Život zna da bude nepravedan.
Možda ste nekada bili u situaciji da razmišljate o smislu života, čitavog svijeta i smislu svog razmišljanja. Sjetite se: da li vam je bilo hladno, da li ste bili gladni, da li ste osjećali neki veliki tjelesni bol? Ja obično nijesam.
Kada sam uočio to da mi je život uglavnom bio podnošljiv zapitao sam se: kako je drugim ljudima? Možda pate? Ali nekako vremenom sam postao neosjetljiv na tuđu patnju.
Ovaj svijet je najvjerovatnije samo jedan od (konačno) mnogo svjetova, i svi ti svjetovi čine svemir. SveMir = Svi mirovi = svi svjetovi. I onda sam shvatio da ne mogu pomoći svim ljudima u svemiru. Neki svjetovi su mi jednostavno nepristupačni. Ne mogu izliječiti svemirsku patnju. Ja prihvatam stvari onakve kakve jesu, i iako me je ta činjenica (da ne mogu svima pomoći) užasno pogodila, ja zbog toga nijesam mnogo žalio. Prihvatio sam to.
I živio neko vrijeme prilično ravnodušan prema ljudskom bolu i patnji. A onda sam vremenom počeo da osjećam nešto drugo, nešto jasno nedifinisano. Postao sam užasno osjetljiv na nepravdu.
Šta je nepravda? Šta je pravda? Ne znam tačno. To bih htio i ja vas da pitam. Ne znam tačno, ali nazirem, osjećam. Pravda nije sigurno jednakost. Željeti takvu pravdu po meni bi bilo vrlo pogrešno. Ako neko ima više od drugih, po takvoj pravdi, da bi uspostavili jednakost sve što treba da uradimo je da otmemo od tog koji ima, uništimo to i eto jednakosti, eto pravde.
Mislim da je takva definicija pravde NEPRAVEDNA. Ako je neko jači, sposobniji, pametniji pravedno je i da ima više i sreće i ljubavi i imetka i svega.
Upravo me je to zaboljelo: kako to da slabi imaju toliku moć? To je jedno pitanje.
Drugo pitanje počinje ovako: ja trenutno ne znam čime bih se drugo zanimao do uspostavljanjem pravde. Možda je to i smisao života? Šta mislite o tome?
Možda ste nekada bili u situaciji da razmišljate o smislu života, čitavog svijeta i smislu svog razmišljanja. Sjetite se: da li vam je bilo hladno, da li ste bili gladni, da li ste osjećali neki veliki tjelesni bol? Ja obično nijesam.
Kada sam uočio to da mi je život uglavnom bio podnošljiv zapitao sam se: kako je drugim ljudima? Možda pate? Ali nekako vremenom sam postao neosjetljiv na tuđu patnju.
Ovaj svijet je najvjerovatnije samo jedan od (konačno) mnogo svjetova, i svi ti svjetovi čine svemir. SveMir = Svi mirovi = svi svjetovi. I onda sam shvatio da ne mogu pomoći svim ljudima u svemiru. Neki svjetovi su mi jednostavno nepristupačni. Ne mogu izliječiti svemirsku patnju. Ja prihvatam stvari onakve kakve jesu, i iako me je ta činjenica (da ne mogu svima pomoći) užasno pogodila, ja zbog toga nijesam mnogo žalio. Prihvatio sam to.
I živio neko vrijeme prilično ravnodušan prema ljudskom bolu i patnji. A onda sam vremenom počeo da osjećam nešto drugo, nešto jasno nedifinisano. Postao sam užasno osjetljiv na nepravdu.
Šta je nepravda? Šta je pravda? Ne znam tačno. To bih htio i ja vas da pitam. Ne znam tačno, ali nazirem, osjećam. Pravda nije sigurno jednakost. Željeti takvu pravdu po meni bi bilo vrlo pogrešno. Ako neko ima više od drugih, po takvoj pravdi, da bi uspostavili jednakost sve što treba da uradimo je da otmemo od tog koji ima, uništimo to i eto jednakosti, eto pravde.
Mislim da je takva definicija pravde NEPRAVEDNA. Ako je neko jači, sposobniji, pametniji pravedno je i da ima više i sreće i ljubavi i imetka i svega.
Upravo me je to zaboljelo: kako to da slabi imaju toliku moć? To je jedno pitanje.
Drugo pitanje počinje ovako: ja trenutno ne znam čime bih se drugo zanimao do uspostavljanjem pravde. Možda je to i smisao života? Šta mislite o tome?
:?
