filozofija jedne sesnaestogodisnjakinje!...

.imp.

Zainteresovan član
Poruka
147
Nesto u poslednje vreme mnogo razmislam o buducnosti.Nisu to one obicne misli koje se ticu mog licnog,predstojeceg zivota,vec su to misli o celom svetu...ne bas bukvalno ali razmisljam o sebi,a to su takva razmisljanja da svako moze da se pronadje u njima.
Od kada znam za sebe uvek sam bila drugacija,uvek sam tezila necemu visem od prosecnog zvotnog toka.Nikada me nije mrzelo da upozajem nove stvari,izazove...nekako,previse imam snage i previse sam znatizeljna.Kad god sam zacrtala neki cilj uvek sam ga uspesno ispunjavala.
Ali jedna stvar me jos uvek muci,stvar koju ne mogu da shvatim poslednjih 5 godina.Danima o njoj intezivno razmisljam,ali nikako mi ne ulazi u glavu,nikako ne mogu da zamislim kako ce izgledati svet nakon moje smrti.
Zvuci glupo sa moje strane sto sa nepunih 16 godina razmisljam o tome,ali ne mogu a da ne kazem da me ta misao vec duze vreme muci.Kad god o njoj pocnem da razmisljam u mom stomaku se nesto prevrne i kao da mi signalizira da prestanem sama sebe da mucim nemogucim mislima.A ja znam da je sve moguce,znam da ce se pronaci odgovori na sve pa i na to.Samo se plasim da se to ne dogodi prekasno za mene i moj zivotni vek,hocu reci,plasim se da se to ne dogodi nakon moje smrti...
Ne mogu da razumem jednu jedinu stvar,a to je smrt.Niko se ne trudi da o tome ozbiljno razmisli vec svi prihvataju cinjenicu da je smrt kraj zivota i tacka.A ja znam da nije tako.Mislim,znam da se tada zivot zavrsava,ali je ne moguce da se sav ovaj slozeni sistem u nasem mozgu ugasi za par desetinki.
Ne mogu da nateram sebe na samu pomisao da kada neko umre da se ta osoba gasi i odlazi.Obicno analiziram svoje postupke,razmisljam o buducnosti,a kada dodje do smrti ja necu ni znati.Necu moci da kazem sebi:"gotovo je,umrla si..."! jednostavo tada necu vise postojati,necu moci da se prisetim starih uspomena,da razmisljam o svojim i tudjim osecanjima...necu znati koliko je mojim bliznjim tesko bez mene,necu vise moci da se pravdam i objasnjavam svoja osecanja...Iskreno,tesko mi pada sve to.Kada dodje do kraja zivota izazvanog starenjem organizma ljudi obicno na to gledaju hladno,jer tako je moralo da bude,zar ne?
Ali niko se tada nece zapitati kakve misli,uspomene,teznje,telenti...nestaju sa tom osobom..a to je jako tesko.
Ponekad nemamo vremena ni da se pozdravimo sa pojedinom,za nas jako bitnom,osobom...odlazimo zauvek,a nemamo vremena ni za jedno obicno "CAO" praceno blagim osmehom predsmrtnog lica...U takvoj situaciji bih se jako pokajala,jer sam sate,dane,pa cak i mesece provodila ne radeci nista,a sada kada mi je vreme najpotrebnije ja nemam ni delic toga,ni sekundu vise... I sta mi mozemo da uradimo povodom toga.Mozemo samo da se nadamo da kada dodje to vreme i kada zauvek zatvorimo oci da ce se dogoditi cudo i da cemo se ponovo probuditi u nekom novom,i svakako boljem svetu.Tako razmisljaju ljudi koji veruju u zivot posle smrti,medju kojima sam i ja...i znam da je tim osobama mnogo lakse i da se uopste nimalo ne plase tog kobnog trenutka jer znaju da ce ponovo ziveti makar u tudjim mislima i secanjima...
Vec dug niz godina naucnici pokusavaju da razotkriju tu misterioznu tajnu zivota nakon smrti.Nekako,i imam,ali i nemam zelju da saznam tu visoko vaznu cinjenicu.Doduse,zaista bi bilo lepo ziveti nakon smrti,ali cemu onda smrt?
Kada bi ljudi znali da postoji taj vecni i blagotvorni zivot,oni bi se ubijali,samo da bi sto pre iskusili cari te novine,a sta bi se onda dogodilo?
Da li bi iko zeleo da zivi u ovom teskom i okrutnom zivotu kada bi znao da samo jednim pokretom moze da zivi bolje i duze??
Zaista ne znam sta bi radili oni ljudi koji zele da izvrse samoubistvo,jer bi iz jednog,odmah,neverovatnom brzinom presli u drugi zivot,a to zaista nije potrebno.Tada bi se njima bukvalno nametala cinjenica da moraju da zive.Na primer,ja zaista cenim njihovu zelju ako zele da se ubiju i okoncaju svoje muke i patnje.Uopste ne spadam u one osobe koje se gnusaju kada cuju da je neko izvrsio samoubistvo.To je njihov zivot.Ako imaju hrabrosti i zelje da ga zavrse tek tako,to je meni sasvim normalno.Jer ipak zaboravljamo jednu cinjenicu-sami sebi krojimo sudbinu,i imamo potpuno pravo da je zavrsimo na nacin na koji nam odgovara...
Ipak je najbitnije biti srecan.
Zivi,jer zivot je najbolji ucitelj.Kako ces da naucis nesto novo,da ispravis greske,zavolis ili se pak nekom oduzis ako ne znas i ne zelis da zivis.
Zivi svoj,a ne tudj zivot,jer samo se tako isplati ziveti...!!
:roll:



vase misljenje...
 
Neke stvari treba učiniti kad si dete, neke kad si mlad, neke kad si zreo.
Svako doba traje neko vreme i ceo život je ustvari ograničen vremenom koje ti je dato za obavljanje slobodno izabranih zadataka.
I možeš da prebaciš nešto što je trebalo da se uradi u dečijem dobu u mladalačko i dalje , ali to neće biti to, ni pouka neće biti ista ni poruka neće biti ista.

Prirodan put je stalno stavljanje i završavanje zadataka i ciljeva ispred sebe i zaokruživanje svog trčanja za životom i ponekad i dugo stojanje kao osmatranje šta se sve dešava i kuda sve to vodi.
Tuga i razočaranje takodje imaju svoj deo u posmatranju preko horizonta, traženju daljine.

Ali smisao kraja je smisao nekilavljenja, aktivnog i požrtvovanog rada na onome šta volite.
Većina radi ono što mora, valjda zato što se odrekla onoga što voli.
A odrekla se zato što ne želi da se bori za to, i zato što veruju da su potpuno različi od ostalih.

Mi svi jesmo različiti po sposobnostima , ali ne i po motivima , željama , potrebama. A nekako je sugestija savremenog sveta pretočena u egocentrizam uspela da ljude ubedi da su različiti po motivima i željama , potrebama, a da su jedinstveni , novi isusi, čak i kad shvate da su isti po sposobnostima.....čak i kad to shvate.

Zar nije dovoljno proći kroz 4-5 potpuno različitih životnih doba , različitih fizičkih i psihičkih sposobnosti i u svakom imati lepotu posmatranja sveta, svojih želja i potrebe za učenjem i kreacijom, i zbog gluposti drugih ljudi , na žalost ružnog dela, uklapanje u društvo potreba i navika, ograničenja i primoravanja, ponižavanja i prisiljavanja.

I ja zaboravim kako je divan osećaj kad stavljaš pred sebe svoje ciljeve (ne karijeru, želje u vezi preživljavanja) koji te čine ili koji čine ono što te je zadivilo u svetu.A kad ponovo otkrijem to , opomenem sebe na svoju glupost i tendenciju padanja pod "savremenu religiju".
 
