Miroslav-Mika Antic - poezija za sva vremena

Miroslav Antic - Balada

Od svih si devojaka bila tisha
Zbunjena, sama, neprimetna, bleda.

Ej, zasto nisi bar porasla visha,
Bar visha za pola pedlja!

Jedne je noci udarila kisha
Tako krvnicki ko cuvari reda

Ej zasto nisi bar porasla visha
Bar visha za pola pedlja

Jer kad su te u svitanja seda
Obesenu nasli o drvo kraj vrata

Izmedju bosih nogu i blata
Bilo je razmaka - samo pola pedlja!
 
heartbeachcopydd9.jpg
 
BESMRTNA PESMA


Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al' sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


2.

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.


3.

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.


4.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
 
Svet ovaj,
u stvari, i nije
tako rđav i zao
mada poneko plače
i samuje
i brine.

Svuda je jednako suton
na stare krovove pao
al' nekom sutra svane
a nekom neće da sine.

Ja volim da svima valja
i verujem beskrajno
da će u zoru svako
lakše moći da diše.

I sklapam oči.
I sanjam
potajno
to vrelo
to sjajno
jutro od vetra
i vlati
sto se nad krošnjama njiše.

A sigurno je važno
i od svega najpreče
za svaki obraz na svet
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš pseći
i bude najcrnje veče
umet svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.

I važno je i ovo,
važnije od najprečeg
kad se toliko lepote
u sebi čuva
i ima
umeti da niko ne zna
bar komadic tog nečeg
spakovati u pismo i razaslati svima.

Tako će vek tvoj biti
manje plesniv i zao.
sa manje briga
samoće
plača
straha
i tuge.

I svaki put kad budeš
komadić sebe dao
ličiće svet na tebe
više nego na druge.

Hvala ti, M :heart:
 
Miroslav Antic - Balada

Od svih si devojaka bila tisha
Zbunjena, sama, neprimetna, bleda.

Ej, zasto nisi bar porasla visha,
Bar visha za pola pedlja!

Jedne je noci udarila kisha
Tako krvnicki ko cuvari reda

Ej zasto nisi bar porasla visha
Bar visha za pola pedlja

Jer kad su te u svitanja seda
Obesenu nasli o drvo kraj vrata

Izmedju bosih nogu i blata
Bilo je razmaka - samo pola pedlja!

Imam sabrana dela Mike Antića, a ovo nekako propustih, hvala ti kuco:heart:
 
Uspomena
Razisli smo se,
al nase detinjstvo ostaje
u prvom poljupcu kojim sam obraz pekla.
E,moja ljubavi
za ceo zivot dosta je
to malo nicega kad sam ti najvise rekla.
Nase su oci tada pomesale boje,
pa isto vidimo svet ovaj ludi i trsavi.
I jos dugo ce na usni da ti postoje
tragovi neki daleki,meki,leprsavi.
I ja kad grickam bombone ili zvaku,
kad lizem kornet,ili nesto luckasto usnim,
il se bez veze isplazim nekom decaku,
osecam ukus osmeha tvog na usni.
Razisli smo se.
Al nase detinjstvo ostaje,
svejedno kakvim stazama sutra lutali.
Malo je bilo.
Al ipak kad pogledas;dosta je
sve ono sto smo rekli i precutali.
....:heart:...​
 
SVE BOJE SVETA

Cudan je ovaj svet u meni
kad se od lisca zazeleni
ili poplavi kao svila
od decje kose i pticjih krila.

Cudan je ovaj svet u meni
kad sve pozuti i porumeni.

Van mene dosta boja zivi.
Van mene katkad sve i posivi,
ili se smraci
i naoblaci.

Dobro je zato sto postoje
i ove moje lepse boje.

I neki osmeh suncan i plah
I vetar necujan kao dah.
Pa sve kad trne
i sve kad svene,
kad tmurno izgleda svet oko mene,
u meni bukti sto vatrometa
nekakvog sarenijeg i lepseg sveta.

Ponekad zelim da podelim
moje rumeno sa gradom celim,
i moje belo sa zutom travom,
i moje zuto sa noci plavom,
i moje plavo sa rekom snenom...

Jedino cuvam ono zeleno
za neke oci sto nisu moje,
ali iz njih rastu,
odavno rastu
sve druge oci i druge boje.
 
