na nacin kvalitativne mnozine.

Ovo svojevrsno osecanje javlja se pri svakoj estetskoj kontemplaciji i ono je nesto najblize nasoj unutrasnjoj sustini, a kao takvo, ono je daleko od patnji individualne volje i od opazajnog sveta, kao korelata njenog saznanja.
Covek koji je udubljen u kontemplaciju nekog umetnickog dela, nije vise covek, nije vise individua. On je stopljen sa unutrasnjim vecitim bicem...pra jednim.
Uistinu Arhiloh je samo usplamteli covek sto voli i mrzi, samo vizija genija koji vise nije Arhiloh, vec genije sveta.
Mi kao saznavaoci nismo jedno i istovetno sa bicem koje, kao jedini tvorac i gledalac komedije umetnosti , priedjuje sebi vecito uzivanje. Nice iz Rodjenja tragedije.

Dakle taj unutrasnji genije sveta, nasa unutrasnja sustina, probija se na "videlo" u ovom svetu objekata kao pojava coveka koji uziva u umetnosti.
Kako doci do estetske kontemplacije ? Posto se ona sadrzi u visku intelekta, jedino covek je u mogucnosti da joj se prepusti. Zivotinje su zarobljenici svojih individualnih volja. One nemaju intelekta "za bacanje" one ne mogu da skrenu paznju na nesto sto nije u interesu njihove volje. Ta nemogucnost je i odlika ljudi koji su toliko uvuceni u mrezu Majinu, da ne mogu skrenuti pogled sa onog sto im njihova volja trazi.
Ta razlika između čoveka i životinje spolja je izražena razlikom odnosa glave i trupa. U nižih životinja, glava i trup još su posve srasli: kod svih je glava oborena ka zemlji, gde leže objekti volje.
animal_statue01-400.jpg

Čak i u višim vrstama, glava i trup čine celinu kudikamo više no sto je to slučaj u čoveka čija glava kao da je slobodno postavljena na trup, kao da je njime samo nošena, kao da trupu nije potčinjena. Ovu čovekovu prednost pokazuje na najvišem stupnju, Apolon Belvederski:
hellenis_apolbelve.det.lg.JPG

Glava boga muza, pogleda uprtog u daljinu, stoji na ramenima tako slobodno da izgleda kao da je sasvim odvojena od tela i kao da više za njega ne mari.

citat: Sopenhauer iz Sveta kao volje i predstave
 
Hvala, Ozimane, sto si izbunario ovu temu. :)

Уметност је значајан део људског живота и културе. Али, шта је заправо уметност и због чега треба да је ценимо? Где су границе уметности и кича и како их одредити? Како посматрате однос између уметности и задовољства, емоција, спознаје? Који су главни проблеми естетике данас? И уопште, све што имате да кажете о теми.

Vrlo je teško definisati umetnost. Možda i ne moramo baš sve definisati ... Možda delić odgovora leži u raspravama o uticajima umetničkog dela, o katarzi ili umetnosti kao terapiji – podjednako važnoj kako za stvaraoca tako i za konzumenta (gledaoca, čitaoca, slušaoca), i vanvremenskoj i prostorno neograničenoj komunikaciji na relaciji umetnik – publika.

Najveća i najteža problematika u određivanju toga šta je umetnost a šta kič, jeste pitanje da li je lepo objektivno ili subjektivno fundirano. Dakle – da li se lepo uopšte može posmatrati kao nešto objektivno? To je pitanje koje su postavljali još antički filozofi, i koje je u sprezi sa pitanjem šta je umetnost. Umetnost se uvek vezuje za pojam lepog, ali lepo je, takođe, kroz istoriju estetike, bilo izjednačavano sa istinom, Bogom, etikom ... pa tako imamo estetičare koji su tvrdili da je jedini kriterijum u određivanju onog što je lepo, tj. prava umetnost – istina (mimezis kao dopadljivo preslikavanje realnog sveta ili mimezis kao odslikavanje istinskog, unutrašnjeg doživljaja umetnika pri stvaranju), dobrota, Bog itd. Sa druge strane imamo teze po kojima je umetnost lepa laž, puka imitacija prirode, pa zatim da je umetnost imitacija prirode ali istovremeno i njeno oplemenjivanje, idealizacija, a umetničko stvaranje proces samospoznaje ("Umetnost proizvodi stvari čija je forma u umetnikovoj duši", Aristotel, Metafizika).