Sinoc sam gledala film u kojem su pet neverovatno lepih devojcica izvrsile samoubistvo.To me je navelo da malo mucnem glavom sto se tice tog polja....
Od kada znam za sebe samoubistvo je,bar meni,bilo poslednje resenje.
Iskreno,ubila bih se jedino kada ne bih imala izlaza.Ljudi koji to rade jer su u tom trenutku nesrecni,nisu ljudi,jer na coveku je da zivi svoj zivot,da se bori,a ne da ga na mali znak nesrece okonca.Tada je to bezanje od stvarnosti,strah od sukobljavanja....Ali da li je sve to potrebno ako postoji mogucnost da prevazidjemo sve to i proguramo se dalje kroz zivot?...
Ja nemam lose misljenje o ljudima koji su,ili ce tek,izvrsili samoubistvo.Ako oni vise nemaju snage i zelje da spoznaju cari ovog kompikovanog sveta,ni ne treba da zive.Sta vise,i ja da sam na njihovom mestu i ja bih se ubila.
Ali da li se bar neko od njih zapita da li cini pravu stvar u tom kobnom trenutku?
Oni ni ne shvataju da ako nastave da zive postoji mogucnost da nesto promene,da,jednostavno,uticu na svoj zivot...A ako dozvole sebi da ih zivot pregazi i ostavi za sobom u senci nesrece,onda su oni zaista slabe karike u lancu buducnosti.
Ja,na primer,kada bih odlucila da se ubijem,naravno,ako ne vidim ni jednu drugu opciju,ja bih pre svega toga resila neke,meni bitne,stvari.Tada bih uradila sve ono cega sam se odrekla tokom celog zivota.Jer,nemam sta da izgubim,i ovako i onako odlazim.

Ali zar covek moze da ima tako izrazitu zelju da pocini taj cin da ne moze da netera sebe da zivi makar jos jedan dan,jedno jutro.Mozda ce ga to jutro promeniti,naterati da vidi stvari iz drugog ugla.I tu nastaje problem!! Sve te osobe spremne da okoncaju svoje postojanje su u stvari osobe jako slabe psihe.Plase se da izdrze jos jedan dan,jer znaju da postoji nacin,da postoji stvar ili osoba,pojava koja moze da ih uzvrati od te bolesne misli...Oni se u stvari skrivaju iza te cinjenice jer se nadaju da ce im se svet u najbrzem roku promeniti.
Nisu ni svesni da na te promene moraju sami da uticu.
Samoubistvu se prepustaju osobe koje su u stvari uplasene od samog zivota,osobe koje su toliko jadne da nemaju snage da se bore cak ni za sopstveni zivot i osobe koje se plase da probaju da nastave dalje.
Zar ni jedan "takav" covek ne moze da utice na sebe i kaze jednostavno:"Alo,bori se,pokusaj nesto novo,promeni ceo zivot iz korena,ali ne budi toliko slab da ga sam sebi unistis,okoncas...",zar je to toliko tesko?
Zar je tesko potruditi se?
Mozda ti se cak i posreci.....
Nada je sve,vodilja kroz sopstveni zivot.Osobe koje izgube nadu su najnesrecnije osobe...taj tracak svetlosti je dovoljan da se prozivi jedan ceo zivot ma koliko on tezak bio,jer,sve dok postoji nada postoji i lepa buducnost...
 
