Miroslav-Mika Antic - poezija za sva vremena

anticceosvet.jpg
 
Jedan izgubljeni randevu

Ne znam ko je rekao: pogledaj kakva groblja ima narod, pa ćeš ga prepoznati.
Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu, ja sam video vašu sliku, draga Tanja,
video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih tekstova u istoriji čovečanstva,
i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.

U Lenjingradu je proleće, mila moja, uskoro počinju bele noći
mostovi se otvaraju kao ruke uperene u nebo...
Čekao sam vas sinoć na Fontanki,
pre tri dana tražio sam vas sav lud od Ladoge do Finskog zaliva,
jurio sam pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara.
A vi ste umrli.
Ovo je moj izgubljeni randevu.

Da sam sreo neku ženu kojoj je sada trideset osam godina,
a liči na vas, pozvao bih je u „Angleter“ gde je umro moj brat po pesmi Sergej Jesenjin,
obešen o jednom kaminu, poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe.
Vi biste popili kafu, ja obe votke i ja bih vas voleo, ljubio bih vam dlanove,
mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću zaboraviti Lenjingrad.

Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao pozivnice
za bal u „Astroji“ povodom osvajanja Lenjingrada.
A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada.
U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941.
Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942.
Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942.
Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942.
Svi Savićevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.

Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija.
A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom,
babuškom, braćom, sestrama, ujacima.
Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera,
i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada,
tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh
u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova,
u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova,
gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba... Tanja.

Prever je rekao: rat je zaista jedna strana svinjarija,
ali to je najmanje što se o tome može reći.
Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu,
imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc
„Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.

Dvadeset šest hektara mrtvih.
Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila.
I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko.
Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba.
Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi.
Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu.
Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas.
Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim.
Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće.
I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga,
dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
Drugo, sem votke, sem suza... stvarno ne umem.

Miroslav Antić
 
More hleba i nevolje

Lepo kažem sebi: neću da idem na selo, nisam ja više za one stare tesne kože.
Pokvario me asfalt, mašina za pranje veša, senf iz Dižona, tapete na zidovima...
Deca mi uče engleski, razumem se u Čajkovskog i dizajn, dušu ispustim na nos kad je lift u kvaru...
Ničeg više u meni zdravog, seljačkog, kao da sam, bože mi oprosti,
rođen u svili i dojili me belom kafom.

Postoji još malo dobrog sećanja na detinjstvo i prvu mladost, i jedna tuga,
što me svrbi u nozdrvi kad stanem pred onih nekoliko grobova
obraslih u travu pokislog seoskog groblja.

A odem, đavo me odneo, vuče me nešto: jesen valjda, ili novo vino,
stari prijatelji, kaljavi sokaci, golo bagrenje, miris novembra...
Odem, pa plačem, štucam, pevam, i opet još više plačem i - pobegnem.

Kafana - ne više od pet stolova.
Škilji sijalica od 15 sveća, upljuvana muvama još letos,
a ljudi se okupili oko mene kao da sam, izvinite na izraz:
poslanik ili ministar, i dušu mi otvaraju.
Veruju: možda ću im nešto pomoći.
Svi mi koji jedemo senf iz Dižona i imamo tapete na zidovima,
a nemamo ispucale pete i šake kao lopata, ličimo im na nešto svemoguće.
I oni, kao deca, svi ti moji vršnjaci, i njihovi očevi, i još po neki živi deda,
obasipaju me pitanjima, diktiraju mi svoje brige i ponavljaju ko zna po koji put:
da mi učiniš to i to, da mi središ to i to... ko će, ako ne ti!

