- Poruka
- 1.023
Moj izbor...
Slike iz Izraela koje ovih dana pune svetske medije pune su dramatike. Preko 30 000 izraelskih vojnika i policajaca angažovano je u nasilnom izbacivanju Jevreja iz njihovih divljih naseobina u Pojasu Gaze.
U zamenu za ovaj ustupak, Izrael očekuje proširenje naseobina oko Jerusalima na, takodje, okupiranoj Zapadnoj Obali.
Tako, dok se ova slika gleda u svetskim medijima, ono što se ne vidi je novi kompleks naselja od 3 980 stambenih jedinica na Zapadnoj Obali. Ovo naselje je uradjeno tako da praktično napravi spoljni omotač oko istočnog dela Jerusalima, gde žive Palestinci, koji će tako postati potpuno odsečeni od Zapadne Obale i opkoljeni susedima Jevrejima.
Oko 200.000 Palestinaca ostaće u okviru novih, proširenih opštinskih granica Jerusalima, oko 55 000 će biti presečeno i ostati izvan. Tako će brojne porodice živeti razdvojene zidom koji već deli palestinske kvartove od jevrejskih . Kada im život postane nepodnošljiv najbolje je da se sami isele.
Sam Pojas Gaze obuhvata 365 km kvadratnih. Dugačak je 45 kilometara, a širok najviše 12. Ovo ja najgušće naseljeno mesto na svetu sa 25.400 stanovnika po kilometru kvadratnom.
Ovde živi 1,3 miliona Palestinaca od kojih je 80% izbeglica. Tu je i 7.300 nelegalnih jevrejskih naseljenika koji se sada "brutalno" pred brojnim TV kamerama izbacuju iz svojih kuća.
Barikade u sinagogama, po kućama i nemilosrdni bageri koji ruše sve ped sobom. Ovakvu žrtvu Izrael može podneti samo jednom i nikad više, jasna je poruka premijera Arijela Šarona. I to mora da vidi čitav svet.
Po planu, isaljavanje će teći u tri faze koje su Sporazumom iz Osla veoma spore i prilično nedefinisane. Biće iseljeno ukupno 0,5 % stanovništva. Ipak, ostaće još 17 jevrejskih stambenih kolonija sa putevima koji do njih vode i vojnim instalacijama i kontrolnim punktovima koji ih čuvaju. To je ukupno oko 15% jevrejskih stanovnika.
Izrael će, medjutim, nastaviti da kontroliše teritorijalne vode, granice, vazdušni prostor Pojasa Gaze.
Takodje, imaće ekonomsku kontrolu i kontrolu nad vodnim resursima, električnim snabdevanjem, gasom i naftom u skladu sa Sporazumom.
Palestinci će moći samo administrativno da vode teritoriju, ali ako to ne budu bili u stanju (a kako da budu kada ne raspolažu strateški važnim resursima) pokazaće čitavom svetu da ne mogu imati državu, jer nisu u stanju da je organizuju. To je pakleni plan Šarona za koji on ima "podršku" američkog predsednika Džordža Buša.
Ali, poznavaoci američke spoljne politike ovde će se svakako nasmejati jer, po mnogima, upravo je Džordž Buš najveći cionista. Šta više, čitavu spoljnu politiku SAD, posebno na Srednjem Istoku kreira upravo moćni cionistički lobi, preko Američko-izraelskog Političkog Komiteta (AIPAC).
Ali šta je svetska politika danas?
Ona upravo jeste veština lobiranja i zaštite interesa moćnih pojedinaca i njihovog multinacionalnog biznisa. Politika odavno već nije zaštita državnih i nacionalnih interesa, zaštita prava, istine i pravde.
Ovo se, na žalost, u Srbiji još ne shvata, a posledica toga jeste raspad SFRJ, i nastavak daljeg rastakanja Srbije. Pričom o Izraelu se mnogo može naučiti.
