Miroslav-Mika Antic - poezija za sva vremena

Kroj

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
 
KAD BI JASTUCI PROGOVORILI

Kad bi jastuci progovorili
o tome sta neko sanja i krije,
kada bi zaista progovorili
o tome sta neko radi kradom,
o devojcici,
na primer,
sto imitira starije
i nesto spletkari... spletkari,
sva izbrljana pomadom,
ili o decaku
sto se tupim ziletom brije
- kao: kuburi covek s bradom,
i sve ostalo kad bi progovorili
o tebi
i o meni,
bilo bi da se place i smeje
i da se pocrveni.


Srecom: jastuci nista ne govore.
Cuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
Oni su kao ladje,
velike bele ladje,
sto plove u nemoguce,
u snove,
u bezmerja.
Uvece te odvedu.
U zoru te dovedu,
I zna se: sve je uredu...
 
PESMA ZA NAS DVOJE




Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako.... :cry:
 
Danijela




Svi imaju usred glave,
nesto cime misle.

Neko ima zelen mesec.
Neko ima zuti dukat.
Neko kolac, neko prsten,
ili zlatnu mindjusu.

Svi imaju usred glave
neku lepu pamet..

Ja u glavi imam jedno
sasvim prazno - nista.
Sve sto stavim pod celo
- u to nista propadne.

Takvo mu je otvoreno dno
od te moje glave.

II

Svi imaju usred grudi
nesto cime zive.

Neko ima crven cvet,
Neko ima slatku pcelu.
Neko sunce, neko potok,
ili saren propeler.

Svi imaju usred grudi
neko lepo srce.

Ja ukrala jedan sat
i sakrila pod rebra.
Da ne budu grudi prazne.
Da ne duva kroz njih vetar.
Da ja imam nesto zivo
unutra.

Lepo mozes da ga cujes
kako kuca pod kosuljom.

Ako mislis da je srce
- varas se.
Srce mi je u petama
od kad sam se rodila.
 
..A onda i prva ljubav



1



Nije to nagovaranje, rodjeni moji.
Ko nece dalje da cita - nek slobodno zazmuri.
Ali pazite dobro:
ako u vama postoji
jedno veliko pitanje koje nestrpljivo zuri,
pitanje vece od brda,
i jedna treperava dusa sto veruje u cuda,
i ako se u vama neke lepote talasaju
i neke svetlosti radjaju,
onda je sasvim vejedno dali zmurite
ili ne zmurite
jer cuda se vec dogadjaju.


Junaci,
nos u jastuk!
Nek masta kao lokomotiva leti!
razumem sve vase brige
i nespretnosti
i strah,
i evo: pomazem danas svakom da se seti
sto se bez razlog duri i smeska u isti mah.
Junaci ,
nos u jastuk!
Niko ne mora znati sta je.
Vazno je da nesto postoji i da to nesto traje
i kazem:
bas nije nagovaranje
Ko nece dalje da slusa - neka zapusi usi.
Vazno je sta je skriveno u nama,
u dusi.


A ova pesma je oko sto vidi i kroz tamu.
Nju neces prevariti kao tatu i mamu


2


Evo o prvoj ljubavi jos samo nesto malo:
nek ne zaboravi niko - ona je iapk vecna.
Ona je kao nebo sto se uskovitlalo
kad je u zoru palo u ogledala recna.
Ona ce ostati sramezljiva i vitka
u nekim buducim staricama
koje sad krisom sanjaju odrezane vitice
i zure da zavrse sve zadatke na vreme,
i u nekim buducim penzionerima
koji gaze po blatu i skakucu po baricama,
skupljaju slicice fudbalera
i dobijaju jedinice zbog Pitagorine teoreme.
Ona je najlepsa ljuljaska izmedju
radosti i samoce
kad se najvise hoce,
a niko ne zna sta hoce.
I kad godine minu u beskraj...u daljinu...
i prodju mnoge lepote
i svenu mnogi cvetovi,
jedino prva ljubav ostace negde u oku,
u nekim obicnim stvarima,
u pozutelim spomenarima
kao vecno novi nepoznati svetovi.


