Hvala, Ozimane, sto si izbunario ovu temu.
Vrlo je teško definisati umetnost. Možda i ne moramo baš sve definisati ... Možda delić odgovora leži u raspravama o uticajima umetničkog dela, o katarzi ili umetnosti kao terapiji – podjednako važnoj kako za stvaraoca tako i za konzumenta (gledaoca, čitaoca, slušaoca), i vanvremenskoj i prostorno neograničenoj komunikaciji na relaciji umetnik – publika.
Najveća i najteža problematika u određivanju toga šta je umetnost a šta kič, jeste pitanje da li je lepo objektivno ili subjektivno fundirano. Dakle – da li se lepo uopšte može posmatrati kao nešto objektivno? To je pitanje koje su postavljali još antički filozofi, i koje je u sprezi sa pitanjem šta je umetnost. Umetnost se uvek vezuje za pojam lepog, ali lepo je, takođe, kroz istoriju estetike, bilo izjednačavano sa istinom, Bogom, etikom ... pa tako imamo estetičare koji su tvrdili da je jedini kriterijum u određivanju onog što je lepo, tj. prava umetnost – istina (mimezis kao dopadljivo preslikavanje realnog sveta ili mimezis kao odslikavanje istinskog, unutrašnjeg doživljaja umetnika pri stvaranju), dobrota, Bog itd. Sa druge strane imamo teze po kojima je umetnost lepa laž, puka imitacija prirode, pa zatim da je umetnost imitacija prirode ali istovremeno i njeno oplemenjivanje, idealizacija, a umetničko stvaranje proces samospoznaje ("Umetnost proizvodi stvari čija je forma u umetnikovoj duši", Aristotel, Metafizika).
Estetika kao samostalna filozofska disciplina umrla je, čini mi se, još sa Kantom.
Međutim, to ne znači da više nema prave umetnosti, već da smo u jednoj sasvim drugoj stvaralačkoj dimenziji, nesputanoj raznim kanonima, i intelektualnim ili empirijskim parametrima.