Miroslav-Mika Antic - poezija za sva vremena

Psovke nežnosti


Sad shvatam:
nismo došli zadovoljni ko trave
što rastu da se zgaze kroz cvrkutave zore.

Mi smo zvezde
što ludo u mrak se stmoglave
i zbog jednog bljeska ne žale da izgore.

Imamo ruke
dobre
kao pijane laste
da se grlimo plavo i gasimo u letu.

I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
u saksijama oka ponekome u svetu.

Prejeli smo se davno i zubatog i nežnog.
Sad svako pruža šape i nova čuda traži.
A sve je smešno,
i tužno,
i sve je neizbežno,
i ove istine dobre i ove dobre laži.

Prejeli smo se,
kažem, i svako ume da sanja,
i svako ume da psuje i ore daljine glavom.

I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.

I svesni da smo lepi isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gmiže
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali,
i znamo šta smo dužni,
i šta smo juče hteli
i sutra šta ćemo hteti.

Goreli smo,
al nismo postali pepeo sivi
od kojeg bujaju žita i obale u cvetu.

Uvek smo bili živi,
pa ipak:
drukčije živi
od svih ostalih živih na ovom luckastom svetu.

I najzad:
tako je dobro što nismo samo trave,
što talasanja svoja nijednom vetru ne damo,
već smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave
željne da budu sunce makar trenutak samo.
 
Ako bilo kad osetis da mrtve stvari koje drzis
odjednom menjaju boju i pocinju da disu,
moras ih sam zavrsiti; niko ne moze da te zameni.

Jer, niko izvan tebe nema tu britku preciznost
sto izdvaja iz prolaznog oklop od zelenog vetra,
u kojem neotporno i pihtijasto podrhtava
meko i vlazno klatno tvoje uobrazilje.

Svako moze da postavi tvoj osecajni skelet
i oko njega ovije tvoje najdivnije namere
i utisne u koru nemire tvoga uma ľ kao bore.

Ali, to je jos uvek tebi dalek i neprirodan
nacin kroŠenja vecnosti.

Niko na svetu nije ti,
i zato niko ne moze ni zavrsiti tvoje delo.

Nikog nemoj da pitas sta znaci neko delo.
Otkud on zna, kad nije: delo?

Uzmi u ruke materijal i na sebi to proveri.

Nikog nemoj da pitas sta znaci neka izlozba.
Izlozba nije ono sto ti je pokazano.

Ti se pokazujes njoj.
Duznost je izlozbe da te vidi.

Stani pred delo i zahtevaj
da ti objasni sta ti znacis.

Ako vec odlucis da gledas,
svaki put istu stvar vidi sasvim drukcije.
Ista je linija drugi put ľ nova linija."

Ne veruj onima koji ti uporno tvrde
da imas samo jedno culo vida.

Koliko tvojih ociju nikada nije progledalo?
Koliko tvojih ociju, dok obuhvata ovo,
vidi i nesto ono, cega uopste nisi svestan?

Koliko tvojih ociju nikada nece saznati
da su bile i ľ oci?

Ako se usudis da stvaras, moras imati dokaza
da istu stvar jos jednom dotices prvi put.
 
Nepovratna pesma

Nikad nemoj da se vracas
kad vec jednom u svet krenes
Nemoj da mi nesto petljas
Nemoj da mi hoces-neces.

I ja bezim bez povratka.
Nikad necu unatrag.

Sta ti znaci staro sunce,
stare staze,
stari prag?

Tu je ono za cim moze da se pati
Tu je ono cemu mozes srce dati.
Al' ako se ikad vratis
moras znati
tu ces stati
I ostati.

Ocima se u svet trci
Glavom rije mlako vece
Od reke se dete uci
ka morima da potece.

Od zvezda se dete uci
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muci
i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi vecno klija
i carlija tvoj pocetak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.

Ako ti se nekud zuri,
stisni srce i zazmuri.
Al' kad podjes - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ces.
Ko zna zasto.
Ko zna sta te tamo ceka.
Ove su zelje uvek belje
kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi vecno kunja
i muci se tvoj pocetak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.