Estetika kao samostalna filozofska disciplina umrla je, čini mi se, još sa Kantom.
Međutim, to ne znači da više nema prave umetnosti, već da smo u jednoj sasvim drugoj stvaralačkoj dimenziji, nesputanoj raznim kanonima, i intelektualnim ili empirijskim parametrima.
 
Hvala, Ozimane, sto si izbunario ovu temu. :)



Vrlo je teško definisati umetnost. Možda i ne moramo baš sve definisati ... Možda delić odgovora leži u raspravama o uticajima umetničkog dela, o katarzi ili umetnosti kao terapiji – podjednako važnoj kako za stvaraoca tako i za konzumenta (gledaoca, čitaoca, slušaoca), i vanvremenskoj i prostorno neograničenoj komunikaciji na relaciji umetnik – publika.

Najveća i najteža problematika u određivanju toga šta je umetnost a šta kič, jeste pitanje da li je lepo objektivno ili subjektivno fundirano. Dakle – da li se lepo uopšte može posmatrati kao nešto objektivno? To je pitanje koje su postavljali još antički filozofi, i koje je u sprezi sa pitanjem šta je umetnost. Umetnost se uvek vezuje za pojam lepog, ali lepo je, takođe, kroz istoriju estetike, bilo izjednačavano sa istinom, Bogom, etikom ... pa tako imamo estetičare koji su tvrdili da je jedini kriterijum u određivanju onog što je lepo, tj. prava umetnost – istina (mimezis kao dopadljivo preslikavanje realnog sveta ili mimezis kao odslikavanje istinskog, unutrašnjeg doživljaja umetnika pri stvaranju), dobrota, Bog itd. Sa druge strane imamo teze po kojima je umetnost lepa laž, puka imitacija prirode, pa zatim da je umetnost imitacija prirode ali istovremeno i njeno oplemenjivanje, idealizacija, a umetničko stvaranje proces samospoznaje ("Umetnost proizvodi stvari čija je forma u umetnikovoj duši", Aristotel, Metafizika).

Estetika kao samostalna filozofska disciplina umrla je, čini mi se, još sa Kantom.
Međutim, to ne znači da više nema prave umetnosti, već da smo u jednoj sasvim drugoj stvaralačkoj dimenziji, nesputanoj raznim kanonima, i intelektualnim ili empirijskim parametrima.

...umjetnost je u velikoj nevolji ako joj se prividja Platon jer ce je smjestiti u sjenke i narocito nocobdijama ce biti uskraceno da uzivaju u lijepim slikama koje hodaju .
Odnos umjetnosti i stvarnosti je nepremostiv tj. nerjesiv problem jer mnogi ce reci da je umjetnost cesto iznad stvarnog a ja bih rekao da se ne smije porediti vatra i benzin jer se anuliraju i niko od toga nema koristi ...filosofija u sprezi tj u neprijateljstvu sa poezijom je stara svadja jos od pomenutog Platona pa bih se dotakao i skulpture jos staro -islamske zabrane ...to ne smijemo zaboraviti jer arapski pisani kao i oslikani ornamenti su smjesteni u polja poetike , pa kako im oduzeti vrijeme koje je vec patinom zasticeno .
Postoje nerjesivosti i nepristojne paralele koje je bolje ne buditi ili carkati ...a ako to radimo okupimo se i otvoreno, jer u umjetnosti , mora se odvojiti afinitet i averzija , tako da ne proglasimo nesto kicom a ono distancom vremena postane kultno ...a to je vec domen kod Barby !
 