Zato i vredi sanjati,
zato i vredi zeleti,
- sta nas se ostalo tice!


Zato i vredi napisati i kao plakat podeliti
ove sarene reci koje na pesmu lice.


3


Najzad,
u prvoj ljubavi radja se i prva bora
ovde negde na celu
i celog zivota te prati


Radja se prva tuga i prva ljubomora
i prvi put se pati.


I odjednom ti drugcije izgleda citav svet.
Nesto u glavi gori,
nesto tutnja
i vri.
To nije kao matematika.
Tu su dva i dva cesto - pet
A cesto - nisu ni tri.


Ne pitaj zasto odkud odjednom kosava brise.
To mozda i nije vetar.
To prva ljubav uzdise.


Ne pitaj odkuda kise odjednom pljusnu jace.
To mozda i nije pljusak,
vec neko zbog ljubavi place
i trepavice mu slane
i rukavi mu slani
kao presoljeni rucak i kao okeani.


Uostalom
sta vredi o prvoj ljubavi i dalje da se soli.
Izvoli,
samo izvoli,
pa ako je tebi isto ovako - ti kazi,
a ako nije isto - onda sve se ovo ne vazi...
 
O CEMU PRICAMO DOK SETAMO


O cemu pricamo dok lutamo
u predvecerje gradom?
U stvari:mi samo cutimo...cutimo
i gledamo se kradom.
U stvari mi se u sebi pitamo
nesto sto nikom nije jasno.
Sanjarimo i skitamo...skitamo
i katkad smrknemo glasno.
A kad se nebo skoro vec smraci
i od svetiljki grad pozuti
odjednom znamo sve sta znaci
to sto se ovako cuti.
U stvari mi to u sebi slutimo
reci narasle u bezmerje,
pa nam je dosta i da cutimo
i lutamo kroz predvecerje.
 
platiti izlaz

hteli ste silom da me naterate
na vaš preživeli način kretanja.
način kretanja tvrdih i sporih stvari.

grlili ste me,
a ipak niste znali gde sam.
u tom očajničkom neznanju,
tražili ste da odredite svoje mesto u meni.

jedno je: platiti ulaznicu,
a drugo: platiti izlaz.

ko uđe, a ne ume da iziđe,
nije trebalo ni da se bavi kretanjem.
 
epilog

ovo nije ispovest.
ovo je gore nego molitva.

hiljadu puta od jutros
kao nekad te volim.
hiljadu puta od jutros
ponovo ti se vracam.

hiljadu puta od jutros
ja se ponovo plasim
za tebe,
izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat
ko zna kakvim ljudima.

da li sam jos uvek ona mera
po kojoj znas ko te boli?
po kojoj znas koliko su pred tobom
svi drugi bili goli?

ona mera po kojoj znas ko te otima,
a ko placa?

da li sam jos uvek
medju svim tvojim zivotima
onaj komadic najcistijeg oblaka u grudima,
i najkrvavijeg saca?
 
mreža

I
vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima
nismo u stanju da sagledamo obim?
milijarde su godina potrebne da se vratimo
u dubine strpljena.
jer ogromna je starost
tog svojevrsnog čuda koje se zove: nas
dvoje.

u tami prastare prošlosti, baš kao i sad,
ovako, spusti mi polako glavu na neko
bivše rame, i zagledaj se pažljivo u plave
barice neba.

da se ti nisi rodila, neko bi morao biti voljen
na ovom mestu. da se ja nisam rodio,
neko bi umesto mene bio tu da te voli.
drugi bi primili poruku i drugi bi produžili to
što se zove beskrajno.

veruj mi, prva ljubavi, nemoguće je voleti
prvi put u ovoj večnosti.


