Peto, takođe na osnovu zarobljenih dokumenata, Ivanišević navodi imena više desetina bosansko-muslimanskih vojnika poginulih pre 7. marta 1994.
Ivanišević dalje
navodi i imena bosansko-muslimanskih vojnika sahranjenih na memorijalnom groblju u Srebrenici, a koji su umešani u brojne masakre protiv srpskih civiila u toj oblasti između 1992-1995, kada je ubijeno preko 3.000 Srba. Zanimljivo je da je komandant bosanskih snaga u Srebrenici,
Naser Orić, osuđen na dve godine zatvora od strane Međunarodnog krivičnog tribunala u Hagu u junu 2006. za svoje učešće u ovim ubistvima,
od kojih je neka snimio na video traci i pokazao izveštaču Vašington posta, Džonu Pomfretu (John Pomfret), koji ga je posetio unutar te “Zaštićene zone UN” tokom 1994. godine.
Tokom 1990-ih godina, Klintonova administracija upotrebila je tvrdnju o «genocidu u Srebrenici» kako bi se umešala u građanski rat u Bosni na strani bosanskih muslimana i kasnije nametnula Dejtonski mirovni ugovor za Bosnu i Hercegovinu novembra 1995, kojim su predviđena i međusobna priznanja između Jugoslavije (sada Srbije), Hrvatske i Bosne. Na širem planu, Klintonov aparat u Stejt departmentu upotrebio je «genocid u Srebrenici» - naziv koji je u opticaju na osnovu kontroverznih presuda tribunala u Hagu – kao opravdanje za svoju podršku muslimanskim političkim pokretima ne samo u Bosni već i u Makedoniji i u srpskoj pokrajini Kosovo, koja sada traži nezavisnost. I, s obzirom da većina Klintonovih nameštenika u Stejt departmentu, na čelu sa Podsekretarom za politička pitanja Nikolasom Bernsom, i dalje vodi američku strategiju na Balkanu, ta politika je ostala na snazi do današnjeg dana.
U radikalnim bosansko-muslimanskim krugovima, srebrenički narativ korišćen je ne samo u cilju mobilizacije podrške globalnom džihadu i podsticanja osećanja muslimanske potlačenosti od strane nemuslimana, već i
u cilju izgradnje onoga što mnogi nazivaju «prvim muslimanskim svetilištem u Ervopi», mesta okupljanja za anti-zapadno, anti-evropski i anti-hrišćanski natrojene muslimane iz celog sveta. Memorijalni kompleks u Srebrenici sada služi kao mesto hodočašća, gde muslimani mogu iz prve ruke da vide rezultate onoga zašta veruju da predstavlja besprimerni zločin protiv njihove braće po veri. Celokupni srebrenički narativ dobio je ključnu podršku od strane glavnih zapadnih medija, na čelu sa Njujork tajmsom, Vašington postom, Los Anđeles tajmsom, Vol Strit džurnalom kao i od strane glavnih britanskih, nemačkih i francuskih medija, koji već godinama začinjuju svoje izveštaje sa Balkana navodima o «genocidu u Srebrenici», nazivajući ga, između ostalog, i «najvećim zločinom u Evropi posle Drugog svetskog rata», «mrljom na savesti Zapada», itd.
Još od samog početka su se i na Zapadu i na prostorima bivše Jugoslavije pojavila mišljenja koja su dovodila u pitanje kako tvrdnje zapadnih mas-medija tako i presude tribunala u Hagu o Srebrenici, ali ti glasovi nisu dobili skoro nikakav publicitet. U leto 2005. na desetogodišnjicu ovog događaja, «
Srebrenička istraživačka grupa», većinom sačinjena od ljudi iz američkih i britanskih medijskih i akademskih krugova, i od bivših civilnih i vojnih zvaničnika i posmatrača UN sa iskustvom u bivšoj Jugoslaviji, postavila je sajt (
http://www.srebrenica-report.com/), na kojem je cela priča o «masakru u Srebrenici» preispitana i demistifikovana.
Umesto cifre od «7-8.000», zvaničnici UN i stručnjaci američkog Kongresa nude cifre od «700-800», «nekoliko stotina», «oko 2.000 muslimana i Srba ukupno», itd. Citirana je i izjava Henrija Vilenda (Henry Wieland), šefa Misije UN za ljudska prava, koji je proveo više dana intervjuišući Srebreničke izbeglice tokom jula 1995. da on nije našao «nikoga ko je video bilo koji zločin sopstvenim očima».
Takođe su pod lupu stavljeni i forenzički dokazi, uz tvrdnje da je celokupni postupak iskopavanja i identifikacije tela pod kontrolom organizacije koju je osnovao pokojni bosanski islamistički vođa Alija Izetbegović. Sa svoje strane, jedan kanadski profesor međunarodnog prava dekonstruisao je presude Haškog tribunala o Srebrenici, ukazujući, između ostalog, da je general vojske bosanskih Srba, Radoslav Krstić, koji je osuđen na 46 godina zatvora, po presudi samog tribunala, oslobođen od optužbe da je ili učestvovao ili čak imao saznanja o navodnom masakru, i da je zapravo osuđen na osnovu tribunalove sopstvene konstrukcije o «komandnoj odgovornosti». Glavni svedok optužbe, Dražen Erdemović, bosanski Hrvat koji se pod nejasnim okolnostima našao u redovima vojske bosanskih Srba pošto se prethodno borio u bosansko-muslimanskoj vojsci, a koji je tvrdio je da je učestvovao u streljanju 1.200 srebreničkih muslimana, izuzet je od unakrsnog ispitivanja, proglašen od strane suda za «mentalno neuravnoteženog» i, na kraju, osuđen na 5 godina zatvora zbog svoje «kooperativnosti». Međutim, mas-mediji su, bez izuzetka, ignorisali nalaze grupe, čak i one koji su se pozivali na izveštaje tih istih medija sa terena u vreme pomenutih dešavanja.
Holandski institut za ratnu dokumentaciju izdao je detaljan izveštaj 2002. godine pod naslovom «Srebrenica, 'Zaštićena zona'» (
www.srebrenica.nl/en/), u kome se, između ostalog navodi i to da, uprkos tome što je proglašena «Zaštićenom zonom UN», Srebrenica ustvari nikada nije demilitarizovana i da je u njoj bilo razmešteno nekoliko hiljada naoružanih bosansko-muslimanskih vojnika između 1992-1995. koji su sproveli više ubilačkih napada protiv srpskih sela u okolini. Ovu tvrdnju potkrepio je i izveštaj Generalnog sekretara UN upućen Generalnoj skupštini UN 15. novembra 1999. godine.
Ivaniševićeva knjiga uskoro će biti prevedena i na engleski jezik. Ostaje da se vidi da li će zapadni mas-mediji nastaviti da ignorišu ove i druge dokaze koji opovrgavaju tvrdnju da je tokom jula 1995. u Srebrenici počinjen «genocid» protiv muslimana.
Neke javne ličnosti sa prostora Balkana predlažu organizovanje jedne međunarodne komisije o Srebrenici, koja bi ponovo razmotrila dokaze i napravili novu, uravnoteženiju i nezavisniju procenu svega što se desilo u istočnoj Bosni pri kraju građanskog rata, u leto 1995. godine.