I ne znam šta mi bi, vrag ga znao, hteo sam valjda da se našalim...
tek - kažem ja njima:
- Mnogo mi nešto kukate, a seljaci bolje žive od građana.
I tek kad sam zinuo, vidim: pogrešio sam. Zagrizem jezik, ali - kasno.
- A znaš li ti sine - pita me jedan sedamdesetogodišnjak - šta su to staračka domaćinstva?
- Znam - kažem. - Samohrana.
- Đavola znaš - smeška se on krezubo i liže cigaru zavijenu u novine.
- I što si znao, zaboravio si. Nas matorih je sve više samih sa zemljom.
Mladi beže u škole, na zanate...
Tvoji vršnjaci su poslednji koji su još ostali da se rvu sa bogom, zemljom i ljudima...
A rvanje je bilo. Nisam zaboravio.
Kosila seljaka i priroda, i vlast, i Franja i kralj, i Švaba i džandar,
i milicija i poreznici, i reforma i otkup...
Nisam zaboravio naslove iz novina koji su bili i direktiva i zakletva:
"Vojvodina mora dati za pasivne krajeve".
I gledam ih sad, pogrbljene i ostarele, na zemlji rođene, na zemlji premorene,
spremne da se vrate zemlji u onom istom ancugu što miriše na naftalin i lišće dunje,
crnom, jedinom odelu za svadbe, svečare, sahrane i smrt.
- Imam deset jutara i ne mogu sam da radim, - žali se starac - izmolim nekako,
ali nisu svi te sreće, i prime mi zemlju u zadrugu pod arendu.
Dobijao sam 430.000 starih dinara godišnje, dvesto sam plaćao porez i bilo mi je dobro.
Čak su mi mnogi i zavideli. Sad neko mudar povećao mi porez za još sto hiljada godišnje.
Pitam te lepo, u oči mi gledaj, pitam te: kako da živim sa 130.000 dinara godišnje?
A nas je, stvarno, sve više takvih i sve je više parloga.
Treba li ovoj zemlji hleba, bog li vas vaš?
- Prema jednoj anketi - kaže mi agronom, mlad i pametan čovek,
ali slab na piće, zajapuren kao nova mlada
- ljudi bi bili zadovoljni i kad bi dobili samo petnaest hiljada penzije mesečno.
Pa neka nosi zemlju ko hoće.
Njima bi bilo dosta ono malo okućnice, a sa pet stotina dnevno mogao bi čovek da kupi hleba,
duvana, soli i tamjana...
U meni, nešto zgrušano. Jesam li lud ili pijan. Pevajte, vičem i razbijem čašu o čelo.
Neću da živite sa petnaest hiljada mesečno, ljudi moji rođeni,
očevi moji i vršnjaci mog pokojnog dede.
Neću da plaćate poreze nikom, jer platili ste sto puta sto tuđih poreza.

Dajte ovamo cigane, neću da plačem, kažite mi nešto lepo,
pričajte nešto makar i bezobrazno, i politički, pričajte svakojako,
samo me nemojte opominjati da sam čovek...


Ne mogu ja ništa da vam pomognem. Ko sam ja?
Plivam po moru hleba i moru nevolje, baš kao i vi, i davim se zajedno sa vama,
i grcam, i da znate, dajem vam reč, žaliću se saveznom ministru za poljoprivredu!
A oni me gledaju sažaljivo:
- Takvog ministra u ovoj zemlji nema...
- Zatvori televizor! - grmim na krčmara, čoveka ni krivog ni dužnog.
- Neću da slušam objašnjenja. Daj nabavi cigane i daj da se pije iz cimenti.

Novembar je.
Miriše na zimu i maglu. Smrdi nam kosa i koža na loš duvan i jeftinu rakiju.
Otrovala nas dudovača, gacamo upaljenih beonjača, kroz blato,
a naše seljačke duše vetar kao otrcane zastave vitla niz vreme.
Kod kuće bacim sa terase senf iz Dižona, pljunem na tapete,
pustim do daske Čajkovskog i pevam kontra, na sav glas, ciganske bezobrazne pesme.

- Opet! - viču mi komšije sa raznih balkona.
- Opet! - vičem i ja njima.

I pevam, a suze mi, velike kao trešnje, kaplju iz seljačkih očiju.
Ko mi je kriv, đavo me odneo, što sam večno ostao seljak.


Miroslav Antić
 
Kroj

Ukrašcu tvoju senku, obuci je na sebe i pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad dotraješ, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe skidati. Na meni ceš se raspasti. Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju ove detinje duše. I da se više ne stidim pred biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.
Zašivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati moju kožu sa tvojom. Ne znam da li me shvataš: to nije prožimanje. To je umivanje tobom.
Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoce.
 