II
neko vreme sam mislio da imam ogromnu
moć nad dušom večernjih voda. otkrio
sam to slučajno.
ništa ne činim silom. ništa ne činim namerno.
ni naučeno napamet. niti umem da
predvidjam.
jer ja budućnost ne slutim. to ona mene
naslućuje kao daleko proricanje.

jednog je jutra voda postala u jezeru nestvarna,
mekša od želatina.
i ja sam, nadnesen nad nju, umesto moga
lika video nešto čudno: lice jedne
devojčice.

bio sam prvo uznemiren, pa zbunjen i smeten,
pa uplašen, kad je ta slika počela uporno da se ponavlja.

napustio sam jezero i zaštao u brda.
ništa se nije izmenilo.
lik se i dalje javljao.



III
ubrzo sam razumeo da nema smisla bežati.
ne prati ona mene, već ja idem za njom.
nadnesem li se nad lokve, bunare ili potoke,
već je čekala tamo.

danima sam se mučio da je noktima oljuštim
sa površine talasa. i nije mi uspevalo.
onda sam pokušavao da je dotaknem usnama
i na prevaru posrčem. i skoro sam
se udavio.

skakao sam u nju. i gnjurao se uzalud. pleo
sam mreže od trave, vrše od grabovih mladica i zabacivao udice.
gadjao sam je kamenjem, a kamenje se vraćalo
i tuklo me po licu.

i ma koliko se trudio da je odatle izvadim,
uvek bi na dlanu ostao njen izgužvani
osmeh, mokar kao celofan, i curio mi
kroz prste.
a lik je u vodi bio i dalje jasan i netaknut.

................
XIX

veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguće je voleti
poslednji put u večnosti....



mika antić
zbirka: "hodajući na rukama"
 
"...Zar te ne uplasi pomisao
s kim luta tvoja svest kad zaspis?

S kim se izlezava tvoj san
sad, dok si budan?

Gde je sve ono sto si zaboravio da si bio?
Gde je sve ono sto si sad, a ne znas da to jesi?

Gde je sve tvoje
Svaki put kad ga trazis?

Zar te ne uplasi to sto osim porazne ljubomore i nemas drugog dokaza da si nekada bio dete?..."
 
Uh, uh, pesnik baš, b, snažnih emocija, i nepresušne mašte! Likovnjaci bi to rekli - ekspresionista. :razz: Ma, romantičar od glave do pete!!! :D Obožavam ga.

Nemoj da me kljuješ
u to moje grlo
sa tim lepim očima.

Ne mogu da dišem
od tebe.
U nosu mi duša,
nesrećo.

Ja žvaćem tvoju kosu.
Ti žvaćeš moju krv.
Ja žvaćem tvoje ruke.
Ti žvaćeš moje srce.

 
*** MIT O PTICI ***

PRVI DEO

I

Ko u ramenima oseca zemljinu tezu
kao prikriveni bol,
pripada potomstvu onih sto su u drevna vremena
znali za vestinu lebdenja:

onoj potpuno drukcijoj vrsti nasih predaka,
ne ovih sto nas dosezu krvlju iznutra,
vec nekih prozracnih sto nas doticu samo spolja
usnama zlatnim kao vecnost.

To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili
neizlecivo mucenje da mislimo.
I u amanet dobili zenicu sto ne sabira
i ne odasilje utiske,
nego je culo sa iskustvima jednog sutra.

Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.

Manje čitan Mika.
 
zapisano u sredu

u sredu smo se prvi put sreli,
a do tada se nismo znali

u petak smo se zavoleli
u ponedeljak posvadjali

opet je sreda. sad svima kazem
dok lutam po korzu sam:
ne, nije ona lepsa ni draza
od drugih devojcica koje znam

pa kad je sretnem - oci krijem

zvizducem

gledam u nesto drugo
i mislim:
zbilja, svejedno mi je...
al okrecem se dugo...

dugo...
 
Drugarska pesma

Ništa ti ne razumeš,
moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče
što te je život razmazio.
Da znaš kolike sam noći
uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja,
pokrivao te i pazio.