Poslednja izmena:
da bi imali osećanje prijatnog ne moramo nikad definisati uzrok

relacija umetnost i publika su izgubljeni krajem dvadesetog veka na nekom žuto popločanom ciglenom putu jer je "omasovljenjem"umetnost postala kontrapunkt sama svojoj suštini. jako mali broj pojedinaca uspeva da zaintrigira širok krug konzumenata estetičkim principima koji ih rukovode pri stvaranju. to je zato što je savremeni čovek zahvaljujući demokratskim principima življenja i bitisanja doveo sebe u ćorsokak slobodnog mišljenja i vrednovanja prave suštine tog estetičkog zanosa. svetom vlada zasićenje svega, umetnosti najviše. rođena je nova umetnost koja se propagira u najboljem manirizmu gebelsovih principa gde je konzument sveden na nivo intelektualnog planktona gde im lažni umetnici putem medija objašnjavaju šta su hteli da kažu svojom "umetnošću". zato se ljudi okreću trivijalnim stvarima i podilaze najnižim nagonima svoje podsvesti. sve je to nasleđe liberalnog kapitalizma. sa padom doktrine nedodirljivih stubova kvazi elitizma imamo pad i prosečne ljudske svesti šta je lepo, a šta je papagajski kontemplativno lepo. komunistička ideologija svi za jednog jedan za sve je paradoksalno danas našla najbolje uhljebljenje u padajućem kapitalističkom sistemu vrednovanju svega a najviše umetnosti. neka forma anagrama bi trebala da bude svi za jednog svaki za sebe jer je to prava modulacija umetnika kao esencijalnog mutanta naše savremene neoslobođene svesti.

komunizam je bio bolji. ovogodišnji početak varavarizma koga ćemo svi biti svedoci diljem cele zemaljske kugle će biti još bolji po ljudski duh. nemaština će buditi ono najgore u čoveku. kao i ono najbolje. umetnost će cvetati na đubrištima lažnih liberalnih ideologija koje će iza sebe ostaviti apokaliptičnu planetarnu pustoš.

kada je čovek bolestan i uhvatiti virus lek ne postoji. mora da otraje. umetnost kao i čovečanstvo su na putu ozdravljenja ali sa jako visokom cenom plaćanja tog ozdravljenja. ko preživi pričaće potomcima kakav je bio lapot naše svesti dok nismo sluašali svoj unutarnji glas razuma već one papagajske spolja koji su nam servirali šta je najvažnije u životu ljudskog bića. sad je nažalost jako kasno za ispravke. umetnici su nam ponavljali zadnjih dvadeset godina šta nam donosi budućnost ali njihovu filozofijsku doktrinu neestetičkog straha od samih sebe niko nije ozbiljno shvatao.

p.s. odlutao sam malo zato ćete me izvinuti. umetnost je uvek povezana sa sociološkim kanonima koji određuju naše ponašanje unutar zajednice slušali mi avangardni jazz ili baju malog knindžu. baja je nažalost pobedio. ko zna zašto je to dobro.
 
Poslednja izmena:
Umesto sto nam neki,kao da smo maloumni,,uporno i drsko namecu Sopenhauerovu volju,bilo bi dobro da ovde navedu neku njegovu misao o umetnosti.
Sto se mene tice,ono sto je vredno kod Sopenhauera,to su njegove misli o umetnosti,narocito muzici.Tako ja ovde navodim jednu njegovu misao,a oni koji dobro znaju Sopenhauera mogu vise toga da navedu.
Elem,
o muzici :
"...ona ispira sve necisto,sitnicavo,zlo,ona svakog podize do tako visokog dusevnog stepena do kojeg mu uopste njegova priroda dozvoljava da se podigne,i dok slusa veliku muziku,svako jasno oseca koliko je vredan,ili jos vise,koliko bi mogao vredeti..."
(Sopenhauer)
 
Koja je sustina naslikane mrtve prirode ? Da li je poruka koju umetnik hoce da prikaze nesto kao ovo:
"Gledajte kako sam vešt. Ja mogu nešto sto vi ne mozete. Ja mogu da vozim bicikl bez ruku. Ja sam nesto poput akrobate ili neki cirkuzant u cirkusu, a ovo delo je namenjeno uzdizanju mog ega i vasem divljenju mojoj vestini."