VERE I NARODI U SLUŽBI PROFITA?
Gde je zapravo srž konflikta takozvanih Izraelaca (Jevreja) i takozvanih Palestinaca? Kažemo "takozvanih" jer i jedni i drugi tvrde da je Jerusalim drevna postojbina baš njihovog naroda. Obe strane su ga proglasile svojom prestonicom, mada se skoro sve svetske ambasade u, za sada jedino priznatoj državi - Izrealu, drže Tel Aviva.
Izraelci tvrde da Palestinci kao nacija ne postoje, jer je Palestina područije na kome su živeli oduvek Jordanci, Egipćani, Sirijci, muslimanske i hrišćanske vere, kao i drevni Jevreji iz područija Judeje i Samare. Svi su oni zapravo Palestinci. Izmislili su se, kažu, kao palestinska nacija kako bi ostvarili etničko pravo na tu teritoriju koja se tako zvala i u petnasetom veku kada su je držali Otomanski Turci.
Takodje, Izrael smatra da nije okupirao Zapadnu Obalu i Pojas Gaze, jer to i nisu bile suverene države, već su ih pre toga zaposedali vojno i Egipat i Sirija. A onda je došao jači Izrael.
Treći argument za Jevreje je neprikosnoveno pravo na zemlju onoga ko je katastarski vlasnik zemljišta. A Jevreji su uspeli da kupe priličan komad Palestine.
Sa duge strane palestinski argumenti se zasnivaju na tome da su oni narod koji je oduvek tu živeo i da nemaju gde da idu. U taj palestinski narod ubraja se i mali procenat semitskih Jevreja koji zaista odatle potiču, iz Samare i Judeje, za razliku od doseljenika koji nikakve korene tu nemaju.
Zapravo, većina Jevreja koji su nakon Prvog svetskog rata počeli da se doseljavaju su hazarskog porekla. Hazari su narod od tursko-mongolskih plemena, koji je živeo izmedju Kaspijskog i Crnog mora. Po naredbi svoga cara, prinudjeni su bili da uzmu jevrejsku veru, pošto su bili pagani. Kad im se carstvo u trinaestom veku raspalo, raselili su se po Rusiji i Evropi. Pošto su bili bezemljaši bavili su se sitnim zanatstvom, trgovinom, ali i lihvarenjem. Ovo poslednje ih je dovodilo na loš glas zbog mnogih finansijskih prevara, ali mnoge umešne pojedince učinilo veoma bogatim zlatarima i kasnije elitnim bankarima.
Jedan od uspešnih zlatara i lihvara tog vremena u Frankfurtu bio je i Majer Amšel Bauer, arijevac po svemu sudeći. Ispred njegove zlatare stajao je crveni štit kao poslovni "brend" porodice. Jednog dana Bauer je uzeo za prezime svoj poslovni brend - Rotšild (rot šild - crveni štit) i počeo da se bavi proučavanjem Talmuda i jevrejske vere.
Sa velikom količinom novca, ostvarenog finansijskim spekulacijama, Rotšild i njegovi potomci koje je pažljivo školovao i slao po svim evropskim trgovinskim centrima, kupovali su prave vrednosti- zemlju, rudnike, zlato, ali i umetnička dela.
Jedan od Rotšilda koji nije postao bankar, već se navodno zanimao za umetnost i kulturu, bio je Baron Benjamin Edmond de Rotšild (1845-1934) iz francuske loze Rotšilda. Njegovo "zanimanje za umetnost" ispoljilo se i u kupovini zemlje u Palestini krajem devetnaestog veka. Da li zbog gajenja vinove loze (porodica se bavi i pravljenjem vina) ili zbog nafte, nije ni važno. Kupovao je u početku, diksretnim podmićivanjem turskih efendija, onda uz pomoć Engleza, kada su kontrolu nad Palestinom (uz pomoć Arapa) preuzeli nakon pobede nad Turcima u Prvom svetskom ratu.
