Cerka mog muza (koja zivi sa nama) ima 11 godina i vec je krenulo da je "drma". Ali nas dve se zasad odlicno razumemo po svim pitanjima. Vec je krenula da mi postavlja razna pitanja o "zenskim stvarima", ja joj to sve lepo objasnim da moze da razume, i stalno ponavljam da sta god je zanima da me obavezno pita, da ne treba da se stidi bilo cega. Postala je nervoznija nego obicno i jako osetljiva, tako da se ja trudim da je ne pritiskam bas previse kad je u tim fazama. Ali sa tatom nikako ne ide. On prosto nema razumevanja i onda krenu oboje da vicu jedno na drugo, ona se uglavnom rasplace, pa ja tu dodjem kao medijator. I on stalno ponavlja da mi nismo bili takvi u pubertetu da su "ova danasnja deca" poludela! Kao da je pao sa druge planete! Tako da sam uglavnom ja ta koja sa njom resava probleme, prica o svemu, simpatijama, skoli, drugaricama.... Nadjem uglavnom momenat kad je dobro raspolozena i kad smo same da zapocnem neke ozbiljne razgovore, jer sam primetila da joj je ponekad neprijatno da prica pred drugima. Uhvatila sam je jednom da me laze, i rekla joj da joj na celu pise da laze, da joj se to vise ne ponovi, jer ako jednom izgubim poverenje u nju, to je kraj, necu joj verovati vise nista. Kad sam ja bila u pubertetu vise sam pricala sa nasom komsinicom, maminom jako dobrom prijateljicom, nekako sam bila slobodnija, mozda je ona slobodnija samnom jer joj nisam prava majka. Zna ponekad prosto da izignorise sta pricam, i da gleda kroz mene, a misli o necem drugom, onda ja stanem, jer vidim da nema smisla, i sacekam bolji trenutak. Mislim da tu nema nekih pravila, bitno je da se setimo kakvi smo mi bili, nepodnosljivi. Pozdrav.