Dok zivimo ovaj jako kratak zivot,dolazimo u dodir sa mnostvom razlicitih osoba.Pojedinci ostavljaju na nas jak utisak,dok pojedine osobe bukvalno sazaljevamo jer su u zaostatku za nama.Obicno te "nize osobe" ni ne pamtimo jer mislimo da nam ni na koji nacin ne mogu pomoci,dok osobe koje ostavljaju na nas utisak pokusavamo da jurimo.Normalno je da dolazimo u dodir i sa boljim i sa losijim osobama,ali razlika je u tome sto za uzor uzimamo te "bolje" osobe.
To su ljudi ciji postupci na nas deluju tako izrazajno da im se jednostavno divimo.To mogu da budu razne poznate licnosti,ali i nasi najuzi prijatelji,ljudi sa kojima provodimo skoro ceo svoj zivot.I tako to pocinje..Pomno pratimo njihovo ponasanje i pokusavamo sto vise da upamtimo ne bi li smo mogli to sami na sebi da primenimo.Obicno za uzor uzimamo osobe koje su po necemu slicne nama,ali su vec uspele da ostvare svoj san...Na taj nacin pokusavamo da izgradimo sopstvenu licnost na osnovu njihove.
Mislim da svaki covek ima tu potrebu da pronadje osobu na koju ce da se ugleda,odnosno uz pomoc koje ce lakse da izgradi svoj zivotni put.To moze da bude i dobro ali i jako lose.
Postoje ljudi koji su toliko zaludjeni da budu isti kao taj njihov uzor da zaboravljaju stvarnost i prepustaju se licno izmisljenom zivotu.Obicno su takve osobe u stanju da urade sve samo da pronadju sto vise slicnosti...ali to nije pravo vidjenje uzora.
Uzor bi trebalo da bude osoba kojoj se divite na taj nacin da ste jednostavno zadivljeni na koji nacin ona prolazi kroz sopstveni zivot.Ta osoba treba da bude podstrek za vas,da vas vuce ka cilju...a ne da vas odvuce toliko da odjednom zaboravite svoj zivot i prepustite se njenom.
Sama rec ²ideali² govori o nasim uzorima kao idealnim osobama.Ne moraju oni da budu idealni u svemu,dovoljno je da poseduju nesto sto ih u nasim ocima cini idealnim!

Ja mislim da postoje dve dve vrste ljudi koje prihvataju uzore na razliciti nacin.
U prvu grupu spadaju osobe koje zele totalno da se poistovete sa tom licnoscu.Kod njih je sve moguce...oblacili bi se kao uzor,razmisljali,da saznaju kako cak bi i spavali kao oni.Jednostavno,takve osobe su u stanju da prodaju svoju licnost zarad tudje licnosti.
Dok je druga grupa totalno drugacija.U njih spadaju one osobe koje na ideale gledaju kao na pomocne faktore.Oni ce se jednostavno diviti njihovim ciljevima,i teziti da im se priblize na taj nacin.Za njih ce taj izabrani uzor biti vodilja ka mogucem cilju.

Ali jednim velikim delom imati uzor znaci izgubiti sopstvenu licnost.Zasto sami sebi ne bismo bili uzor?
Tada bismo se oblacili po svojoj volji,razmisljali..jednostavno,sami sebi bismo odredjivali sta j dobro,a sta ne...sami bismo se borili za ostvarenje sna ili zacrtanog cilja.a tako je mnogo bolje,
Jer,zivot je borba sa samim sobom... To nikako ne sme da se zaboravi...
 
Ако те то теши, ја сам у твојим годинама читала Хесеа и одушевљавала се оваквим стваима:

„Ја сам био хитац природе, хитац у неизвесно, можда ради нечег новог, можда ни ради чега, и мој позив било је једино то да тај хитац из прадубине пустим да дејствује, да осетим у себи његову вољу, и да га начиним потпуно својим.“

„Нема ниједне, ниједне дужности за пробуђене људе осим ове: тражити самог себе, постати чврст у самом себи, напипати свој властити пут који води унапред, куд год било да води.“
 
Od kada znam za sebe uvek sam bila drugacija,uvek sam tezila necemu visem od prosecnog zvotnog toka.Nikada me nije mrzelo da upozajem nove stvari,izazove...nekako,previse imam snage i previse sam znatizeljna.

Тако сам и ја размишљао са 16 година.
Ма да се не лажемо - и сад кад сам дупло старији тако мислим!

Ne mogu da razumem jednu jedinu stvar,a to je smrt.Niko se ne trudi da o tome ozbiljno razmisli vec svi prihvataju cinjenicu da je smrt kraj zivota i tacka.

Нећу да ти кажем да не мучиш себе. Не, то је твоје право.
Само, ја мислим да то никад нећеш ни разумети. Ни ти ни било ко жив, а смртан.
But that the dread of something after death,
The undiscover'd country from whose bourn
No traveller returns, puzzles the will
And makes us rather bear those ills we have
Than fly to others that we know not of?
Thus conscience does make cowards of us all.
Hamlet a play by William Shakespeare


A ja znam da nije tako.Mislim,znam da se tada zivot zavrsava,ali je ne moguce da se sav ovaj slozeni sistem u nasem mozgu ugasi za par desetinki.