Ti si za mene još uvek
parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti
i celu kuću potresa.

Ja sam te, lepoto moja,
naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće
kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti dao život.
Nije te donela roda.
A sada smo se, odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kažem
zaista ne razumeš
i kao da sve sto umem
ti triput bolje umeš.

U redu, pametna glavo.
Ja sam te ljuljao, kupao,
ponosio se tobom,
nemušte reči sricao,
i dosta svoje mladosti
zbog tebe sam polupao
i kad je u svet trebalo
nisam se zbog tebe micao,

nego sam sav osedeo,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život
i dani valjani bili.

Danas kad rođendan slaviš,
sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor
na užas rodbine cele.
Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od takve sorte
što ne sme da zadrhti
kad odapinje strele.

Možda još nije kasno.
Jednom se mora sve reći:
i drugarski i tužno
i grubo i srneći.

Propustio sam godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene
moljakanjem sam rešio.
Večito sam se svađao
kad te drugi istuku.
Bio si moje mezimče
i tu sam najviše pogrešio.

Četrnaest ti je godina
i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem
i dušu i glavu i leđa?

Hoću da jasno kažeš
kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam
sve što ti odraslom fali?
"Tata, škripi u braku...
na poslu... daj za džeparac..."
A ja ti i dalje pomažem
jer te volim i žalim.

Ne čestitam ti rođendan.
Mi smo se uzalud borili
i stvarali smo čuda,
a ništa nismo stvorili.

I evo, danas ti dajem
reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek
na ovoj, tek započetoj
čarobnoj stazi života
- moram i razbiti njušku.
Makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.

Nikad te tukao nisam.
To za dečake nije.
Al sutra, odrasli prinče,
videćeš kako se bije.

...jedna od najlepsih
njegovih pesama
 
MIT O PTICI
II

Tesko je danas i opisati te nase cudnovate pretke
obrasle vetrom i svetloscu.
Jedino nas jos zagrljaji pomalo podsecaju
na njihov nacin letenja.

Ili to, kad neocekivano otkrijemo u sebi
mogucnost da stvaramo takve oblike
iz kojih - kad se primakne uho i oslusne -
dopire lepet krila.

Ako se i znalo za postolja u njihova doba,
to nisu bila uporista i temelji, vec katapulti.

U prevelikoj strasti da prevazidju sve sto tone
ispisivali su pesme u prostoru pomocu takvih dimenzija
koje nas dovode na samu ivicu panike.

Vec tada bili su: sutra. Vec tada bili su: mi.
 
MIT O PTICI

III

U znak secanja na te predivne, jake ljude,
pokusao sam jednog sumraka dole na obali reke
da i sam uoblicim nesto potpuno neograniceno.

Da smislim takvu vrstu strogosti i cistote
koja bi od fantasticnog stvorila uverljiv gest.

Pokusao sam da naucim svoje delo da misli.
Da ima belu radoznalost.

Usudio sam se da nadjem odgonetku
da li smo oblikovanjem necega oduzeti od sebe
ili smo sebi vraceni.
 