"Rodjen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu,
gde sam isao i u osnovnu skolu.
U gimnaziju sam isao u Kikindi i Pancevu, a studirao u Beogradu.
Zivim u Novom Sadu. To je cista moja biografija.
U stvari, ja svima kazem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih zeleo, jos nemam,
i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio,
dramskih tekstova, reportaza u novinama...
Svakog jutra pozelim da pocnem jednu odlicnu biografiju, koja bi posluzila,
ako nikome drugom, bar djacima u skoli, jer oni, nazalost, moraju da uce i zivot pisca.
Ja bih bio najgori djak, jer ni svoj zivot nisam naucio. A radio sam svasta.
Bio zidarski pomocnik, fizicki radnik u pivari, kubikas na pristanistu, mornar,
pozorisni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima,
obradjivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozoristu,
cak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije...
Imam i neke nagrade i priznanja.
Dve "Nevenove". Jednu za zivotno delo u poeziji za decu. Goranovu nagradu.
Nagradu Sterijinog pozorja. Zlatnu arenu za filmski scenario.
Nagradu oslobodjenja Vojvodine. Sedmojulsku nagradu Srbije.
Nosilac sam ordena zasluga za narod.
Neko bi od svega toga mogao da napise bezbroj stranica.
Recimo: uredjivao list "Ritam" ili uredjivao Zmajev "Neven"...

Najvise bih voleo da sami izmislite moju biografiju.
Onda cu imati mnogo raznih zivota i biti najzivlji medju zivima.
Ostalo, sto nije za najavu pisca, nego za saputanje, rekao sam u pesmi "In memoriam".
I u svim ostalim svojim pesmama."


"24. juna 1986. garavi sokak Miroslava Antica zanemeo je,
a pesnicka ulica u novosadskom Avijaticarskom naselju
u svoje temelje ugradjuje jos jedan spomenik i legendu.
Miroslava Antica."
 
Čarobna pesma

1.
Često te tako vidim.
Istina, kao u nekoj
dalekoj srebrnoj magli.
Ali divno te vidim.
Na nogama ti čizme
od sedam svetlosnih milja.
U ruci ona lampa
u koju, posle Aladina,
umesto duha zatvaraš
obrise večitog vremena.
I čujem šapućeš: sezame.
I svet se pred tobom rasklapa.

2.
Dodirom tvojih misli
prostori sebe otkrivaju.
Dužina tvoga vida
tinja i pokreće krvotok
još nenačetih svetova.
Letiš na čarobnom ćilimu
i dižeš se za pticama
tamo gde je sve prozirno.
Sve u jednoj dimenziji
kao na dečjem crtežu,
al ima nečeg ljudskog,
dubljeg od čovečanstva.
Tamo te čekam budan
u svom kosmičkom snu.

3.
Nikad ti nisam rekao
koliko do suza volim
tvoju tršavu glavu
koja u sumrak miriše
na sapun i jesenji vetar.
Glavu u kojoj stanuju
samo visoke boje,
ogromne, nedostižne,

sposobne da razume
spirale nebeskih ognjeva,
geometriju sna
i hrabrost novih Ikara
koji će krenuti sutra
ka nepoznatim suncima
brzinom prema kojoj je
svetlost obično puzanje.

4.
Sine moj, i ja letim.
Kao što ptica ne ostavlja
otiske krila u vazduhu,
tako se i ja krećem
verujući u ono
što bih hteo da vidim,
a ne što stvarno vidim.
Možda to znači ući
u unutrašnjost tišine.
Možda to znači postići
ono što ne može svako:
da život ne bira nas,
već mi njega biramo.

5.
Ja sam sva svoja najčudnija,
najlepša putovanja,
prevalio kroz pustoš
ove vetrovite glave.
I tu su stali beskraji
o kojima i ne slutiš.
Biti putnik kroz mudrost,
to znači: baviti se
vratolomijom bezumlja.
Ne srljajući, već - drhtavo,
dostojanstvenom nežnošću
jedne predivne lude.
 
6.

Zato bežim od kuće.
Nađeš me kako sedim
u restoranu kraj reke
i mučim se da oljuštim
sa čela misli
zemljinu težu čamotinje,
jednolikost života
i otupelost zanosa.
U bestežinskom stanju
vina i tihe muzike,
odlepim se i lebdim.
Lebdim nad samim sobom.
Tako zamišljam nebo.

7.
Onda priđeš i kažeš mi:
tata, idemo kući.
Ostavljam na stolu osmeh
i prepunu pepeljaru
malih dogorelih krila.
Otvaram vrata i ulazim.
Ne u svet, već u sebe.
I ne prolazim dalje,
nego u sebi ostajem.

