Koreni ustaštva

Do sredine 19. veka Srbi u Hrvatskoj su ubijani samo po naredbi rimokatoličkog sveštenstva.

Progoni Srba na današnjoj teritoriji Hrvatske počinju da dobijaju jače razmere 1881. kad je vojna Krajina pripojena banskoj Hrvatkoj i Slavoniji. Najučestaliji progoni su bili za vreme bana Ivana Mažuranića, kada dolazi do zabrane srpskog jezika i ćirilice uz napade na Pravoslavnu crkvu. Političar i Biskup Josip Juraj Štrosmajer takođe ima vrlo rigidan i asimilatorski odnos prema pravoslavnom stanovništvu.

Naučna podloga ustaške ideologije se pre svega zasnivala na ideologiji hrvatskog državnog prava i ekstremnoj srbofobiji hrvatskih političara Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Prema teoriji hrvatskog državnog prava, koja je rediciv pravnih zaostataka feudalizma na teritoriji hrvatske banovine može da živi samo jedan narod jednog imena i jezika tj. Hrvati.

Ipak za vreme austro-ugarske monarhije i Prvog svetskog rata Srbi su postizali, neki vid zaštite od Ugarskog parlamenta (najčešće saradnjom sa banom Rauhom) i Italijana u Dalmaciji.

Početkom 20. veka anti-srpsku ideologiju predvodi rimokatolička crkva, i frankofurtimaške snage Josipa Franka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a nakon stvaranja Jugoslavije 1918. godine političar Stjepan Radić.
U vreme osnivanja 1919. u Gracu, ustaška organizacija se zvala „Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija”. Jedan od glavnih osnivača, sin Josipa Franka, šefa Čiste stranke prava, Ivica Frank, advokat. Posle Graca i Beča, preselili su se u Budimpeštu, pošto je Mađarska gajila revanšističku politiku, tražeći reviziju Versajskog ugovora, te je srdačno prihvatila i jednu ovakvu organizaciju koja želi da pocepa Jugoslaviju.

Snažniji polet u ustaškoj organizaciji nastao je kad je Ante Pavelić, 1929, emigrirao iz zemlje i stavio se na njihovo čelo. Pre toga, 1927, on je bio biran i za narodnog poslanika, na listi Hrvatskog bloka.Odmah po emigriranju, Pavelić je u Sofiji sklopio ugovor o saradnji sa VMRO, za razbijanje Jugoslavije, u čemu ih je izdašno podržala Italija, u kojoj će se nalaziti glavni ustaški centar, dok im je u Mađarskoj bio logor za obuku, u mestu Janka Pusta.
Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, počinje u januaru 1932. izdavati prvi broj mesečnika "Ustaša". Sredinom 1932. objavljen je ustav Ustaše hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i razni propisi u vezi s organizovanjem. Rad Ustaše bio je tajan, a rad Hrvatskog domobrana javan. Od tada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret. Krajem leta 1932. počinje Velebitski ustanak, koji je brzo ugušen. Nastupa osnivanje ustaškog logora u Bovenju, blizu Brescije u severnoj Italiji. 1929. Ustaše sa VMRO ubijaju kralja Aleksandra u Marseju 9. oktobra 1934. Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, organizator atentata, u italijanskom su zatvoru od oktobra 1934. do kraja aprila 1936.

Računa se da je bilo oko 500 ustaša, i da im je u Italiji glavni logor bio u Lipariju. Kad se ima u vidu šta se sve izrodilo iz NDH, onda se to nikako ne može dovesti u vezu sa tako malim brojem ustaša, već sa jednom ogromnom količinom potencijalne zločinačke energije, koja je samo čekala trenutak da se sruči na Srbe. Ustaše su samo digle branu. Progon Srba od časa proglašenja Banovine Hrvatske, 26. avg. 1939., bio je tek generalna proba za ono što je usledilo, posle 10. aprila 1941.
Samo dve nedelje nakon proglašenja NDH, 25. aprila 1941. Pavelić je zabranio upotrebu ćirilice i izdao naredbu o nošenju plave trake sa slovom P ("R") za pravoslavne. Jevreji su nosili žutu traku. Srbima i Jevrejima zabranjeno je da se voze tramvajima.

Drugog juna 1941. zatvorene su sve pravoslavne škole.

25. juna ukinut je patrijaršijski prirez od 10 odsto, koji su plaćali pravoslavni.

Osamnaestog jula zabranjen je naziv "srpska pravoslavna vjera" a uveden "grko-istočna vjera".

Dvadesetog septembra konfiskovana je imovina Karlovačke mitropolije.

Mile Budak, Pavelićev ministar i doglavnik, poznat po krilatici "Srbe na vrbe", izjavljuje u julu 1941. u Gospiću: "Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate."

Milovan Žanić, ministar u ustaškoj vladi, 3. juna 1941. u Novoj Gradišci izjavljuje: "Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugoga i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom, i da je očistimo od Srba, koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo, izvršit ćemo ono, što piše u ustaškim načelima."

Mirko Puk, ustaški ministar pravosuđa i bogoštovlja u Križevcima 6. jula 1941. poručuje Srbima: "Ili se uklonite iz naše zemlje milom ili ćemo vas istjerati silom."