Стварно је тешко тако нешто прихватити. Таква истина не само да није емпиријски потврђена, а и не може бити, као ни било која друга у вези те теме... него није ни афирмативна.
Лично верујем у реинкарнацију. Кажем верујем - а не знам.
Тако нешто ми делује логично. Ипак, што рече Јеротић, вера често не иде са логиком. Али ја могу веровати само у оно што ми је логично.
 
.imp.:
citati nisu nista osebno....nema o cemu da se mozga...

... или ти можда не разумеш о чему ту ИМА да се мозга? Касније ћеш разумети (мада многи никад и не стигну до ове проблематике). Хоћу да кажем -- ова ('хесеовска') размишљања знак су већ прилично високог нивоа самосвести.
Али причаћемо о томе кад будеш имала (најмање) петнаестак година више него што сада имаш. :D
 
.imp.:
hvala misanthropos....:)
ne znam zasto me moidruna ne gotivi....mladja sam,ok je to,ali imam pravo da pisem moja zapazanja!

Не знам одакле ти идеја да те Модруна не готиви. :D Да ли Модруна сме да напише своје запажање -- да дете од 15 година не може, наравно, да схавти многе ствари које ће касније схватити? Тим пре што се Модруна сећа себе кад је имала 15 година (и замишљала да је страаашно паметна :D )
 
Znam samo da na saveznim takmičenjima srećem ljude koji su pametni , ali ne misle da su pametni ni strašno ni neograničeno.....

Zajedničko za takmičare sa saveznih takmičenja u srednjoj školi je "kolko vremena , toliko uspeha".
Ako budem imao više vremena više ću uspeti....

To , na kraju , zaokruživanje i konkretizovanje znanja ima veliku prednost nad filozofima.
To je obračun sa sobom i sa svima od kojih potiču ideje.Markiranje šta je važno , tačno , značajno , a šta će ići u zapećak, čekati analizu nečeg drugog.....

Filozofi obično nisu imali iskustvo raspleta, a prirodni saveznjaci obično nisu zakoračili u filozofiju.
Prvima fali jasan trag praktičnosti , a drugima praktičnost neda da ulete u filozofiju.
 
Misanthropos:
Predrasude u vezi sa godinama...

За мене је то класична детиња особина: чим неко има другачије мишљење, то се тумачи као "Модруна ме не готиви" :D Као да се овде ради о готивљењу. ;-)

Шта мислите, да ли Модруна има право да овде изнесе своје (другачије) мишљење?
 
hehehe... jeste bilo simpatichno kad ti je to napisala...ja sam se nasmijala naglas... ( naravno jasno je da nije tako, nema potrebe objashnjavati) ..bunt protiv zivota, ''profesor me ne voli'', hrabrost ( a u pozadini i nesigurnost) shto nam je otkrila svoja razmishljanja, pa je zato i Misanthropos osvojio poen, jer je podrshka...ja mislim drugachije od svojih vrshnjaka...
O temi...u tim godinama mi je bila zelja, da udjem u tudju glavu i uporedim , da li i njih toliko muche sva pitanja, koja su muchila mene...i mislim da nema tezeg perioda u zivotu od odrastanja...tad mislish, tad uchish, tad sve shto znash mislish DA ZNASH...energija trazi pravac...i tad te smrt najlakshe pridobije...
...ne bih se vratila nikad u te lepe i muchne godine...
...s godinama na smrt samo malo vishe otupish...jer se zivot i ti bolje upoznate, pa se mrzite, volite , spavate ili trazite... polako se sav taj haos slijeze, pa se perushke spoljnih krila ofucaju i pootpadaju, ako imash srece pa ih ti drugi ne polome...ostaju krila iznutra...
 