Zato leti.
Sanjaj.
Trci.
Stvaraj zoru kad je vece.
Nek' od tebe zivot uci
da se peni i da tece.
Budi takvo neko cudo
sto ne ume nista malo,
pa kad krenes - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna sta te tamo ceka
u maglama iz daleka.

Al' ako se i pozlatis,
il' sve tesko,
gorko platis,
uvek idi samo napred.

Nemoj nikad da se vratis.
 
Treba biti obazriv ako se sminkas efemernoscu. To se najteze otire. Hrabrost je: umeti poceti.
Jos veca: umeti prestati.

Ne svrstavaj se u one koji sa oka ne skidaju estradne koprene vida. I smeskaju se oblikom,
a ne ukusom usana.

Ne uzvisuj se prenisko. Skitaj u sopstvenom ritmu i u sopstvenom smeru kroz naprsle blizine.
Stvarnost je kao odeca. Nije vazno sta nosis , nego kako ti stoji. Prekini sa oblacenjem, moda
je sezonska umetnost. I budi dovoljno oprezan kad nesto glasno izgovaras, sanjaru nad sanjarima.
Govor je umetnost budnih.

1974.
Mika Antic
 
Nosac

I Oduvek sam se divila onima koji umeju da nacrtaju dugacko, siroko i visoko.

Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.

Oduvek sam se cudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleca, ili stanu pred sat i procitaju vecnost.

To mora biti suluda i neobicna hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.

Kameni mir daljine sav je presvucen mojom kozom.

Sklapam oci i osecam: sve ono sto sam bio, i ono sto sam sada, jos uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.

Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.

II Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zakljucao za mnom kapiju beskonacnog.

Dresairan da mislis zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevas. Zato i ne volim horove. I zajednicki da tugujes. Zato i ne volim sahrane.

Jedino si sam kad ostaris.
Bas zbog te samoce u starosti, koja se dogadja naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me je strah. I vecito sam sumnjao u to su me ucili.

Ucitelj obicno kaze: "Ako zelis da saznas, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."

Te, petnaeste godine, osamdeset i treceg dana, dogodilo se nesto sto mi je dalo znak da odjem sam sa sobom. Prohodao sam na rukama.

III Rodjena sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraca dozive. Popiju ih daljine.

Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.

Tu se prostori mere svitanjima i sumracima , a vreme duzinama senki. Mlecni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moras da se penjes: zvezde rastu u zbunju. Samo se uputis ravno, pa vrezama od zlata i posle desetak koraka vec hodas po nebesima.

Zar sve to ne lici na slobodu?
 
Mostovi

U meni večeras jedna reka
razbija ogromna brda daleka,
muči se,
urliče,
razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce
i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
čudno je meka.
Sva je od mleka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.

Zato su naše srece i tuge
uvek drugačije istovetne.
 
Balada

Od svih si devojaka bila tiša,
zbunjena, sama, neprimetna, bleda.
Ej, zašto nisi bar porasla viša,
bar viša za pola pedlja?

Jedne je noći udarala kiša
tako krvnički ko čuvari reda...
Ej, zašto nisi bar porasla viša,
bar viša za pola pedlja,
er kad si se o drvo kraj vrata
obesila jednom u svitanja seda,
između bosih nogu i blata
bilo je razmaka - samo pola pedlja
 
Znas kako se ja zovem?
Ne kao ime i prezime,
Vec kao svetlosni znak!
Sta je uopste ime?
Ono je nasa mogucnost
Da letimo kroz prostore
Kao opiljci svemira
I da plodimo cvetanja
Vestinom poverenja
I majstorijom nade.
Znas kako se ja zovem?
Ne kao ime i prezime
Vec kao boja zivota.
Nacinjen od iskonske vatre
Misleci je, ja plamtim.
I cuvam u tom pozaru nacin
paljenja zvezda.
Otud i takve carolije
U dubini mog srca.
Znas li kako se ja zovem?
Zovem se cekanje tebe!
 
Zagonetka


Pogodi kako se raste.
Pogodi kako se lako
stigne do krova,
do laste,
oblaka punog kise,
do neke zvezde daleke
i vise
i jos vise
u cudne visine plave.

