Imam 27 godina i u vezi sam skoro četiri godine sa muškarcem koji je 14 godina stariji od mene.Smuvali smo se kada sam ja bila na ivici očaja posle smrti mojih roditelja.Tada nisam znala šta me je snašlo.U međuvremenu sam završila fakultet pri čemu mi je on pružao svoju punu podršku.Naša veza je delovala idealno, međutim problem je što oboje pijemo i to skoro svakodnevno. Seks nam je redak pri čemu ja ne uživam.Nezaposlena sam, dok on radi za neku mizernu platu.Vreme je da planiramo porodicu,a ja se ne osećam ni finansijski ni emotivno spremna na to.On je još jako vezan za svoje stare i bolesne roditelje i ja u svakom segmentu našeg života(možda subjektivno) osećam prisutnost njegove teške i posesivne majke, iako nas dvoje živimo sami.Vrlo često se u takvoj situaciji osećam usamljeno i pod pritiskom jer nemam nikog svog kome bih se požalila.Rekla sam mu da mi je dosta takvog života jer nismo u stanju da išta u njemu suštinski promenimo. On me optužuje da hoću da ga odbacim sad kad mi više ne treba, a njemu treba moja podrška.Prebacuje mi da je protraćio godine sa mnom.Stalno sam pokušavala da ga bodrim,ali on je pasivan i sve naše akcije propadaju ako nisu u saglasnosti sa željama njegove majke.Nemam sage, umorna sam od svega...Napominjem da mi je on prvi i jedini muškarac u životu i da neću da ispadnem nefer,ali ovako ne mogu. Osećam se tako neslobodno i paši me budućnost.Često, veoma često mi treba alkohol.. Šta da radim?