Koschei.Besmertnii
Poznat
- Poruka
- 8.488
Sve analize o ulozi NATO alijanse potvrdile su da je za pripremanja svakog kandidata za NATO najbitnije slabljenje vojske zemlje kandidatkinje.
Piše: Budimir Milutinović
Sve analize o ulozi NATO alijanse potvrdile su da je jedan od najbitnijih rezultata pripremanja svakog kandidata za NATO koji automatski "olakšava dijalog sa alijansom", uključujući aktivnosti u okviru Partnerstva za mir, slabljenje Vojske koja na kraju nije u stanju da brani i odbrani svoju teritoriju. Jedan od jasnih primera za ovu tezu možemo naći u nekoliko država, a prvo bismo se osvrnuli na Bugarsku, čija je odbrambena strategija potpuno podređena strategiji NATO.
Bugarska je ukinula Komandu operativnih snaga, Komandu za specijalne operacije, Istočnu i Zapadnu komandu kopnenih snaga, Taktičku avijacijsku komandu, Komandu vazdušne odbrane, umanjila je broj pripadnika oružanih snaga, iako je želela da ga sačuva na nivou 45.000 vojnika. Sve u svemu, svoju državnu teritoriju Bugari planiraju i jedino mogu, da brane samo sa istočne strane.
Turska kao "večiti" osvajač bugarskih teritorija mogla bi to da učini bez problema, kao i mnogo puta ranije. Osim toga Bugarska često kupuje vojnu tehniku i opremu od već preporučenih proizvođača, što je obaveza na koju se obavezala posle ulaska u NATO. Ovakva pozicija pojačava bugarsku zavisnost od vodeće članice bloka - SAD.
Upoređujući Bugarsku i Srbiju koje imaju približno isti broj stanovnika i isti vojni budžet ali Srbija i pored zabrinjavajućeg stanja u oružanim snagama i okruženju ima dvostruko manje vojnika od Bugarske. Situacija u Crnoj Gori može poslužiti kao pravi primer urušavanja svoje odbrambene moći.
Prema najnovijim predlozima Ministarstva odbrane Crna Gora bi imala 2.400 vojnika, odnosno 410 oficira, 898 podoficira, 782 vojnika po ugovoru i 310 civila. Na osnovu ovih podataka vojni stručnjaci ocenjuju da se radi o veoma maloj oružanoj formaciji, pa na ovaj način Crna Gora svoju i bezbednost svojih građana stavlja u ruke drugim subjektima, koji se, nažalost, nalaze van granica najmlađe evropske države.
Međutim, na osnovu makedonskog iskustva jer je i ova novoformirana država svoju sudbinu prepustila NATO i SAD i po svoj prilici da će se njena sudbina određivati baš u okrilju NATO, koji se na Balkanu oslanja na albanski faktor, tako da sve zemlje koje su svoju sudbinu vezale za spoljne faktore nemaju sigurnu budućnost.
Na drugoj strani NATO traži od novoprimljenih članica i onih koje očekuju prijem da svoje najbolje vojne sastave raznih rodova pošalju u međunarodne mirovne operacije. Tako je Hrvatska radi pristupanja u NATO koje se očekuje uskoro, pristala na slanje novih 5600 vojnika u mirovne operacije. Srbija bi u ako želi da bude u istoj situaciji sa Hrvatskom trebalo da ustupi NATO više od 13.000 vojnika.
Međutim, ni u Hrvatskoj, ali ni u Srbiji ovakav broj vojnika neće lako biti poslat u Avganistan, Irak ili na neko drugo vruće mesto. Ovakvi transferi vojnika već izazivaju primetna negodovanja nacionalno demokratskih snaga, dok su liberalno demokratske opcije mnogo raspoloženije za ispunjenje svih uslova koje postavljaju NATO i SAD.
Pod znakom pitanja je često saradnja sa NATO i zbog moralnih razloga. Na prvom mestu ustručavanja od otvorene i bezrezervne saradnje i podrške su bombarderske akcije NATO alijanse u Bosni i u SR Jugoslaviji. Tu je i problem koji izaziva zahtev da zemlje članice PZM potpišu sporazum o neizručivanju američkih državljana optuženih za genocid, ratne i zločine protiv čovečnosti Međunarodnom krivičnom sudu, što je u slučaju Crne Gore bio uslov za američku vojnu pomoć.
Tu je i sporazum SOFA o statusu snaga, koji u slučaju Crne Gore daje pravo američkim vojnicima da borave u Crnoj Gori na teret crnogorske države. Zbog ovakvih sporazuma Balkan je za Amerikance postao pravi zemaljski raj, u kom mogu da rade šta im padne na pamet i da zbog toga ne odgovaraju nikom.