Pogodi da li kroz kragnu,
kroz nogavice,
rukave,
dok neka snaga u tebi
i neka lepota u tebi
pravo do sunca vodi?

Zazmuri pa pogodi.

A mozda nije ni vazno
da se unapred setis.

Mozda se najlepse raste
kad nista ne primetis.
Mozda se najlepse biva
veci,
jos veci,
najveci,
- cuteci
sasvim cuteci,
kroz neki tihi nemir
sto se u tebi stvori,
pa gori,
beskrajno gori
i nikako da izgori.

I niko ne zna sta je.

A on traje i traje.

 
Poslednja izmena:
Znas kako se ja zovem?
Ne kao ime i prezime,
Vec kao svetlosni znak!
Sta je uopste ime?
Ono je nasa mogucnost
Da letimo kroz prostore
Kao opiljci svemira
I da plodimo cvetanja
Vestinom poverenja
I majstorijom nade.
Znas kako se ja zovem?
Ne kao ime i prezime
Vec kao boja zivota.
Nacinjen od iskonske vatre
Misleci je, ja plamtim.
I cuvam u tom pozaru nacin
paljenja zvezda.
Otud i takve carolije
U dubini mog srca.
Znas li kako se ja zovem?
Zovem se cekanje tebe!
 
Jedino cisto culo
to je dodir njene i moje ruke.
Sve ostalo uopste
nisu cula.


dodir01.th.jpg
 
Kako se sanja

Treba nesto da se usni
Ali kako?
Treba da se usni tako
da ne bude bas ovako i onako,
vec da bude i ovako i onako.
Ako treba da se usni,
onda - tako.
Kad kraicak levog oka sjaj zalije,
kad kraicak desnog oka bol zalije,
kad kraicak desnog uha dah zalije,
kad kraicak desnog uha smeh zalije,
ne pitaj se ni: sta li je,
ni: cemu je,
ni: da li je?
Uzmi malo sna u saku
i protrljaj oci svoje.
I odjednom znaces: to je.
Koje?
Moje ili tvoje?
Ne benavi, svete plavi,
ko da moje nije tvoje,
ko da tvoje nije moje.
 
Ovde se smatra čašću i viteškom vrlinom kad poniziš do samrti sve što te nadvisuje spretnošću, snagom, lukavstvom i umom.
A kako ti se tek dive, kako ti zavide smrtnici kad im prineseš dokaze da si ubio boga. "
"Ko je taj što je pucao? Čime je vukao oroz: mržnjom, strašću ili zavišću? "
"Neka beže pastiri, goniči karavana i zbunjeni hajkači. I ja sam vučjeg soja. Ako vas sad izneverim, zar to ne bi izgledalo da zazirem od sebe i svoje iskonske prirode?

Otkako postoji svet, kažnjavaju nas i tamane što nismo kao ostali. Rugaju name se, smeju, proganjaju nas i žigošu.

Vuče, oni se boje, jer nisu nam dorasli ni slobodom ni bolom. Naš san je: nemoguće, a nepoznato – naš zavičaj. "

"Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.

Od rođenja se mučimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde počinje zagrljaj.

Mika Antic

3246812-md.jpg
 
Zadihana Pesma

Devojcica mnogo znam.
Ako neka bude htela,
ceo svet cu da joj dam,
i dalje do kraja sveta
na pedeset puskometa:
bar jos dva-tri sela.

Kupicu joj sal od svile
da ga vetar zatalasa.
Slomicu je kroz aprile
rukom oko pasa.
Ja sam vasar.Eto sta !
Ja sam tristo cuda.
Muzika sam. Guzva. Smeh.
Vrteska. I luda.

Sve cu zbog nje da procerdam.
Sto ce meni svet na dar.
Kupicu joj jeftin djerdan
i mindjusa par.

Bice jutra mokra,rosna,
opecena od proleca.
Na dlan njiva zut i pljosnat
prosuce se sreca.

Pa cu tako lud da gorim,
da se pesmom niz drum javljam,
da se nikad ne umorim
od neba i zdravlja.
 

Back
Top