A "uživalac umetnosti" mozda ce reci:

" Pogledajte kako svetlo pada na predmete, kako je umetnik vest."

Ovakva groteskna razmena banalnih misli, ma kako bila nalik karikaturi i decjoj igri, nalazi se u glavama mnogih nazovi "umetnika" i mnogih nazovi "ljubitelja umetnosti"... ali sve je ovo naravno daleko od sustine esteske kontemplacije. Kakva je ta sustina mozemo najasnije videti na primeru mrtve prirode, jer zasto bi neko slikao a neko uzivao u necem tako uobicajenom, kao sto je par predmeta na stolu ?

Boellema de stomme, Maerten
stillli.gif


Uzvisenost ovog prizora sastoji se u jednom veoma vaznom dogadjaju koji se tada javlja, a to je da takav prizor ne moze imati nikakvih veza sa nasom individualnom voljom. Kada god svest obrati paznju na nesto sto nema dodira sa potrebama individualnog htenja a koje se svode na samo dva osnovna impulsa, hrana i produzenje vrste... desava se da predmet postaje predstavnik ideje, a ideja podrazumeva kao svoj korelat cisti subjekat saznanja. Oba zajedno cine neiskaziv dozivljaj esteske kontemplacije. U svemu tome najvaznije od svega je da individua nestaje. Covek koji uziva u umetnosti nije vise individua. On se otrgao od pojavnog sveta i zaronio u oblast celovitosti, medjusobnog prozimanja, oblast transcendentne volje.
Na taj nacin umetnost omogucuje da se Iksionov tocak nakratko zaustavi , Danaide na kratko prestanu da zahvataju vodu iz bunara bez dna, da se sluzba individualnoj volji na casak prekine.
U tome je velika moc umetnickih dela, jer su su ona slicna oazama u pustinji, mesto odmora sa vodom, na teskom putu po kome hodamo. Nesto kao kada bi vojnik u rovu , za vreme bitke , uzeo fotografiju i podsetio se na svoj dom.
Umetnicka dela su nesto slicno tome. Ona nas podsecaju na nas pravi dom, sa one strane pojavnog sveta.
 
Poslednja izmena:
T.Adorno je negde genijalno primetio da se filozofija i umetnost medjusobno dopunjuju.Ako se dobro secam,rekao je da filozofija objasnjava pojmovno umetnost.Nije podredio jedno drugom. A,opet,rado se secam Blohove (Ernst Bloh) filozofske misli o muzici (koja samo naizgled ide suprotno od Adorna!) da "uho cuje ono sto pojmu izmice".
To je umetnost.Ali je bilo potrebno da filozof to definise. Slusajuci,recimo,Betovena,tesko mi je da to pojmovno definisem,ali,uho cuje !
Tako filozofija i umetnost idu zajedno.
 
Najcesce umetnost asocira na nesto sto mogu da svate uzi krug ljudi, a znamo da uglavnom umetnici su nesretni ljudi koji uglavnom pate zbog neke nesrecne ljubavi, a uistinu najbolja dela pisu se u nesrecnom afektu.Vidi " Pink " to je hram kica, a zasto ? Zato sto su tuzne face tamo zabranjene. Briga me za tekst i pesmu, ja gledam duge noge i dobre sise koje su uistinu umetnost.Gledam i spanske serije ali ne pratim sadrzinu, gledam savrsene zene.
Oko ljubavi, kad muskarac daje ljubavne izjave odmah ga svrstavaju u papucica i pedercica, jer muskarac na balkanu treba da se bije, pusi i pije i ima dlake u nosu. Tacno da to svhacanje polako izumire ali mi imamo jos vremena dotle. Sad kada smo civilicazioniji i nemamo druga posla, treba da volimo zene iz petne zile, pisemo poeziju i prozu i na taj nacin se dokazujemo. Umetnost je ono sto nam budi cula, a sto je neko nesvhacen i skoro ga niko ne razume to je njegov problem ali je nas problem sto moramo da ga svatimo kao umetnika.
I jos na kraju " Kad bogat poludi nazivaju ga umetnikom, a kad siromah poludi gledaju ga kao budalu"
Pozdrav.
 