Miroslav Antic - gospođi Vineti

Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgazice moju tršavu glavu

1.
Gospodo Vineti, sve što sam vam do juce pisao ne uzimajte za ozbiljno. Predajem se i vicem: vi ste neponovljivi. Pronalazim vas cak i u travi. To je tamo, levo od mosta, u jednoj kafanici koju je posecivao Prešern. Nabrao sam trave da napravim salatu, ali nisam mogao. Udisao sam je. Imala je miris vaše kose.
Citave noci lutao sam oko stanice i razgledao vozove što odlaze i dolaze. Imao sam dovoljno vremena da mirno o svemu razmišljam. Gospodo, ja sam u vas neizlecivo zaljubljen.
Idem da spakujem stvari i da se vratim. Kljuc imate. Adresu - znate. Naci cemo se, dakle, ne u Beogradu, nego u Novom Sadu. Pre toga moram devojcicu da vratim u Zagreb. Sa Dragom Britvicem i Marjanom Selmanom popecu se "Pod stare krovove". Sa Krklecom i Dobrišom obicno odšetam na groblje. Sve u svemu, to je dva dana.
Ja njima dvojci držim književne susrete. Govorim malo njihove, malo svoje, malo tude poezije. Pocnem pesmom "Mirogoj" Jiržija Volkera. Cesaricu se narocito svida ono mesto: "Korenje može sunce da uhvati u cvetu. Zašto je poginuo mrtav ce od života saznati. Za kralja, za otadžbinu, za sve što se može boriti na svetu, ali se ne može za sve umirati".
Meni se svida kraj te šetnje. Dolazi ono Tinovo: "Ne boj se nisi sam..." prva i najveca svemirska pesma na zemaljskoj kugli, a za oproštaj ide, uz obaveznu sedeljku u nekoj kafani, "Srebrna cesta".
Gospdo Vineti, samo je potrebno da imamo nekoliko dece, i videcete: bice sve dobro. Negde cu pozajmiti novac, kupicu drva i uglja i citave zime bice toplo.

2.
Vi ste moja žena, i nemojte ni pomišljati da cete ponovo otici. Setite se kako sam, kao ptica, pre sedam zima sedeo na drvetu pred vašim bolnickim prozorom. Padao je sneg. A ja sam sedeo satima.
Setite se da tada nisam imao rukavice, ni toplo odelo. Tada smo nešto pocinjali i rukavice i toplo odelo imali smo samo u glavi.
Cuvam pisma koja sam vam pisao na tom drvetu. Pokazao sam ih Palavestri. Izabrao je jedno, rekao: to je pesma, i stavio ga u svoju antologiju. Posle sam ga našao i Poljskoj antologiji Zigmunada Stoberskog.
Nekoliko godina docnije upoznao sam Stoberskog. Dolazio je na Sterijino pozorje. Divan, ugladen covek, ali nadasve: Poljak. Bio je iskreno razocaran mojim izgledom. Obavezno morate, rekao je, pustiti brkove. Ko je video pesnika bez brkova.
Kako da mu objasnim da sam te brkovi morao da obrijem u osamnaesoj? Tada mi je Bihalji objavio jednu pesmu u casopisu "Jugoslavija". Reprezentativno. Hartija kao ona na kojoj se štampaju ikone. Prevod na cetiri jezika. Oto Bihalji Merin je iskreno bio razocaran mojim izgledom. Obavezno morate, rekao je, obrijati brkove. Nije evropski, a kamoli svetski, a ovaj casopis ide u ceo svet. Izvadio je novac iz džepa, i licno me odveo u berbernicu. Umirite se, dragi moj, tapšao me je po ruci, jer sam bio iskreno nesrecan. Okanimo se primitivizma.
Ispala je velika zabuna sa tim pismom, a vi dobro znate da ga nisam uneo ni u jednu svoju knjigu, i da sam ga, ponekad, kad ste mi bili neverovatno važni, prepisivao i slao vam ga ponovo i uvek ponovo.
To je ono što smo nazvali: balada o nama.

3.
Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgazice moju tršavu glavu i razliti plocnicima. Razbicu celo o bandere i sva cu pluca izjecati i izjaukati. Pokidacu košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišce koje po ivicama polako pocinje da truli.
Jer sve na tebe lici. Ukus tvoje krvi, prodavace decaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.
Razlivenu toplinu tvoje postelje vezace u cvorove sestre u bolnici. Dezinfikovace smisao tvoga osmeha na caši iz koje si pila lekove. Obrisace novinama reci koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve ce svesti na brutalno.
Ako odeš, poneceš mene, a sebe ceš ostaviti u oblacima mog sna i jave, koje ce sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.
Sve cu kuce ocrniti katranom i tuci one koji ne umeju da naricu kad se spomene tvoje ime. Jer laž su price o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom popodne. Nikad se više necemo naci.
Ostacu sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje ce mi se stvarnost godina uvrteti u potiljak. I sve lepo ce s tobom umreti.
I svakog ce proleca krovovi dugo plakati suzama okopnelog snega.