8.
Kažu: još ništa ne shvataš
sa tvojih trinaest godina.
Oslonjen o zid kiše,
sisam koštice vazduha
i smeškam se u sebi.
Znam mnoge roditelje,
potpuno lišene one
izuzetne ozbiljnosti
kojom se svome sinu
može postati sin.
Ne boj se. Ja te poštujem.
Evo ti ruka i vodi me,
pažljivo, da se ne uplaše
pegave oči lišća
u baricama oktobra.

9.
I dok hodamo tako,
hteo bih da te zamolim:
preleti beskonačnost,
prestigni vreme i maštu,
al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Dodirni rukama grive
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa eksplozijom pulsara,
al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Početak početka je svuda.
Kraj kraja je u nama.

10.
Posle zvezdanih letova
valja imati mesto
gde možeš da se spustiš.
Jer ljudska srca su niska,
zasađena kao jagode.
U redu, idemo kući,
gde su svici komete
našeg malenog kosmosa,
gde smo načinili sebi
milimetarske beskraje,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima, nepažnjom,
jedan od drugoga, zauvek,
otkinemo i skliznemo
svako u svome pravcu.
Ja daleko od tebe
kao Alfa Kentaura.
Ti daleko od mene
kao sazvežđe Vlašića.

11.
Pronađi nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da žive i da dišu.
Al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Samo se tako možemo
jedan drugom približiti.
Četiri ulice tamo,
i tri ulice ovamo,
i jedva primetan osmeh,
i čiste, iskrene oči,
to je prostranstvo bezdana
koje bih hteo da premostim
od moje zvezde do tvoje.
 
Ovaj poeta nosio se mišlju da je i u ljubavi više davao nego što je dobijao.
Žene su brzo osjetile da zanos nije dovoljan za brak.
Da je to predigra, a za igru su potrebne realne stvari.
Neka vrsta racija u svemu, pa i u osjećanjima.
Poeta se sa time nije mirio.

Raskidao brakove čim su zapali u krizu.
I uvijek se novom snu predavao.
I tako bi to trajalo, da nije došla opaka bolest.
Pa i nju je pjesnički prihvatao. Kao neumitnost.
A to je umio, ponekad i sa ciničkom opaskom.
Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da piše.
I da igra šah.
Sa ljekarom koji ga je liječio, tražio je crne figure,
koje su, govorio je, u dosluhu sa njegovom bolešću i sudbinom.
Kad bi odnio pobjedu nad protivnikom, likovao je:
Još se ne spušta moja zastavica!

Majka Melanija doživjela je sinovljevu smrt.
Za života ga nije opominjala da umjerenije živi.
Znala je za njegovu boemiju, rastave.
Nikad ni riječi prigovora.
To je Antić s ponosom isticao.
To bi mu poništilo punoću života.
Kako je majci bilo u srcu, druga je stvar.
Utjeha joj je bila što je iza njenog Mike ostalo šestoro djece.

Roditelji su bili učitelji i stalni selidbenici:
Mokrin, Kikinda, Pančevo.
U Pančevo se porodica doselila 1941. godine.
Tu proživjela tamne okupacijske dane.
Tu je napisao i prve stihove, prvi se put zaljubio.

Poslije slijede gimnazijski dani, fakultet,
rad u listu ”Pančevac” gdje je pored novinskih tekstova
i uređenja dječje strane pravio i strip, sa naslovom ”Bata iz Banata”.
Poslije se na životnoj traci smjenjuju različita zaduženja i obaveze.
U Beogradu i u Novom Sadu,
gdje je proveo punih trideset godina kao slobodni reporter ”Dnevnika”.

U njegovom biću bio je usađen gen da se živi brže od života,
ne ispuštajući iz vida same dubine života, koje je u pjesništvu otkrio.
Antić se brzo od trauma oporavljao i pribrao.
Poslije njih imao je veće nalete na stvaralačkom planu.
Kad se njegova ličnost sagleda iz blizine, iz životnog i stvaralačkog ugla,
uočavamo da je tempo strasti prelazio u nagle fortisime,
u intenzitet najjače vrste.
To je moralo naći odraza i na njegovo zdravstveno stanje.