Slike iz Izraela koje ovih dana pune svetske medije pune su dramatike. Preko 30 000 izraelskih vojnika i policajaca angažovano je u nasilnom izbacivanju Jevreja iz njihovih divljih naseobina u Pojasu Gaze.
U zamenu za ovaj ustupak, Izrael očekuje proširenje naseobina oko Jerusalima na, takodje, okupiranoj Zapadnoj Obali.
Tako, dok se ova slika gleda u svetskim medijima, ono što se ne vidi je novi kompleks naselja od 3 980 stambenih jedinica na Zapadnoj Obali. Ovo naselje je uradjeno tako da praktično napravi spoljni omotač oko istočnog dela Jerusalima, gde žive Palestinci, koji će tako postati potpuno odsečeni od Zapadne Obale i opkoljeni susedima Jevrejima.
Oko 200.000 Palestinaca ostaće u okviru novih, proširenih opštinskih granica Jerusalima, oko 55 000 će biti presečeno i ostati izvan. Tako će brojne porodice živeti razdvojene zidom koji već deli palestinske kvartove od jevrejskih . Kada im život postane nepodnošljiv najbolje je da se sami isele.
Sam Pojas Gaze obuhvata 365 km kvadratnih. Dugačak je 45 kilometara, a širok najviše 12. Ovo ja najgušće naseljeno mesto na svetu sa 25.400 stanovnika po kilometru kvadratnom.
Ovde živi 1,3 miliona Palestinaca od kojih je 80% izbeglica. Tu je i 7.300 nelegalnih jevrejskih naseljenika koji se sada "brutalno" pred brojnim TV kamerama izbacuju iz svojih kuća.
Barikade u sinagogama, po kućama i nemilosrdni bageri koji ruše sve ped sobom. Ovakvu žrtvu Izrael može podneti samo jednom i nikad više, jasna je poruka premijera Arijela Šarona. I to mora da vidi čitav svet.
Po planu, isaljavanje će teći u tri faze koje su Sporazumom iz Osla veoma spore i prilično nedefinisane. Biće iseljeno ukupno 0,5 % stanovništva. Ipak, ostaće još 17 jevrejskih stambenih kolonija sa putevima koji do njih vode i vojnim instalacijama i kontrolnim punktovima koji ih čuvaju. To je ukupno oko 15% jevrejskih stanovnika.
Izrael će, medjutim, nastaviti da kontroliše teritorijalne vode, granice, vazdušni prostor Pojasa Gaze.
Takodje, imaće ekonomsku kontrolu i kontrolu nad vodnim resursima, električnim snabdevanjem, gasom i naftom u skladu sa Sporazumom.
Palestinci će moći samo administrativno da vode teritoriju, ali ako to ne budu bili u stanju (a kako da budu kada ne raspolažu strateški važnim resursima) pokazaće čitavom svetu da ne mogu imati državu, jer nisu u stanju da je organizuju. To je pakleni plan Šarona za koji on ima "podršku" američkog predsednika Džordža Buša.
Ali, poznavaoci američke spoljne politike ovde će se svakako nasmejati jer, po mnogima, upravo je Džordž Buš najveći cionista. Šta više, čitavu spoljnu politiku SAD, posebno na Srednjem Istoku kreira upravo moćni cionistički lobi, preko Američko-izraelskog Političkog Komiteta (AIPAC).
Ali šta je svetska politika danas?
Ona upravo jeste veština lobiranja i zaštite interesa moćnih pojedinaca i njihovog multinacionalnog biznisa. Politika odavno već nije zaštita državnih i nacionalnih interesa, zaštita prava, istine i pravde.
Ovo se, na žalost, u Srbiji još ne shvata, a posledica toga jeste raspad SFRJ, i nastavak daljeg rastakanja Srbije. Pričom o Izraelu se mnogo može naučiti.
VERE I NARODI U SLUŽBI PROFITA?