4.
Ima još jedan razlog, vrlo privatan, što pesmu nisam objavio u nekoj zbirci. Ponekad se zaljubim u neku svoju metaforu, kao u slucaju tog velikog sivog stopala, gradskog neba koje gazi moju tršavu glavu i razliva po plocnicima.
Još u šesnaestoj napisao sam pesmu "Nedelja", u kojoj doslovce stoji: "Nebo je velikim sivim stopalom zgazilo krovove, ljudi i puteve". Radije sam se odrekao obe pesme, nego da ponovim metaforu.
Inace, nadam se da vam je jasno u kakvom sam položaju. Samo mi, molim vas, ništa nemojte javljati o vašim glavoboljama. Njih ja vucem na savesti, i ako me podsecate na to, ponovo cu pobeci. To mene dovodi do ludila.
Idem da spakujem stvari. To je popodnevni voz. Kod vas cu biti vec rano u zoru. Devojcici cu u Zgrebu na stanici sve otvoreno objasniti. Sa Marjanom i Dragom mogu da se napijem i drugi put.
 
carobna pesma

vidim te vec,
istina-kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim:
na nogama ti cizme od sedam milja,
u ruci aladinova lampa,
putujes na onom cudotvornom tepihu
iz 1001 noci,
preleces planine i mora
i dizes se visoko prema zvezdama

mozda ti i ne slutis
koliko volim tvoju trsavu glavu,
detinju glavu koja mirise na sapun
i penusavi aprilski vetar,

glavu u kojoj stanuju samo boje
visoke,
ogromne,
nedostizne,

glavu koja ce shvatiti bezmerja
i razdaljine svetlosnih godina,
nerazumljive cifre
i geometrijske krivulje
i hrabrost svemirskih brodova
sto ce krenuti sutra
na nova nepoznata sunca

ja sam svoja putovanja
protutnjao pod celom
i tu su stali prostori
o kojima i ne sanjas

cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
tako sam jednom leteo
cak do kumove slame

dve, tri, pet casa vina
u restoranu kraj reke,
tako sam beskrajno lebdeo
kroz udaljena sazvezdja

i jedan obican osmeh,
i jedno jesenje vece,
tako sam trazio nove
zlatogrive komete

tako sam sebi nasao
i jednu tihu mudrost
od koje rastu krila

zato i hocu samo da te zamolim:
preleti beskonacnost
i pobedi vreme i mastu,
ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji

dodirni rukama prasinu
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa ritmovima pulsara,
al nikada ne zaboravi
kako se koraca po zemlji

jer ljudska srca
zasadjena su nisko kao kupine
tu, gde su svici crveni dzinovi
naseg malenog kosmosa,
tu gde smo sebi nacinili
milimetarske beskonacnosti,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima izgubimo:
ja daleko od tebe
kao alfa kentaura,
ti daleko od mene
kao belo zrnevlje vlasica

pronadji nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da disu i da ozive

ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.
samo tako se mozemo
jedan drugom pribliziti

cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
moja i tvoja casa piva
u restoranu kraj reke,
i moje iskrene oci
i tvoje iskrene oci
u jedno jesenje vece
detinjasto i roditeljsko,

sto je ono prostranstvo
koje hocu da pomirim
izmedju moje i tvoje zvezde
 
90438,1177865008,1.jpg


MIT O PTICI

IV

Ali pre same odluke da pridjem samom cinu stvaranja
valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne,
suprotno klube svesti.

Bio sam duzan da ispitam da li rodjenje nije
ili rodjenje jeste
obicna senzacija premotavanja zivog.

Morao sam da oljustim prethodnu opnu sebe.

Trebalo je da odlozim sva druga vec izucena ucenja
i budem spreman da razjasnim da li je stvarno pocetak
bas tako - na pocetku.
 

Back
Top