U trenucima njegove bolesti, kada je stvarnost bila odveć maglovita,
Antić se osvrnuo, u posljednjim časovima, na svoje vrijeme i njegove vrijednosti.
To je bilo pri uručenju jedne književne nagrade u Novom Sadu.
Evo doslovno tih riječi: ”Srećan sam što sam dobio pravo crveno priznanje.
To je nagrada koja se dobija za čuvanje revolucije obrazom kao bombom,
čašću kao puškom, dostojanstvom, slobodom i pameću.
Ima jedna revolucija u kojoj sam živio u toku rata i u posleratnim godinama.
Ovo naše danas je deo te revolucije. Čuvajte je.”

Kad je umirao rekao je da mu niko ne drži govor.

Tako je i bilo.
Jedino u njegovom rodnom Mokrinu,
na dan njegove smrti,
održali su pisci književno veče u čast preminulog pjesnika.

(Žarko Đurović)
 
knjiz-07.jpg


Pevanje u znaku magnovenja

Sada, na vremenskoj distanci, razmišljam o Antiću, njegovoj poeziji i burnom životu.
Ono što me je kod njega najviše privlačilo bila je buntovna priroda.
Iza nje krio se jedan nepresušan dar za mnoge oblasti, za poeziju u prvom redu,
a posle za film, slikarstvo, novinarstvo.
Bio je zaljubljenik raznih borilačkih veština – boksa, džudoa…
Kad su mu sinovi pošli u školu, počeli su da se podučavaju iz navedenih veština.
Pitajući za njih kako su, rado bi mi rekao da su uznapredovali,
pomenuvši neke pojaseve u koje se ja veoma malo razumem.

Antić je imao preveliku energiju za jedan život.
Zato ga je bezdušno rasipao, na sve strane.
U tome je nalazio zadovoljstvo i okrepu, iako znam da je skupa cena takvog življenja.

Mislim da je živeo magnoveno, od trena i za tren.
Za njega nije bilo prepreka.
Ili ako ih je bilo, smatrao ih je motivskim predloškom za pesničko nadahnuće.
Prezent i futur kod njega su uvek kucali istim bilom.
Duhom je ukidao sve udaljenosti, prostorne i vremenske.

(Žarko Đurović)
 
Poznanstvo s pesnikom

Pamtim ga kad je jedne noći, dakako pripit, ali još više uznet pesničkim zanosom,
banuo u Klub pisaca Beogradskog univerziteta u Balkanskoj četiri, na petom spratu
i glasno počeo da recituje stihove iz tek objavljene zbirke pesama ”Ispričano za proleća”,
o kojoj je Davičo, petnaestak dana pre toga, izrekao najlaskavije ocene.
Tada Antić nije imao ni punih dvadeset godina.

Petar Kerečki, predsednik Kluba, zamolio je pridošlicu da se stiša i urazumi,
ističući da je ovo skup pisaca, a ne kočijaša.

– Boli me briga kakav je skup! – vikao je Antić.
Došao sam da u ovoj zimskoj noći oglasim dolazak proleća!

Kerečki je tražio da se nezvani gost izbaci iz Kluba,
na što smo se usprotivili Brato Pavlović i ja.
Kerečki je, uz saglasnost prisutnih, zahtevao da i mi zajedno sa
”uljezom” napustimo klupske prostorije.
To smo i učinili i sa Antićem pošli u kafanu ”Triglav”,
koja se nalazila na samom rubu pijace Zeleni venac.
Tu smo i zoru dočekali i sa njome patrolu milicije, koja nas je,
usled narušavanja javnog reda i mira privela u milicijsku stanicu
u Knez Mihajlovoj ulici, nadomak kafane ”Grčka kraljica”.

Antić se obratio šefu smene sa molbom da, iako priveden,
recituje stihove, prvo Jesenjinove, a posle svoje.
Ovaj mu je uslišio molbu.

Odjekivali su Jesenjinovi stihovi (tada su bili u modi).
Iz druge prostorije došli su milicioneri da slušaju razbarušenog pesnika,
zaboravljajući na službene obaveze.
Antić je recitovao Jesenjinovu pesmu ”Pismo ženi” da bi se tome
recitovanju pridružio i Pavlović sa omiljenom pesmom ”Šemsa”.
Recitovao sam i ja pesmu sličnog sadržaja, svoju.

Odobrovoljeni šef smene izvadio je nešto novca i dao ih Pavloviću.
– Zaslužujete jednu turu pića! – rekao je.
– Važno je da nismo dobili po turu! – uzvratio je Antić.