Gde je zapravo srž konflikta takozvanih Izraelaca (Jevreja) i takozvanih Palestinaca? Kažemo "takozvanih" jer i jedni i drugi tvrde da je Jerusalim drevna postojbina baš njihovog naroda. Obe strane su ga proglasile svojom prestonicom, mada se skoro sve svetske ambasade u, za sada jedino priznatoj državi - Izrealu, drže Tel Aviva.
Izraelci tvrde da Palestinci kao nacija ne postoje, jer je Palestina područije na kome su živeli oduvek Jordanci, Egipćani, Sirijci, muslimanske i hrišćanske vere, kao i drevni Jevreji iz područija Judeje i Samare. Svi su oni zapravo Palestinci. Izmislili su se, kažu, kao palestinska nacija kako bi ostvarili etničko pravo na tu teritoriju koja se tako zvala i u petnasetom veku kada su je držali Otomanski Turci.
Takodje, Izrael smatra da nije okupirao Zapadnu Obalu i Pojas Gaze, jer to i nisu bile suverene države, već su ih pre toga zaposedali vojno i Egipat i Sirija. A onda je došao jači Izrael.
Treći argument za Jevreje je neprikosnoveno pravo na zemlju onoga ko je katastarski vlasnik zemljišta. A Jevreji su uspeli da kupe priličan komad Palestine.
Sa duge strane palestinski argumenti se zasnivaju na tome da su oni narod koji je oduvek tu živeo i da nemaju gde da idu. U taj palestinski narod ubraja se i mali procenat semitskih Jevreja koji zaista odatle potiču, iz Samare i Judeje, za razliku od doseljenika koji nikakve korene tu nemaju.
Zapravo, većina Jevreja koji su nakon Prvog svetskog rata počeli da se doseljavaju su hazarskog porekla. Hazari su narod od tursko-mongolskih plemena, koji je živeo izmedju Kaspijskog i Crnog mora. Po naredbi svoga cara, prinudjeni su bili da uzmu jevrejsku veru, pošto su bili pagani. Kad im se carstvo u trinaestom veku raspalo, raselili su se po Rusiji i Evropi. Pošto su bili bezemljaši bavili su se sitnim zanatstvom, trgovinom, ali i lihvarenjem. Ovo poslednje ih je dovodilo na loš glas zbog mnogih finansijskih prevara, ali mnoge umešne pojedince učinilo veoma bogatim zlatarima i kasnije elitnim bankarima.
Jedan od uspešnih zlatara i lihvara tog vremena u Frankfurtu bio je i Majer Amšel Bauer, arijevac po svemu sudeći. Ispred njegove zlatare stajao je crveni štit kao poslovni "brend" porodice. Jednog dana Bauer je uzeo za prezime svoj poslovni brend - Rotšild (rot šild - crveni štit) i počeo da se bavi proučavanjem Talmuda i jevrejske vere.
Sa velikom količinom novca, ostvarenog finansijskim spekulacijama, Rotšild i njegovi potomci koje je pažljivo školovao i slao po svim evropskim trgovinskim centrima, kupovali su prave vrednosti- zemlju, rudnike, zlato, ali i umetnička dela.
Jedan od Rotšilda koji nije postao bankar, već se navodno zanimao za umetnost i kulturu, bio je Baron Benjamin Edmond de Rotšild (1845-1934) iz francuske loze Rotšilda. Njegovo "zanimanje za umetnost" ispoljilo se i u kupovini zemlje u Palestini krajem devetnaestog veka. Da li zbog gajenja vinove loze (porodica se bavi i pravljenjem vina) ili zbog nafte, nije ni važno. Kupovao je u početku, diksretnim podmićivanjem turskih efendija, onda uz pomoć Engleza, kada su kontrolu nad Palestinom (uz pomoć Arapa) preuzeli nakon pobede nad Turcima u Prvom svetskom ratu.