Ustaški stožernik dr Viktor Gutić 9. jula 1941. u Prnjavoru poručuje: "Ovome srpskome gnijezdu Prnjavoru poručujem da ću ja doći i uzeti sebi 24 sata da to srpsko gnijezdo uništim. Ja ću ubijati, a vi ćete za mnom."

Četvrtog juna 1941. u Zagrebu je održana konferencija ustaških i nemačkih predstavnika sa temom iseljenja Slovenaca iz Rajha u Hrvatsku i Srbiju, i Srba iz Hrvatske u Srbiju. Trebalo je preseliti 180.000 Slovenaca i 205.000 Srba. Prognanici su smeli poneti po 50 kg prtljaga i 500 dinara gotovog novca. Protokol je izvršen tako što je 7.174 Slovenca i 11.235 Srba prebačeno u Srbiju pod navedenim uslovima. Još oko 200.000 Srba prebeglo je ilegalno u Srbiju.

Иначе, први усташи су били Срби. Када су наши преци ратовали 1876-8. са Османским царством, у неослобођеним крајевима су се јављали усташи, као ирегуларне јединце. Усташ му дође од устаник.

ХВАЛА и други пут. Ово је за Историју.

Zdravko Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Zagreb, 2002., Izdavač: Hrvatski institut za povijest, str. 416.
Zdravko Dizdar je naučni saradnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Ova knjiga predstavlja njegovu doktorsku disertaciju, koju je odbranio 2000. godine. Četnički pokret, kao i teror i zločini četnika na području Bosne i Hercegovine od 1941. do 1945. godine, po njegovom mišljenju, nisu bili dovoljno istraženi i prezentirani, pa je on ovom knjigom želio ponuditi "nove spoznaje o uzrocima, programskim smjernicama, metodama i oblicima, fazama, opsegu i posljedicama četničkih zločina".1

Knjiga je podijeljena u dva dijela. U prvom, koji nosi naslov Četnički pokret i njegova organizacijska izgradnja u Bosni i Hercegovini do početka Drugoga svjetskoga rata, str. 23 - 64, uglavnom su prezentirani rezultati historiografije o tom pitanju, dok se drugi dio Četnički državotvorni program i programski spisi, str. 65 - 344, sastoji od šest sljedećih cjelina:

1. Četnički državotvorni program i programski spisi genocidne politike protiv Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu, str. 65 -91.

1 Treba napomenuti daje Institut za istoriju u Sarajevu od 1986. godine radio na projektu Zatvori i logori u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Istraživački tim je sačinjavalo pet sarad-nika (dr. Rasim Hurem, šef tima, Božidar Čučković, penzionirani pukovnik iz Beograda, koji je obrađivao Hercegovinu, dr. Smail Čekić, obrađivao istočnu Bosnu, Dragan Davidović, saradnik Instituta za istoriju u Banja Luci, obrađivao Bosansku krajinu i mr. Senija Milišić, saradnik Instituta za istoriju u Sarajevu, obrađivala područje centralne Bosne). Rukopisi su trebali biti završeni i predati u Beograd 1992. godine, ali do toga nije došlo. Od svih sarad-nika jedino je dr. Čekić uspio objaviti rezultate svoga rada.

409

Prikazi

Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 333-425.

2. Četnička komponenta u pobuni i ustanku Srba 1941. te četnička suradnja s okupacijskim snagama i snagama NDH u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. godine, str. 93-147.

3. Četnička vojna organizacija u Bosni i Hercegovini tijekom Drugoga svjetskoga rata, str. 149-164.

4. Provođenje četničkih zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima 1941.-1945. godine, str. 165-218.

5. Metode i oblici četničkog terora i zločina u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. godine, str. 219-328.

6. Posljedice četničkih zločina-genocida nad Hrvatima i Muslimanima tijekom Drugoga svjetskoga rata u BiH, str. 329-344.

U ovom osvrtu samo ćemo ukazati na neke osnovne poruke ove knjige, bez namjere da ulazimo u sveobuhvatnu analizu svih autorovih tvrdnji, ali uz napomenu da će neke od ovih tvrdnji trebati preispitati, s obzirom daje znatan broj izvorne arhivske građe ostao izvan njegove analize. O četničkim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata, baš kao i ustaškim, te njemačkim, ita-lijanskim i onim počinjenim od strane partizana, ne može se pisati dok se ne istraži sva građa koja se nalazi u fondu Zemaljske komisije za ratne zločine za BiH u Državnom arhivu u Sarajevu. Autor se na svega dva mjesta u knjizi poziva na ovaj fond, ali je sigurno da bi korištenje ove građe u značajnoj mjeri uticalo na poboljšanje kvaliteta ove knjige.

