Bash mi je drago shto prochitah o Dostojevskom, jer zaista sam gladna njegovog shtiva..ne upushtam se u razmatranja, jer se ne bavim tom materijom i nije mi dostupno znanje ljudi koji su zivote posvetili tom radu...ja sam samo chitalac i to jako zachudjen , kad mi neko kaze ‘’ma, ne volim ga chitati, ne mogu ovo, ono...’’, jer kad meni zastane dah, prilikom chitanja i kad ozive scene, tako dobro opisane, da se drama odvija pred mojim ochima, ali u mojoj glavi, kad vishe nisam sad i ovdje nego tamo, gdje nas je Dostojevski odneo chini mi se da svi to dozivljavaju tako, ali ...nije...
Poklanjam se njegovom radu, jer kad prvi put prochitah njegovo djelo, u mojoj mladosti me zachudila sposobnost jedne osobe da se toliko uzivi u drugo bice, i da je sposoban i da ga rodi kao lik knjige, i da ga vodi uporedo sa svim drugim likovima...pa rekao bi chovjek toliko uvjerljivo, kao da je i bio u mislima , tijelu svakog od njih...i sve su to ljudi zivi , kao i oni koje srecemo svaki dan, kao i mi sami...prva ideja mi je tad bila...eh, koliko smo ubijedjeni da smo neponovljivi, da su nashe misli tajne i da savrsheno ‘’chitamo’’ druge ljude, iako smo samo zagrebali povrshinu....koliko ima onih koji chitaju nas...dok mi mislimo da su nashe prikrivene namjere samo nama poznate ? Ponekad bih pomislila da je taj chovjek ziveo sto zivota istovremeno...a opet...ipak je pomalo bio kreator svakog od njih...da bi ih mogao spakovati u samo jednu knjigu.
Ja se ne sjecam toliko, shta su nosili na sebi, njegovi likovi, ne sjecam se ni toliko opisa njihovih lica, ali se sjecam osjecaja koji su mi izazvali u kojima sam prepoznala svoj zivot...a ko nije ? Sjecam se osjecaja prema zivotu...
I onda ispada ...da zavisno od svojih misli i deshavanja...nakon chitanja jedne knjige kad bi bilo moguce da poispadaju sva slova koja nisam ‘’upila u misli’’ i da ostanu samo ona koja su me dotakla...ostala bi reshetka...hm...kako bi se ta reshetka poklopila sa nechijom drugom, ako on ima drugachiji pristup...chini mi se slabo...jer slova su ispala i ja ih vishe i ne vidim...kao i taj neko...
...i nije to samo Dostojevski, tako je u svemu...pa je suludo i objashanjavati se...
Ja cu traziti ono shto je za, neko ce traziti ono shto je protiv...sve se moze tumachiti svakojako...uzmesh noz i sechesh nechije djelo, kao mesar koji tranzira polutke, promenish redosled, pozovesh se na nechije istorijske zabeleshke, protrkeljash po njegovoj privatnosti i mozesh nachiniti nemoguce...pa i od Dostojevskog napraviti pisca SF jeftinih izdanja.
Meni se npr. dopada neshto,
a to ''neshto'' shto se meni dopalo,
chovjek koji ne razmishlja ozbiljno o hrishcanstvu nece ni primjetiti
ili ce preci preko toga , kao preko istorijskog podatka, koji opisuje neko davno vrijeme...
daleko od toga da nece osjetiti knjigu, kao ljudsko bice...kao i svaki obichan chovjek...ali ne smem ni ja da mu vadim ochi , jer on ima svoje vrijeme, za svoju dushu...za svoju potragu...a i svojim neiskustvom mogu ga samo oterati...
a onda na drugoj strani medalje...neko kome Hrist izaziva dushevni nemir, kao bodlja koja se zabode u oko i izazove bol koja poziva na skok na svakog ko pomene hrishcanstvo u pozitivnom kontekstu...da se rastrgne, rastochi, zatre...neko, ko se nece pitati zashto ce uporno tvrditi da je ravnodushan i uporno raditi suprotno...naravno da ce iz shtiva filtrirati sve ono shto mu je potrebno u polemici...i tako to...
...ali onda ne prichamo vishe o Dostojevskom, vec prichamo o nama samima...uzimajuci virtuelne shtitove , da sakriju ochi...
...i tako...
...ziveo Dostojevski shto nam je ostavio blago, za nashe riznice...mogao je da igra jamb, lezi na livadi, zdere prasice , gluvari i kulira...ali sva sreca da je pisao...
