Miroslav-Mika Antic - poezija za sva vremena


Uspavanka

Svet ovaj, u stvari,
i nije tako rdjav i zao,
mada poneko place
i samuje
i brine.

Mozda je suton s krova
sasvim slucajno pao.

Mozda bi i noc da svane,
mozda bi i noc da sine.

Volim da svako valja
i verujem beskrajno:
svanuca postoje zato
da covek lakse dise.

I sklapam oci.
I sanjam
potajno
to vrelo
to sjajno
jutro od vetra i vlati
sto se nad krosnjama njise.

A sigurno je vazno
i od svega najprece:
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoris gorko,
i trne u tebi vece,
divno je svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.

I vazno je ovo,
vaznije od najpreceg:

kad se toliko lepote
u sebi cuva i ima,
umeti,
da niko ne sazna,
bar komadic tog neceg
umotati u snove
i dosanjati svima.

Tako ce vek tvoj biti
manje samotan,
zao,
sa manje briga,
ruznoce,
i placa,
i straha
i tuge.

I svaki put kad budes
komadic sebe dao
i svoje snove svetu
po vetrovima slao,

licice jutro na tebe
vise nego na druge.

M. Antić
 
"Ekpres za sever" - Miroslav Antic

Mozda niko nije umeo da te zeli ovako
kao ja nocas.

Tvoje ruke bele kao samoca.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voca.
Tvoj malo sustavi glas.

Sa nosom decackim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oprostajno pismo padavicara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmazen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,

da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice
 
~~~


Dođjite, mahnuo sam
siđite da vas poljubim u znak žalosti
ja ne upotrebljavam zube i nemojte se bojati.

Vi ste za mene ionako već mrtva ptica
najveća tuga koju sam ikada okusio
dođite, slagao sam ja ne ubijam mrtve stvari.

A ptica reče: vaša je najbolja tehnika
u isto vreme vaša najgora tehnika
onda kad ste me stvarali, već ste me jednom poljubili i ostala je živa rana.

Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana
Zubi ujedaju za trenutak, usne za ceo život.


Razgovarajmo na rastojanju
ja sam vaš san, zar ne?
Moram da budem oprezna:
san nema pravo da se uspava....


~~~
 
MALI KAMERNI NOKTURNO

Nikad te niko neće ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.

Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude ladje.

Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
i pronaći u tebi i nadu i beznađe.

Nikada više nećes
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.

Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.

Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.

Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.

Kad ti izgovaram ime,
usta su mi puna krzna,
i tamjana,
i cveća,
i mesa.

U očima mi grme grčevi svetlosti.
U temenu se protežu
grobovi grbavi.

Kad ti izgovaram ime,
sav sam popljuvan,
i čist,
i mek,
i grešan,
i besan.

I polumrtav od ljubavi.
Vidiš koliko mi odjednom
razrokih zvezda
zoblje sa dlana,
zubima od zrele zobi.

Čuješ kako mi vinogradi
štucaju u džigerici,
i seme iz mesa
svetluca kao svitac pod čokoćem.

Naučio sam da uz tebe ričem,
i naričem,
i milujem,
i drobim.

Kad ti izgovaram ime,
sav sam ošamućen od sunca,
i bezbroj zamorenih reči
u ošurenom grlu mi klokoće.

Vidiš kako sam ti ovo srce
od riđeg cica
noktima zakovao
za obnaženi levi rever.

Pod pazuhom sam ti otkrio
toliko mnogo ptica
koliko nikad odjednom
nije video ovaj beskrilni sever.

Hoću da mi zenice pokipe
između tvojih trepavica.

Da budeš ravna od podavanja
i do kostiju prosta od prkosa.

Hoću da sva lica,
od mrtvačkih sanduka
do dečjih kolica,
imaju tvoje prve bore oko usana
i pege oko nosa.

Ovo ti se svetim
u ime svih onih koji su te želeli
po vozovima,
po šetalištima,
po bioskopima,
a nikad ih nisi dotakla.

Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine
za sve preživele i nedoživele žeđi,

za sve što mi se u temenu klati
i u ramenima visi.

Ti si ono najlepše što sam uselio
u oči zelene od stakla,
u oči žute od gleđi.

Ti si sve ono jesi.
I sve ono što nisi.

Britvom ću morati
da te ljuštim sa sebe,
da te do krvi, kao krljušt, skidam.