ne svidja mi se to sto su moje godine jedini razlog da me ne shvatite....a sta bi bilo da nisam napisala godiste?sta bi bilo da ne znate nista o meni,a citate moje misli???
to je glupo modrruna,ne nabijaj mi na nos kako sam klinka...ok je,jesam,zaista jesam....i ne mislim da sam pametna! ovo prvi put vi citate.nikome nisam dala....nisam smela da se suocim sa tudjim izrazom lica...
a sto se tice odrastanja...:) hm...jako mi je tesko palo...ne znam...odjednom gomila problema....koliko mi je prosla godina bila lepa i za pamcenje,toliko je bila i odvratna i teska...zato sam i pisala o mracnim temama...
ali da ne duzim...
ko zeli neka cita,ko ne zeli...ja stvarno nece da se svadjam...
(naravno,svako ima pravo na svoje misljenje!!):)
 
Zasto ne moze da se zivi u proslosti? Tada je sve bilo bolje,pare ni nisu postojale,ljudi su se drzali za rec,i to je bilo sasvim dovoljno...Sada,navodno,Svet je bolji,tehnologija napreduje,pronalaze se lekovi protiv neizlecivih bolesti,ljudi se vracaju iz mrtvih....Zar niko ne shvata da bas to kvari ovaj svet,da je to ustvari izmisljena slika jednog normalnog zivota??...
Zasto traze lek protiv smrti kada je normalno umreti...ljudi moraju da umiru,da se menjaju generacije,jer definitivno nemamo buducnost ako svi budu ziveli vecno.Ipak svaki covek ima svoje razdoblje...Zamisli samo da su oni iz kamenog doba ziveli sve do sada i normalno sa nama obavljali sve svakodnevne aktivnosti...To nema smisla,zar ne?mozda bi se oni promenili,prilagodili okolini,ali nemoguce je se promeni i njihov mentalitet.
E.pa tako ce biti i za 200 godina...ako pronadju lek protiv smrti mi cemo ziveti i tada,u toj dalekoj buducnosti...tada ce biti toliko ljudi na planeti da ce se svojevoljno ubijati,jer sta ce covek da radi sa sobom ako mu zivot traje 300 godina???...
I ne zelim vise da razmisljam o tome,jer to je cista glupost!
Bog je stvorio svet u kome je normano da svaki covek nakon odredjenog perioda umre,i to je to!Mislim da je najveca zivotna glupost u tome ako na bilo koji nacin dopustimo da ovaj svet jos vise propadne,da jos vise postane sujetan.Vec je jedan jako veliki deo unisten time sto smo dozvolili da se namnoze zlobni ljudi.cim se pojavio prvi covek koji je imao mracne i pokvarene misli,kojem je zivotni cilj bio da napakosti bliznjem,pa cak i da ubije,znalo se da svet nema buducnost...Mozda se nije znalo,ali sada jako dobro vidimo i trpimo sve te posledice koje je neko prevideo!!
tako ce i biti...Meni je samo zao jer znam da je moglo da bude bolje i da nastane bolja planeta,ali sada je kasno,definitivno je kasno...





(btw,stvarno nisam opterecena smrcu....ovo izvlacim iz perioda kada sam bila u depresiji(dete u depresiji,kako je to smesno..mozda sam se samo plasila ozbiljnosti,drskosti i ljubomore,svega ruznog)....)
 
sve je ok, samo se nemoj ljutiti, jer stvarno nema razloga...pa i ti si malo brzopleto sasula, ako cemo poshteno...
koliko je tebi chudno da drugima otkrijesh misli...toliko je i nama chudno da znamo da smo ''odrasli'', jer nam kalendar kaze da smo veliki...i josh nam i ti kazesh da te ne shvatamo zbog godina...a mi svi kao da smo sijede glave...hahaha...nije bash tako...a i morash priznati sama si stavila naslov koji mi je usmerio misli prema mojih 16 i pre nego shto sam te prochitala i...bravo shto razmishljash, jer pratish svoj put...nisi pisala budalashtine (to cesh imati privilegiju kad budesh matora, pa ti ne treba vishe stav''delujem ozbiljno''
:smile:
 

Back
Top