Od toga trenutka, koje je bilo i prvo poznanstvo,
održavao sam bliske odnose sa Antićem.
Najčešće u kafanama, mada smo se na obostrano zadovoljstvo,
sastajali i tamo gde je radio u ”Dnevniku” kao novinar,
u Novom Sadu, blizu bivše banovinske zgrade.

(Žarko Đurović)
 
Nosim u sebi prirodno pravo da se osećam slobodan.
Pre svega slobodan od grešne religije sebe,
sve više opranog na ivicama dostojanstva.
Zato i ne mogu da kleknem, bože. Izvini me.
Stojimo jedan prema drugom.
Ovo trgujemo nas dvojica mojom i tvojom nežnošću.
Evo ti. Daj mi. Pa ćemo na kraju sabrati.
Ovo je moja poslednja molitva.

Ti imaš vekovima sebe.
Pa šta još onda hoćeš?
Prestani da me proganjaš bar ovih nedelja,
ovde u Lenjingradu, i ostavi me na miru.
Lutam.
Tražim hotel "Angleter" gde se ubio Jesenjin.
Pričala mi je Julija Sonceva, supruga pokojnog Dovženka,
kako je Majakovski doživeo tu smrt.
Ne kao u pesmi sa posvetom.

Hotela "Angletera" nema.
Prekrstili su ga.
Moji pratioci izbegavaju da me tamo odvedu,
nego me vode kod Puškina.
Bože, pa njegova je radna soba bila prolazna.
Kao čekaonica na stanici.

Gospode, molim ti se, ostavi pesnike na miru i u životu i u smrti.
Dosta nas je nas samih.
Jedino, ako si bio u nekoj našoj budućnosti,
prišapni mi pošteno, priznaj mi kao čovek, ličimo li na sebe?

Nebo polako otežava od oreola jare.
Naslikam stazu do Piskarevskog groblja, odlutam tamo bos,
a noge mi u povratku ostavljaju pastelne tragove.
Odem ponovo.
Zalutam.
Nestanem.
I svi se užasavaju i dugo me oplakuju.

Onda polako počinjem da crtam daleke predele.
Naslikam sebi kolevku na onoj istoj stazi i vidim kako se vraćam ozaren i opet živ.

Pomagaj bože, kakva je to čarolija kojom umem da pomirim obadve opne ovog sveta?
Možda to nije snaga?
Možda je orijaško čuđenje koje se u nama javi
kad ipak konačno shvatimo da nismo usplahireni?

Oljušteno od magle, jutro je siromašnije od tišine.
Nedostaje mu, sigurno, moja uobrazilja da iz svakoga nestajanja put vodi u nastajanje.

Krila ne rastu iz tela, nego iz dubine duha.
Zašto se mučim da utvrdim da li postoji ili ne suprotno klupče svesti?

Ja nisam rođen hotimice, niti mi se taj oblik iznenada dogodio.
Ja sam nešto od sebe samog i polako se vraćam sebi potpuno prirodno,
kao što mi se vraća srce, čvrstina pršljenova ili dar disanja.

Bože moj, pomoli mi se sa ikone. Uslišiću ti moju molbu.


Isakijevski sabor, 1976
 
Mostovi

U meni večeras jedna reka
razbila ogromna brda daleka,
muči se, urliče, razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ta ista reka
čudno je meka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.
Zato su naše sreće i tuge
uvek drukčije istovetne
 
VOJVODINA

Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali,
tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i vinsku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav
volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.

I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,
i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,
K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana
i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,
ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,
volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,
kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,
ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti,
ti, što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
ti, ljuljaško i rako - žut, zubat osmeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski i lički, preko dalekih njiva,
i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova...

Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!
 
Antic - balada

Balada

Od svih si devojaka bila tiša
zbunjena, sama, uplašena, bleda,

ej zašto nisi porasla viša
bar viša za pola pedlja.

Jedne je noći udarala kiša,
tako okrutno k'o čuvari reda,

ej zašto nisi porasla viša,
bar viša za pola pedlja.

Jer kad si se o drvo kraj vrata obesila
jednom u svitanja seda

između bosih nogu i blata
bilo je razmaka samo pola pedlja.
 
kuda cu?
u koji grad da svratim?

dan je niz mutna polja prosut

vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika
koga da pitam, gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

il je vec bilo?
trebao korak?
mozda je sasvim do mene dosla.
al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla

ne znam
ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli

da, mora da je tako
 

Back
Top