Moraću da te otkidam
kao ljušturu školjke
uraslu u škrapu krečnu.

Jer video sam te svu.
Do stida.
I mnogo dublje od stida.

Jer video sam te večnu,
i isprljanu,
i mlečnu.

Zaboraviću ti usne na trbuhu,
kao beduin dve preklane kamile
u pustinji bez vode.

Sto vekova ću ostati ukopan korenjem
u bele peskovite bregove
tvog užarenog tla.

Sto vekova ću zbog tebe
noktima da se krstim
i kutnjacima molim.

Mesečinu ću kao ražanj
u grkljan da zabodem.

Sto vekova ću ovako da te volim,
užasno da te volim,
sav od paperja i sav od zla.

Beži zato dok možeš!

Ja sam već hiljadu suša
ovom krvlju nadojio.

Beži!
Ja sam već hiljadu potopa
ovim mesom potopio.

Ja sam Crvenkapa koja večera vukove.

Spasavaj se.
Silazim ti u utrobu kao noćna smena
u rudnik srebra.

Kad ti izgovaram ime,
ja sam i smešan i velik,
kao bog
koji se u jesen neizlečivo opio,
pa skita po vojničkim igrankama,
namiguje na ptice
i deli okolo svoja poslednja rebra.

Miroslav Antić
 
Nepovratna pesma


Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostat
i.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.

I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i čarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren
.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.

Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.

Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.

Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

M.Antić
 
...

Mi smo se suviše sretali na raskrscima neznanim
Mada smo različitim putevima koračali
Tinjalo nebo večernje u šipražima zvezdanim
I uvek oblaci ždralova sa prolećem se vraćali.

Mi smo se suviše sretali a reči rekli nismo
I u leta kovrdžava sa preplanulim licima
Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo
Pa onda prošli, odlutali svako za svojim vidicima.

U novembru su oblaci kao buktinje rudeli
I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo
A putevi se dužili i raskršća su žudela
Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.

U zime snežne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi
Dugo si, dugo čekala pod jablanom, na smetu
I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja
Jer znam na nekom raskršću neću te videti više
Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja
I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.

Spustiću tvoju maramu usput kraj putokaza
I sa vetrom - drugarom otići nabranih veđa
Jer meni život prestaje ako siđem sa staza
I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa.

M.Antić
 


Miroslav Antej vojvođanski RSUM O MIKI


Sve što on srcem dotakne
I sve što se njegovog srca tiče
U poeziju se pretvara

Nije Mika iz Mokrina samo
I nije samo iz Erdevika
On je odasvuda
Svetu izvor
Bujica dobrote
Zaludijani instrument
Na kome večnost izvija
Svetlosne melodije

A šta je Srem
Nego koleno na kome Antić ispisuje
IMA L` SREMA AKO ČUDA NEMA
I šta je čudo
Nego zemlja koja Anteju vojvođanskom
Daje snagu
Kad je dodirne rečju
Kad je mišlju pomiluje

Antić je istinu antičku
I istinu ovovremenu
Povezao stihom

Ima i živih i preživelih
Da čuju njegove poslanice
Biće i ludih i najsremskijih
Da ove poslanice vinom zaliju
Ali samo je jedna zemlja – majka
I samo je jedna zemlja – žena
I samo je jedna zemlja – sudbina
I pesnikova i ratnikova
O toj jedinoj
Miroslav Antić je najumeo da kaže
Najumniju reč

Sve što on dušom dotakne
I sve što njegovu dušu takne
U poeziju se pretvara
 


U ona tako divna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovica, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas yovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negde ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskij vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voz zađe za okuku , a on kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.
Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjij klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad kod neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druže sa đavolima.
Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.
Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadali su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.
Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke... i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti.
Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz meke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohano što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno.
Jednog dana mi je rekao svoju tajnu: loš je đak zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
Onda je došao rat. Došlo je strašno čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete:to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje ne zna još ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje.
Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.
U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. "Čohano jede sveće", govorili su, "Palite zato jednu na drugu da produži svetlost".
Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.
Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju "Princ Eugen". Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub.

