Romansa mesečarka

violet_parts

Aktivan član
Poruka
1.507
Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa ochima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.

Zeleno, volim te, zeleno!
Velike zvezde od inja
dolaze sa ribom senke
shto otvara put zori.
Smokva trlja vetar
korom svojih grana,
a breg, machak lupezh,
jezhi svoje ljute agave.
Ali ko ce doci? I odakle?
Ona cheka na balkonu,
zelene puti, kose zelene,
sanjajuci gorko more.

-Kume, dacu ti
konja za kucu,
sedlo za njeno ogledalo,
nozh za njen ogrtach.
Kume, dolazim krvareci
iz Kabrinih klanaca.
-Kad bih mogao, mladicu,
lako bi se nagodili.
Ali ja vishe nisam ja
niti je moj dom vishe moj.

Kume, hocu da umrem
pristojno u svojoj postelji
od chelika i, ako je moguce,

sa holandskim charshavima...
Zar ne vidish moju ranu
od grudi do grla?

-Trista crnih ruzha
pokrivaju tvoj beli grudnjak.
Krv ti vri i mirishe
oko pojasa.
Ali ja vishe nisam ja
niti je moj dom vishe moj.

-Pusti me bar
na visoke verande,
pusti me da se popnem! Pusti me
na zelene verande.
Verandice mesecheve,
gde kaplje voda.

Vec se penju dva kuma
na visoke verande.
Ostavljajuci trag krvi.
Ostavljajuci trag suza.
Drhtali su krovovi,
fenjerchici od lima.
Hiljadu staklenih defova
ranjavalo je zoru.

Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Dva kuma su se popela.
Shirok vetar ostavljao je
u ustima chudan ukus
zhuchi, mentola i bosiljka.

-Kume, gde je, reci mi,
gde je tvoje gorko devojche?
-Koliko puta te je chekala
svezha lica, crne kose,
na toj zelenoj verandi.
Nad ogledalom bunara
Ciganka se njiha.
Zelene puti, kose zelene,

sa ochima od hladnog srebra.
Mesechev stalaktit od leda
drzhi je nad vodom.
Noc je postala intimna
kao mali trg.

Pijani su zhandari
lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelene vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.

šta mislite o ovoj pesmi i o Lorki uopšte?
 
Лоркине песме су шармантне, најблаже речено. Имају неку своју поетску (а понекад и тужну) атмосферу.

Хајде, дај нам оно: "Бежи луно, луно ..." То је тужна и дивна песма.

Лоркине песме нису мисаоне, али су некако истините, као да кроз њих пева сам живот, такав какав је, без размишљања о себи. Освежавајуће, морам признати.
 
Evo, nadjoh pesmu.....

ROMANSA O LUNI

Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je glada, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
''Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!''
''Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!''
''Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!''
''Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!''
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih..
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

Svaka njegova pesma je prelepa....
 
Лоркине романсе су нешто најлепше што сам икада у животу читала... Спој страсти и смрти.


NEVERNA SUPRUGA


I odvedoh je na reku

misleći da je devojka,

a imala je muža.



Bilo je to u noći svetoga Jaga

i kao po dogovoru -

pogasili su se fenjeri

i zapalili svici.



Na poslednjem uglu ulice

dodirnuh njene zaspale dojke

i odjednom mi se otvoriše

kao grane zumbula.



Njena uštirkana suknja

zvonila mi je u ušima

kao komadić svile

rezan sa deset noževa.



Bez svetlosti u svojim krošnjama

drveće je poraslo.

I horizont pasa

lajao daleko od reke.



Pošto smo prošli kupine,

vrbe i trnje,

pod velom njene kose

iskopah jamu u vlažnom pesku.



Ja skidoh kravatu;

ona skide haljinu.

Ja otkopčah revolver,

ona skide četiri jelečića.



Ni smilje ni puževi

nemaju put tako finu,

ni velika ogledala

ne blistaju tim sjajem!



Njena su mi bedra bežala iz ruku

kao iznenađene ribe

pola u ognju a pola hladna.



Tu noć sam projurio

najlepši put

jašući kobilu od sedefa

bez uzde i uzengija.



Čovek sam i ne dolikuje mi

da kažem šta mi je rekla;

savest mi nalaže

da budem diskretan.



Prljavu od poljubaca i peska

odneo sam je na reku.

Ljiljani su se mačevali

sa vetrom.



I ponašao sam se onako

kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.

Poklonih joj kotaricu

od žute svile.



I ne htedoh da se u nju zaljubim

jer je imala muža,

a kazala mi je da je devojka

kad sam je odveo na reku.
 
'Pesma suve narandze' -meni je ovo omiljena Lorkina pesma. Nemam je na srpskom, ako neko ima, neka napise

Song of the Barren Orange Tree

Woodcutter,
Cut my shadow from me.
Free me from the torment
of seeing myself without fruit.

Why was I born among mirrors?
The day walks in circles around me,
and the night copies me
in all its stars.

I want to live without seeing myself.
And I will dream that ants
and thistleburrs are my
leaves and my birds

Woodcutter.
Cut my shadow from me.
Free me from the torment
of seeing myself without fruit.
 

Back
Top