Analiza četničkog državotvornog programa i programskih spisa koji su nastali od 1941. do 1945., urađena je najvećim dijelom na osnovu literature. Autor je zaključio da su oni dali politički okvir zločinima nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Ovaj teror i zločini bili su usmjereni i prema pripadnicima antifašističkog pokreta, kao i članovima njihovih porodica, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Prema autorovom zaključku "četnici su na područjima Bosne i Hercegovine te Hrvatske ponovili sve one stravične oblike nasilja koje su provodili Turci u vrijeme Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata 1493.-1593. " (str. 90.). Ostaje nejasno o kom je ratu riječ, jer u to vrijeme i na tom prostoru nema stogodišnjeg rata. To je period od Krbavske bitke do pada Bihaća, koje je ispunjeno povremenim vojnim prodorima Osmanlija, što je rezultiralo širenjem Osmanskoga carstva na račun, u prvo vrijeme, ugarskog teritorija, a onda i mletačkog. Osobenost osmanskih metoda osvajanja jeste postepenost, te dvije etape osvajanja: prva, koja je karakteristična po pljačkaškim upadima u susjedne zemlje koje su namjeravali osvojiti (rezultat dobro osmišljene osvajačke politike) i druga, direktna, koja donosi dominaciju nad tim oslabljenim područjima. Zbog toga se to vrijeme ne može definirati kao "Stogodišnji rat".

410

Prikazi

Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 333-425.

U rekonstruisanju četničke vojne organizacije autoru je promaklo puno izvorne arhivske građe, kao i tadašnja cjelokupna četnička štampa. Daje veću pažnju obratio na ovu vrstu izvora, četnička vojna organizacija bi bila temeljitije i jasnije prikazana. Četnici su na području BiH od 1941. do 1945. godine imali 14 korpusa, 76 brigada, 2 puka, ne računajući četničke grupe, bataljone i odrede. Naravno da broj ljudstva četničkih vojnih formacija nije odgovarao broju koji bi imale u mirnodopskim okolnostima. Bez obzira na to ove snage bile su dovoljne za izvođenje terora i zločina. Uz pomoć četnika iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ove su formacije počinile brojne zločine na području Bosne i Hercegovine. Zbog nedostatka izvorne građe u potpunosti je neobrađeno funkcioniranje četničke vlasti na područjima koja su oni nadzirali u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. godine (a što bi bilo itekako značajno za ovu knjigu). Zna se da su u BiH u ovom vremenu postojali četnički sudovi, zatvori i logori, međutim oni i dalje ostaju potpuna nepoznanica.

Četnici su tokom cijelog Drugog svjetskog rata činili zločine u Bosni i Hercegovini, pa je autor s obzirom na intenzitet, broj žrtava i načine njihove likvidacije, izdvojio tri karakteristična razdoblja:

- od aprila 1941. do sredine ljeta 1942. godine;

- od avgusta do decembra 1942.;

- od januara do jeseni 1943.

Za četnike je u realizaciji njihovog cilja rat bio glavna metoda. Prema autorovom mišljenju, četnički zločini su se manifestovali kroz sljedeće oblike: teror, pokolji, strijeljanja, zločini nad pripadnicima NOP-a, te partizanskim zarobljenicima i ranjenicima, silovanje žena i djevojaka, pljačkanje, razaranje, uništavanje imovine, spomenika, spaljivanje živih ljudi, masovni progoni, propaganda (laži o muslimanskom i hrvatskom narodu kao opravdanje za svoje zločine).

Autorovu tvrdnju po kojoj su bosanskohercegovački Hrvati bili "ona nepremostiva brana ostvarenju nacionalističkih velikosrpskih planova o stvaranju Velike Srbije", zbog čega su bili izloženi najžešćem teroru i žrtvama, treba relativizirati, s obzirom na činjenicu, koju su utvrdili Dedijer i Miletić, ali i drugi historičari, da su i pripadnici drugih naroda bili ta "brana" i podjednako stradali, a procentualno, u odnosu na broj stanovnika, Muslimani najviše.

Autor u ovom kontekstu zanemaruje činjenicu daje bilo i drugih "vidova orga-nizovanja" čije djelovanje nije bilo kompatibilno naporima "stvarnih brana od fašizma". Upotrebom "neodređenih" konstatacija poput one da je "program stvaranja Velike Srbije na račun hrvatskih povijesnih područja (...) bio jedan od glavnih uzroka zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima", autor zanemaruje činjenicu da to nisu samo hrvatski povijesni prostori, već da se radi o Bosni i Hercegovini. Spor-

411

Prikazi

Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 333-425.

na je i autorova tvrdnja po kojoj je pokolj Hrvata u Trubaru 27. VII1941. slavljen u Bosni i Hercegovini 50 godina kao Dan ustanka.

Na kraju, treba istaknuti kako je u ovoj knjizi najviše korištena zbirka dokumenata što su je priredili Zdravko Dizdar i Mihael Sobolevski, dok je dosta literature, nastale posljednjih godina, kao što je ona Mihaila Stanišića: Projekti Velika Srbija, Beograd, 2002., ostala izvan autorovog interesovanja. Ipak, pojava knjige Zdravka Dizdara značajna je iz više razloga, a prije svega zbog činjenice da zločini neće biti zaboravljeni ni prešućeni, kao i zbog poticaja koje će dati u nastavku izučavanja ove teme, kako bi se stekao potpuni uvid u razmjere četničkih (a i drugih) zločina u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu.

Senija Milišić