"Cega se to vas dvojica igrate?"
"Ničega", rekao sam. "On se boji, a ja mu čuvam strah"
" A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?"
"Brat", rekao sam.
I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste.
"A koga se to bojiš?" upitao je Mileta.
Mile je ćutao i gledao u zemlju.
"Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče", kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti.
Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari.
"A ti se ne bojiš?"
" Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati", rekao sam.
"A gde je tvoj stariji brat?"
"Nemam ga , gospodine vojniče", kazao sam. "Zato se i bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem."
Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekovao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaša, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. "Iz poštovanja", kaže mi basista Steva iz Silbaša. "Žao nam kad plačete". Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas".
I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i :ljudi. I uvek se piše velikim slovom.
A Mile Dileja?
Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano.
Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišani šešir.
Uvek ga je toliko mnogo želeo
 
Kada mi nedostajes
Mislim tudje misli
Kradem svoje vreme
Provlacim ga
Izmedju oblaka, snova,
Daljine i snega...

Kada pozelim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oci
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.

Kada te nema
Jer tako hocu
Zaledim osmeh
U sebi kazem ime
Udahnem duboko
I pomislim

Tako mi nedostajes...
images
 
Pronadji nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da zive i da disu.

Al nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Samo se tako mozemo
jedan drugom pribliziti.

Cetiri ulice tamo,
i tri ulice ovamo,
i jedva primetan osmeh,
i ciste, iskrene oci,

to je prostranstvo bezdana
koje bih hteo da premostim
od moje zvezde do tvoje.
 


U doba mog detinjstva igrao sam se pošte.
Sakupljao sam lišće dok idem od škole do
kuće. Svakom bih listu, uz osmeh, nešto
lepo prišapnuo, najlepše što sam čuo i
video tog dana.
Sa druge strane lista šaptao sam adresu.
Hiljade izmišljenih imena neznanih lijudi.
Milione imena.
Sve bih to onda, ovlaš, zapečatio poljupcem.
I puštao niz vetar.
I evo šta se sad događa, sad posle toliko godina!
Javljaju mi se mnogi znani i nepoznati.
Ponovo sakupljam lišće i čitam odgovore
pisane rukopisom žilica koje venu.
Javljaju mi se divni daleki prijatelji, azbukom
rane jeseni koju umem da čitam. Nije
teško naučiti. Samo malo zažmurim. Ovlaš.
Kroz trepavice. I dišem polako vetar,
A vetar se i ne čuje drukčije, sem nozdrvama
i usnama.

2.
Katkad su razglednice vrlo čudne. Na jednoj
strani piše nam Iaoce sa neke pošte stare
dve i po hiljade godina: "Ko zna da ne
zna - najviši je."
Na drugoj strani, dodato rukopisom Montenja.
Mišel de Montenj. Francuska, I 553;
"Ko misli da ništa ne zna, taj ne može ni
znati da ništa ne zna".
54
Zar ti to ne liči po malo na igru »pokvarenih
telefona"? Kad reči putuju kroz vekove,
svako ponešto dopiše ili izbriše. Ili sve
izvrne naopako, po svome.
Tako nastaje usijani vrh čovekovog uma:
poslovica. Ona pripada narodu. Zato narod
i kaže : "Poslovica je svemir u zrnu
žita."

3.
Noć polagano zri. Čuje se lepet krila. To se
vetar umorio. Sleteo je na krov i kjuje
oko dimnjaka staklene perle retke kiše.
Od mnogo misli izaberi jednu, najvažniju.
Bavi se samo njom, dok je sasvim ne
savladaš, kao veliki džudista jedan munjeviti
zahvat, kao veliki bokser svoj tajni kontraudarac,
kao veliki hirurg, zanet vajanjem prirode,
samo njemu znan rez na srcu.
Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove,
neurednu frizuru i domaće zadatke.
Najveća nevolja na svetu je, sine moj, imati
neuredan um.

Miroslav Antić
 
Rodjen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraca dozive. Popiju ih daljine.

Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je na dohvat ruke.

Zar to ne lici na slobodu?

Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme duzinama senki. Mlecni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moras da se penjes: zvezde rastu u zbunju. Samo se uputis ravno, po vrezama od zlata, i posle desetak koraka vec hodas po nebesima.

Zar to ne lici na slobodu?


...

"Nosac", Miroslav Antic
 
ODLUKA

Miroslav Antić


Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.

Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatis da letiš… divnije letiš.

Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.

Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
Stotinu zlatnih zvezda unapred čuje
 
Ovo je pesma
za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.

Moja je sreća srneća,
a grešno mi je smešno.
Ako me neko čačne
u ove oči plačne,
nije to neutešno:

ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozračne.

Mika Antić
 

Back
Top