"Glas javnosti"
Јел` то хоћете???
Piše: Budimir Milutinović
Sve analize o ulozi NATO alijanse potvrdile su da je jedan od najbitnijih rezultata pripremanja svakog kandidata za NATO koji automatski "olakšava dijalog sa alijansom", uključujući aktivnosti u okviru Partnerstva za mir, slabljenje Vojske koja na kraju nije u stanju da brani i odbrani svoju teritoriju. Jedan od jasnih primera za ovu tezu možemo naći u nekoliko država, a prvo bismo se osvrnuli na Bugarsku, čija je odbrambena strategija potpuno podređena strategiji NATO.
Bugarska je ukinula Komandu operativnih snaga, Komandu za specijalne operacije, Istočnu i Zapadnu komandu kopnenih snaga, Taktičku avijacijsku komandu, Komandu vazdušne odbrane, umanjila je broj pripadnika oružanih snaga, iako je želela da ga sačuva na nivou 45.000 vojnika. Sve u svemu, svoju državnu teritoriju Bugari planiraju i jedino mogu, da brane samo sa istočne strane.
Turska kao "večiti" osvajač bugarskih teritorija mogla bi to da učini bez problema, kao i mnogo puta ranije. Osim toga Bugarska često kupuje vojnu tehniku i opremu od već preporučenih proizvođača, što je obaveza na koju se obavezala posle ulaska u NATO. Ovakva pozicija pojačava bugarsku zavisnost od vodeće članice bloka - SAD.
Upoređujući Bugarsku i Srbiju koje imaju približno isti broj stanovnika i isti vojni budžet ali Srbija i pored zabrinjavajućeg stanja u oružanim snagama i okruženju ima dvostruko manje vojnika od Bugarske. Situacija u Crnoj Gori može poslužiti kao pravi primer urušavanja svoje odbrambene moći.
Prema najnovijim predlozima Ministarstva odbrane Crna Gora bi imala 2.400 vojnika, odnosno 410 oficira, 898 podoficira, 782 vojnika po ugovoru i 310 civila. Na osnovu ovih podataka vojni stručnjaci ocenjuju da se radi o veoma maloj oružanoj formaciji, pa na ovaj način Crna Gora svoju i bezbednost svojih građana stavlja u ruke drugim subjektima, koji se, nažalost, nalaze van granica najmlađe evropske države.
Međutim, na osnovu makedonskog iskustva jer je i ova novoformirana država svoju sudbinu prepustila NATO i SAD i po svoj prilici da će se njena sudbina određivati baš u okrilju NATO, koji se na Balkanu oslanja na albanski faktor, tako da sve zemlje koje su svoju sudbinu vezale za spoljne faktore nemaju sigurnu budućnost.
Na drugoj strani NATO traži od novoprimljenih članica i onih koje očekuju prijem da svoje najbolje vojne sastave raznih rodova pošalju u međunarodne mirovne operacije. Tako je Hrvatska radi pristupanja u NATO koje se očekuje uskoro, pristala na slanje novih 5600 vojnika u mirovne operacije. Srbija bi u ako želi da bude u istoj situaciji sa Hrvatskom trebalo da ustupi NATO više od 13.000 vojnika.
Međutim, ni u Hrvatskoj, ali ni u Srbiji ovakav broj vojnika neće lako biti poslat u Avganistan, Irak ili na neko drugo vruće mesto. Ovakvi transferi vojnika već izazivaju primetna negodovanja nacionalno demokratskih snaga, dok su liberalno demokratske opcije mnogo raspoloženije za ispunjenje svih uslova koje postavljaju NATO i SAD.
Pod znakom pitanja je često saradnja sa NATO i zbog moralnih razloga. Na prvom mestu ustručavanja od otvorene i bezrezervne saradnje i podrške su bombarderske akcije NATO alijanse u Bosni i u SR Jugoslaviji. Tu je i problem koji izaziva zahtev da zemlje članice PZM potpišu sporazum o neizručivanju američkih državljana optuženih za genocid, ratne i zločine protiv čovečnosti Međunarodnom krivičnom sudu, što je u slučaju Crne Gore bio uslov za američku vojnu pomoć.
Tu je i sporazum SOFA o statusu snaga, koji u slučaju Crne Gore daje pravo američkim vojnicima da borave u Crnoj Gori na teret crnogorske države. Zbog ovakvih sporazuma Balkan je za Amerikance postao pravi zemaljski raj, u kom mogu da rade šta im padne na pamet i da zbog toga ne odgovaraju nikom.
"Glas javnosti"
Јел` то хоћете???