U sebi sam ponavljao:

» Ta pokipela vatra što mu je načela lobanju i oprala misao i okrunila svest, samo je načas pobrkala redosled slika i zbivanja. Ali sve će se vratiti, mirno, na svoje mesto.«
To sam ja tešio sebe, a ne njega u planini. Verovao sam, zaista, iskreno i bezazleno, da vuk ne moze umreti. Kao što ne može umreti stenje, vazduh i voda. Kao što ne može umreti grimizni točak promene, koji nema početka i ne znaš gde se završava.
Kako mu izgleda dan ? Na šta mu liče noći ? Jer strašno je i grešno je kad te neuko odstrele u nečem gde si pravedan, pa ti se zamrse žile u čičak, trnje i korenje, a ti si pravi vuk. I još više od vuka.
Ko je taj sto je pucao ? Čime je vukao oroz: mržnjom, strašću ili zavišću ?
Da nema takvih u planini, i kamen bi se smekšao. Da nema takvih u planini, i izvori bi ogluveli. Da nema takvih u planini, i noći bi se uspavale. Da nema takvih u planini, ni dan se ne bi osvestio.
Veliki vladaru zverinja, veličanstvena nakazo, osakaćena lepoto i prelomljena vitkosti, čekam vas u kanjonu i pratim odjek te rike što više nikada neće zarasti u ovom vazduhu.
Ostaće ranjiva obzorja. Ostaće zauvek žive duboke naprsline u naborima neba. Ostaće gorčina što kljuje ne samo iz vašeg mesa, nego sad i iz moga. I ja ričem sa vama. I krzam se. I krunim.
Znam, stićićete ovamo. Mi se moramo sresti.
Neka beže pastiri, goniči karavana i zbunjeni hajkači. I ja sam vučjeg soja. Ako vas sad izneverim, zar to ne bi izgledalo da zazirem od sebe i svoje iskonske prirode ?
Otkako postoji svet, kaznjavaju nas i tamane što nismo kao ostali. Rugaju nam se, smeju, proganjaju nas i žigošu.
Vuče, oni se boje, jer nisu nam dorasli ni slobodom ni bolom. Naš san je: nemoguće, a nepoznato – naš zavičaj.
Opasnost i radost su blizanci. Sav sam svečano naježen i razdragano krilat, kao kad zaklopim oči i zamišljam da lebdim. Stvarno vas duboko poštujem. Evo me u klisuri. Čekam vas.
Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.
Od rodjenja se mučimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde počinje zagrljaj. I neki nevidljiv osmeh večito nam se gužva na onim najmekšim mestima gde započinje čudjenje.
Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoči u lice. Nijedan nije smeo da mu skoči za vrat. Pratili su ga režeći. I kadgod podigne njusku, usrče nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamišljajući tako da su i sami vukovi.
Nismo se pozdravili. Ni jedan drugome poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne jedine reci, kao da smo se sretali u zardjaloj proslosti na ovom istom mestu gde smo sada prvi put.
Vuk je mahao glavom kao da nesto otresa.
Hteo je da mi kaze: » Sreća je u samrtnom času sresti u ovom bespuću nekoga ko je u sebi sačuvao pra-govor. Ja u snu redovno govorim sve te pradavne jezike, ko zna kad izumrle. Mislim da me razume jedino možda još vazduh, jer je u sebi sačuvao mladost i svetlucanje pamćenja. Zemlja se skamenila. Ogrezla je u gips. U krečnjak, krv i salitru.«
I hteo je da kaže: « U ponekom jos potoku prepoznam svoju poruku. To me prevodi voda. Ili se ponekad ogledam u zenicama ptica. Hvala sto ste razumeli moj neobični govor, videli mojim vidom i čuli mojim sluhom.
I hvala sto ste shvatili svetinju moga greha: moj prezir prema ništavnom.«
Još uvek na sebi osećam taj pogled vučji, uporan, opor, težak i istinit. Kao da mi preneo u bore svoj namučen lik.
Hteo je da mi kaže: » Neću izdržati dan. Molim vas ubijte me. Ne ostavljajte me psima da me razvuku i pojedu. »
Hteo sam da mu kažem: » Psi su razroke pameti, sujeverni i priglupi. Ne mrze oni vas, nego je velika tuga sto misle da, ako odgrizu i komad vaseg mesa, mogu postati vukovi. Moj vuče, psi su sekta.
Već to, kad udišu vazduh koji vi udišete, čini ih uzvišenima. Već to, što idu pravcem kojima se vi batrgate, čini im čast i slavu. Psi nisu čak ni čopor. Oni su menazerija. »
I hteo sam da kažem: » Vidite kako bi želeli da vam poloču mozak i isisaju srce, da dosegnu vaš um, vašu snagu i gordost. Zamislite tu nesreću kad neko ne ume da bude ono sto zaista jeste, i da u tome što jeste bude i svečan i uspravan, nego vam stalno zavidi što ne zna da bude : vi. »
Hteo je, valjda, da kaže: » Ne laju oni na mene, nego se uporno trude da širom otvore vilice i otpevaju himnu za koju nemaju sluha. »
I hteo je da kaže: » Molim vas, ubijte me, samo me ne dajte njima. Položite me u vodu, neka me brzaci razbiju o stene u kanjonu i nek se u more ulijem lišen sramote i čist. »
Hteo sam da mu kažem: » Ne mogu ja vas ubiti. Nisam ni lovac ni pravednik. Ja sam nešto sa strane, nešto čime se staklo umotava da ne prsne. I najzad, ja sam jedini koji u planini veruje da ste vi, vuče, besmrtni. Pustite me da verujem i odem odavde žmureci. Umrite mimo mene. »
Hteo sam da mu kažem, a ništa nisam rekao. Hteo je da mi kaže da me je sasvim razumeo.
I kad sam pomislio da ce živeti zato sto je Bog neuništiv, on je tako odjednom, tako strasno odjednom, skočio usred vira.
Stajao sam izbezumljen. Umro je najveći vuk koji je ikada živeo na ovom najmanjem svetu. Kako je, onako ogroman, stao u tesnu smrt ?
Spustio sam se, zadihan, na kamen u plićaku.
Bio sam užasno sam, ne samo svojom samoćom, vec i samoćom vuka, koju sam na sebe primio kao žig zavestanja. Kao čast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo, i slobodu.
Stvarno i dalje verujem da ono, sto je vučje, ne moze u nama umreti. Jer vuk se na vuka nastavlja.
Nije mi preneo poruku, ali ja sam je primio.
Poznaje se na meni. Vidim u psećim očima. Vidim kako me vide. Već ulaze u mene.Već lutaju po meni, kidaju bele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i kolju za svaki zalogaj duše. Gladni su vučjeg u meni. Muči ih da shvate šta nosim, čime mislim i volim, sanjam, cekam i nalazim.
Ko god srlja u mene, dobro mora da upamti: jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan.
Prate me kao i vuka. Opkoljavaju svitanje i zovu druge pse. Misle da čuvam tajnu kako se biva nad drugima viši snagom i umom.
Lako je meni sa psima.
Ali naslednik vuka i sam je divljač van zakona. Dižu na mene potere i čekaju me u zasedi isti oni pastiri, goniči karavana i hajkači sa jezera koji pucaju nespretno i ubijaju do pola. Sad sam ja na nišanu.
Neko će ovde ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Svratiću da vidim ko će. Svratiću, sem ako, mozda, namerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao.

