Odlazak velikana sedme umetnosti Ingmara Bergmana
Pedantni administrator neobjašnjivog
"Iako izolovan od ostalih, njegov um bio je mnogo vitalniji od bilo kog drugog u opustošenoj Evropi", napisano je još pre 100 godina povodom smrti čuvenog pisca Henrika Ibzena. Isto to moglo bi se napisati i danas, kad je svet napustio jedan od poslednjih velikana sedme umetnosti, slavni švedski režiser Ingmar Bergman. On je preminuo juče u 89. godini, u svojoj kući na ostrvu Faro, na istočnoj obali Švedske. Poslednjih godina živeo je usamljeno, boreći se sa sopstvenim demonima iz prošlosti, kako je sam govorio, i tek povremeno bi se oglasio ponekim filmom, kao što je to poslednji put učinio pre tri godine, televizijskim ostvarenjem "Saraband" koje će ostati zabeleženo kao tačka na jedinstvenu karijeru.
Tokom svog radnog veka režirao je više od 50 filmova, napisao scenarija za duplo više filmova koje su drugi režirali i gotovo 170 drugih radova za pozorište, televiziju i radio. Njegova dela ostaće poznata po osobenom tretmanu tema o umetnosti, veri i značenju života. Njegovi filmovi postavljali su visoka moralna pitanja tipa: da li ima Boga? Da li ima Boga koji postoji? Da li je odsutan povremeno? Kako bismo mogli da se ponašamo ako Bog postoji, a mi sumnjamo u njegovo postojanje? Zašto zapravo On postoji...?
Ako se samo podsetimo filmova o kojima se toliko raspravljalo, a koji su opet bili tako obožavani, citirani i veličani istovremeno, listu bi bez sumnje činili "Krici i šaputanja", "Anine strasti", "Persona", "Sedmi pečat", "Kroz tamno ogledalo", "Devičanski izvor", "Divlje jagode", "Vučije vreme", "Tišina", "Sram", "Čarobna frula", "Leto sa Monikom", "Iz života marioneta", "Jesenja sonata", "Đavolje oko", "Fani i Aleksandar", "Žeđ", "Posle probe", "Zmijsko jaje", "Kriza", "Prizori iz bračnog života", "Licem u lice"...
Internacionalna karijera započela je 1956. kada je jedina komedija u njegovom opusu "Osmesi letnje noći" osvojila specijalnu nagradu žirija na filmskom festivalu u Kanu. Uspeh tog filma omogućio mu je da napravi svoje najautentičnije i najčuvenije delo "Sedmi pečat", alegoričnu priču u kojoj se "sukobio" sa religioznim temama. Film je lansirao i sjajnog švedskog glumca Maksa fon Sidoa, sa kojim je Bergman najviše radio - čak trinaest puta. Vudi Alen je često navodio "Sedmi pečat" kao svoj omiljeni film, zbog kojeg mu je Bergman bio i omiljeni režiser. "To je režiser jedinstvenog ličnog stila i intelekta, čiji su filmovi u rangu najvećih klasika evropske literature", rekao je Vudi Alen. Svojim radom, Bergman je bio inspiracija i svojim brojnim sunarodnicima, poput Jana Troela ili Viderberga, koji su svojim filmovima odavali omaž velikom autoru i ujedno pravili i sopstveni veliki proboj na svetskoj filmskoj sceni, dospevši čak do nominacija za Oskara. Ni srpski sineasti nisu ostali imuni pred njegovim radom i delom. Srdan Golubović, primera radi, na vest o Bergmanovoj smrti, kaže: "Bergman je uz Tarkovskog ostao najveća autorska ličnost svetskog filma. Njegovu autorsku snagu evropska kinematografija nikada nije uspela da prevaziđe".
Bergman je bio više puta nominovan za prestižnu američku statuetu, a u kategoriji najbolje režije našao se tek tri puta, za "Krici i šaputanja" 1972, "Licem u lice" 1976. i za svoje drugo remek-delo "Fani i Aleksandar" 1982, koje je iste godine osvojilo Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja. Ta priča o bratu i sestri koje muči očuh luteranski sveštenik bila je, prema njegovom priznanju, velikim delom autobiografska. Kao sin sveštenika, Bergman je često opisivao svoje detinjstvo kao brutalno, što je i oslikavao u svojim filmovima. Inspiraciju za filmove nalazio je u esejima, romanima i muzici, ili jednostavno u događajima iz stvarnog života koji mu nisu davali mira. "Jata crnih ptica često bi sletela na mene i donosila mi osećaje anksioznosti, besa, sramote, pokajanja i čamotinje", zapisao je Bergman u svojoj autobiografiji.
Takve slike iz podsvesti često su ga nagonile na istraživanja u oblasti filma, te zahvaljujući tome nastaje i, između ostalih, čuvena trilogija izuzetnog umetničkog dostignuća, koju su činili filmovi "Kroz tamno staklo", "Zimska svetlost" i "Tišina", i u kojima se poigravao sa vizuelnom prirodom filma, sastavljenom od intenzivnih krupnih planova i lišenom dijaloga. Kada bi sam govorio o svojim radovima, Bergman bi samo skromno rekao da zapravo on i ne zna čime se to bavi. "Ja sam samo pedantni administrator neobjašnjivog", rekao je tumačeći profesiju filmskog režisera.
Za film "Persona" 1966. prvi put je angažovao jednu izuzetnu mladu glumicu, koja će ostati njegova večna muza i inspiracija i najrevnosniji sledbenik. Naravno, u pitanju je Liv Ulman, koja se nakon 10 uloga u Bergmanovim filmovima upustila i u realizaciju njegovih nesnimljenih scenarija, među kojima se ističe "Nevernica" od pre nekoliko godina. Ulmanova je nastupila i u poslednjem Bergmanovom filmu "Saraband", zajedno sa još jednim njegovim glumcem Erlandom Džozepsonom. Ta duo drama bila je Bergmanom pečat na priče o rasturenim porodicama poput "Krika i šaputanja", "Prizora iz bračnog života" i "Licem u lice", u kojima su oboje vrsno igrali sedamdesetih godina.
U svojoj autobiografiji, Bergman je priznao da se kao dete mnogo bojao smrti i da je mnoge filmove radio kako bi taj strah prevazišao i da je u tome i uspeo. Opsesija o umiranju je vremenom nestala i pretočila se krajnje skroman doživljaj čina, koji mu u mladosti nije davao mira: "Sada mislim da je umiranje nešto najjednostavnije što vam se može desiti. To je kao kada se jedna svetlost ugasi. Nema potrebe od toga praviti neku famu".
Datum u vreme njegove sahrane još nisu saopšteni. Ono što se sad pouzdano zna jeste da će poslednji ispraćaj filmskog velikana proći baš kao i poslednje godine njegovog života - negde daleko od očiju javnosti.
Dragan Jovićević