Polja zita i kukuruza protezu se kilometrima ravnicom. Milioni stabljika u pravilnom geometriskom redu. Sve su slicne jedne drugima, sve je geometriski pravilno i predvidljivo.
Medjutim, u svom tom moru jednolicnosti naziremo neke cvetove i odjednom scena postaje sasvim drugacija....

3522109463_46639df332.jpg


Doduse, cvetovi su na ovom polju korov i postoje samo zato sto ih farmer ne moze istrgnuti, a ipak oni su ti koji sceni daju lepotu i bez kojih bi imali posla samo sa nezivom jednolicnoscu geometrijske pravilnosti .

Isto tako je i sa nasom situacijom na ovom svetu. Imamo intelekt koji sve propusta kroz svoje forme opazanja, prostor i vreme, i koji poput kralja Mide ono sto je zivo pretvara u prostoran opazaj, u nezivu sliku, u geometrijski pravilnu semu koju cemo zvati "realnost", dok ono sto je stvarno zivo ostaje transcendentno. Medjutim, tu je umetnost koja uspeva da prokrijumcari u vidu umetnickog dela nesto sto ce nas podsetiti na pravu realnost izvan pojave.

Zitno polje je Majin veo, pojava.
Cvetovi su rupe u Majinom velu kroz koje mozemo nagviriti sa druge strane.

U tome je znacaj umetnosti. U tome je uzvisenost "korova" u zitnom polju. Zapravo situacija je obrnuta. Sporedna stvar i korov jeste celo polje zita, dok je ono jedino vredno, pravi simbol sustinske realnosti i onih intuicija koje nas u brlogu materijalizma i banalnih "vrednosti", podsecaju na nasu pravu prirodu.. upravo par cvetova u polju.
Svako umetnicko delo jeste upravo takav jedan cvet.
Ne korov ..vec nesto veliko do neba.

Field flower
Zitni%20cvijet,%2065x54-93,5x64,5cm,%205250%20kn%20.jpg
 
Pre svega, pozdrav!

Najcesce umetnost asocira na nesto sto mogu da svate uzi krug ljudi, a znamo da uglavnom umetnici su nesretni ljudi koji uglavnom pate zbog neke nesrecne ljubavi, a uistinu najbolja dela pisu se u nesrecnom afektu.

Ako umetnik govori isključivo o svojim nedaćama, problemima pa još u nesrećnim afektima zar to nije pomalo neurotično? Zar je umetnost opisivati ili još gore žaliti se na sopstvenu bolest? :eek: Zar umetnost ne bi trebalo da se izdiže do opšteg, da ima publiku kojoj se obraća, kojoj govori nešto o stanju u kom se ona nalazi? Zar umetnik nije posmatrač koji upućuje, vidi ono što oniKOJInisuUMETNICI ne vide...? Zar umetnik ne pokušava da izazove spoznaju, saznanje kod "običnog" čoveka?
Umetnost ne može biti samo kreativnost, mora biti makar duboko promišljena kreativnost:)
 
A šta je ljubav? :mrgreen: :heart:
Slažem se da umetničko delo mora imati "pozitivnu moralnu poruku"
A kakva je "apstraktnost" pozitivno? :lol:

Puno pitanja za ponovo ozivljenu temu.:) Pozitivno nije apstraktno, kao sto si i sama primetila, to postaje kada se otudjimo toliko da razlika izmedju pozitivnog i negativnog postane pitanje opstanka. Citajuci tvoj izbor pesama pomislio sam da pitanje "A sta je ljubav? iako postavljeno nadmeno, podsmesljivo i izazivacki zaista trazi odgovor. oseca se tezina tvog trenutka.
 

Back
Top