Miroslav Antic
 
MART


kad mi dodje da idem,
mnogo moram da idem.
Nije vazno kuda cu.
Nije vazno dokle cu.
Doslo mi je da idem
i ja idem kao lud

UNUTRA U MENE.

Vetar mi je gudalo,
Ja sam violina.
vetar svira na meni
u "E"zicu kad placem,
u "E"zicu kad pevam,
u "E"zicu kad sanjam,
jer ja nemam drugu zicu
osim "E"

UNUTRA U MENE.

za travu se tabanima hvatam
da me vetar nikud ne oduva.

Al kad mi dodje da idem,
strasno moram da idem.

Nije vazno kuda cu.
nije vazno zasto cu.

Krv se sva u zeravicu pretvori.
nebo dlanom poravnava puteve.
Siroko me kise zaobilaze.
Obuva mi sunce zute cipele.
Kad mi tako strasno mnogo dodje
samo idem,idem kao lud

UNUTRA U MENE.
 
DA SU STIHOVI BAS I NISU,ALI STA DA SE RADI SAD..

VECNOST

SA RECI KOJE SMO DO VECERAS NAMERNO UPOTREBLJAVALI NAIVNO,LJUSTI SE MEKA POZLATA DETINJSTVA KAO BOJA SA OLOVNIH VOJNIKA,KAO STANIOL SA NOVOGODISNJIH SECERLEMA I PRAH SA LEPTIROVIH KRILA...
NAJVISE BOLI U ZGLOBOVIMA KAD RECI POCNU DA RASTU BRZE OD NAS.RECI SU NESTO NAJKRHKIJE NA SVETU.NEZNIJE MOZDA I OD SAME TISINE.NASLONI SVOJE VREME NA MOJE.DUZE CE VECNOST VREDETI KAD SMO ZAJEDNO.
 
ispričavam se ako sam u nečem pogriješila...ja jednostavno sve što je Antić napisao doživljavam kao stihove..u bilo kojoj formi da je napisano...evo ispravak

Želim nekud da te vodim
dugo...dugo...
Malo veruj.Malo sanjaj.
Ništa drugo.
Iza šuma tiho veče
plavim kljunom svija gnezda.
Nikad ne znam da l` si reka,
ili ptica
ili zvezda
ili vetra slap.
Nikad ne znam gde te nosim:
da l` na dlanu, il` u kosi.
Iza šuma plavo veče
tiho kaplje
kap
po
kap.
 
Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?

Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.

Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.

Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.

Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.

:heart:
 
Pesma za nas dvoje

Znam
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa
siba i mlati
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da, mora da je tako.

:(
 

Back
Top